#experimentalfiction

[cartooniologist]

Here's an experiment that's been languishing in my files. I've written already of my work with Isaac Cates on his Draw Two Panels game. It inspired me to test an idea for this spinoff I'm calling The Deckless Wonder.

I drew two cards that pose a simple question: is our heroine dressing or undressing? Where the cards are placed in the four-panel sequence would direct the answer.

After completing the first strip, I toss a coin twice, choosing one of the original cards and one of the new cards. Then I make a new strip, placing the cards wherever they can be made to make sense. I'm struggling to recall the exact rules. In each new round, I toss a coin to choose one old and one new card. There should always be four cards available for each new round, from which two are chosen.

The third strip begins an alternate game, placing the first two cards in a different order. This procedure can go on indefinitely, though I wonder whether the story can ever go anywhere, small wonder that I stopped after three rounds. On the other hand, a story stuck in time is interesting in its own way.

This general idea of drawing comic panels on index cards and moving them around is something we'll explore in my upcoming online course, Formalist Comics, enrolling now.

#experimentalcomics #experimentalfiction #comics #svace #cartooning classes #svacontinuingeducation

[nenoinuniverse]

11. 4. 2022. Berlin

Čuju se Teo i Aman kako žamore, nejasno je gdje se nalaze, ali zvukovi su između šuma i pucketanja, kao da kišica bocka namreškano more u kasno ljeto. Sunce zasja i zrake, poput zraka starih kinoprojektora na bijelom platnu, stvore živu sliku Nenada kako pliva u zelenkastom moru dok ga kapljice kiše ugodno bockaju kao male iglice, miriši na borove i tople stijene, na kraj ljeta i melankoliju. Aman i Teo artikuliraju glasove i polako se formira njihov dvoglasni esej koji Nenad sluša dok pliva u moru, pliva slobodnim stilom i sretan je jer mu to ramena, oštećena adhezivnim kapsulitisom, opet dopuštaju. Na trenutak zaboravlja da je simulacija. Gleda plavetnilo ispod sebe i siluete riba pod zrakama sunca. Sluša Teoo i Aman i ponavlja da zapamti:

U trenutačno vrlo psihodeličnom poretku stvari u kojem ljudska destrukcija upravo pogoni rat s neizvjesnošću hoće li završiti kao nuklearni armagedon pa time sve, i ovaj esej, učiniti besmislenim otpadom i pepelom na razorenu planetu, istovremeno buja i ljudska kreativnost koja najavljuje sve izvjesniju budućnost različitih oblika metaverzuma, moćnih AI-ja, čudesnih medicinskih i tehnoloških pomaka, novih spoznaja o svemiru i čudesima biljnog i životinjskog svijeta, ja sam opet zaglibio na početku vlastite biografije. Prije šest mjeseci preselio sam se u Berlin, teška je to i duga odluka bila. Dvije pandemijske godine i dva potresa sazrijevala je u obitelji ta mogućnost, u obzir su dolazili i Beč i Kopenhagen, na kraju je to bio Berlin, svatko od nas četvero imao je svoje razloge, a naš pas slijedio je nas, iako je vjerojatno imao manje složeno preseljenje na umu. Mene osobno nije potaknula samo ekonomska nesigurnost ili politička kaljuža od koje sam se htio odmaknuti. Osim viška društvenih i osobnih drama koje su pogađale obitelj, potaknula me je i potreba za novom perspektivom, za pogledom na sebe s novoga mjesta. I kada je obitelj odlučila, lako sam se pridružio i glasovao „za“. Premda pomalo umoran od života, krenuo na put ponijevši od prtljage i sve one tjeskobe koje su mi kao ostavštinu nagomilali preci.  Evo samo jedan primjer, napad nacističke Njemačke 1941. na Kraljevinu Jugoslaviju, koji je prekinuo dotadašnji život mojeg djeda, bistrog klinca s perspektivom, i poslao ga u partizane te ga vratio fizički, doduše, čitava, ali razorene psihe, osakaćena za jednog brata, uništene mladosti koja je uvelike definirala moju porodicu s očeve strane, s bakine je pak strane oca, seoskog posjednika, koji je priličan imetak stekao radeći u Belgiji, osiromašio imovinski, a emotivno odsjekao do kraja života od sina ustaše koji je emigrirao u Austriju i više nikada nije posjetio oca niti mu napisao pismo, pretvarajući ponosnog Ličanina u starca slomljena srca. Baku je, nakon trauma samoga rata, poslijeratno siromaštvo bacilo na teške fizičke poslove u pilani i poslije, malčice lakše, čistačice u osnovnoj školi, iscrpljujući sve njezine kapacitete. Istovremeno, njihov otpor,  snaga duha i optimizam koji su ih pogonili u tom njihovom nesretnom svijetu, indikativni su za čitav taj prostor koji sve do ratova devedesetih nije potrošio pogonsko gorivo sačinjeno od naroda manje-više sličnih sudbina. Kada su novo, od naroda sačinjeno pogonsko gorivo naših prostora postali ratovi devedesetih. Iako i ti ratovi devedesetih, opet, dobrano inspiracije vuku iz Drugoga svjetskog rata. U takvim okolnostima, kao sin siromašne gradske radničke klase, formirao se moj otac, podijeljen i politički i emotivno, djetinjstva otrovana poraćem ili ratom koji na Balkanu ne prolazi, uzdrman rastankom od moje majke, čija bi priča, također detonirana Drugim svjetskim ratom, bila zaseban roman. U sinergiji svih tih socioekonomskih silnica formirao sam se na kraju ja. Dakle, moglo bi se na neki način i kazati: sve je počelo u Berlinu 1941. i u Berlin sam, evo, došao pa da tu možda i završim, svjestan da će to možda značiti i svršetak moga pisanja. Jer u tom najkreativnijem mogućem mjestu kreativnost često implodira na bijednim poslovima, u borbi s birokracijom, utrci za pronalaženje stana, za egzistencijom obitelji. A kada se borbe egzistencijalne riješe, kažu mi ljudi iz konteksta sličnoga mome, a koji su ovdje mnogo duže, često nastupi ravnodušni hedonizam lišen kreativnosti, stres zamijeni praznina ispunjena socijalnom sigurnošću razvijena svijeta.

To je putovanje na kojem ću možda saznati tko sam, ali možda se dogodi i smrt onoga tko bih želio ili mogao postati.

Nenad se u međuvremenu okrenuo na leđa i pluta u moru kao u toplom slatkastom čaju i gleda plavetnilo ispunjeno točkicama ptica, razmišlja kako bi bilo dobro da dobije na lutriji dok mu Teo i Aman dvoglasno esej šapuću u uho. On zna da oni ne žele da zaboravi tko je i sluša ih.

Od ljudi koji komentiraju knjigu, često čujem pitanje nedostaju li neki linkovi i fotografije namjerno, je li to neka pogreška u prijelomu ili nešto drugo. Dakle linkovi, naravno, nedostaju s namjerom, kao i fotografije i veliki dijelovi knjige, zapravo, čitava knjiga nedostaje, objasnio sam to već u prethodnom eseju, ali kako se pitanje ponavlja, da ponovim i ja. Emocije su bile jedan od urednika romana pa su osim traženja boljih jezičnih rješenja, izbacivale suvišne dijelove, a matematika emocija učinila je da nestane i čitava knjiga, da bi preostala praznina i otisak svega što nedostaje, a za čime žudim, svjedočili o mojoj stvarnosti i budućnosti. I u tom emotivnom rastakanju teksta, oduzimanje se odnosilo i na fotografije i linkove koji su vodili do raznih lokacija koje sam gradio na netu, i koji su također činili informacijske tankove, a sada su slijepe ulice i oblačići informacija koji spavaju u vječnosti digitalnog ništavila. Preostali linkovi služe kao priključak na moj život u „realnom“ vremenu, na moje društvene mreže, koje, iako su konstruirani identiteti, jesu i moja fizička stvarnost u digitalnom prostoru, a kada u vašem vremenu više ne budem i fizički živ, i (možda) moja jedina stvarnost. Kroz sadržaje i mijene preostalih linkova, već prema mojim životnim mijenama, pokušavam osvijestiti kako definiram samog sebe, ne samo u prostoru novih medija, već i fizičkog sebe u odnosu na ono što vjerujem o sebi. Baš kao što pokušavam da se kao autor i lik raspem u poljima podataka, pa tako bez tereta fizičkog oslobodim okvira koji mi to moje fizičko nameće. Ali to, nažalost, ne uspijeva promijeniti u mome životu ama baš ništa jer moje je ishodište duboko i nepovratno ipak u mojem fizičkom kontekstu. Možda ću jednom s onih preostalih linkova, kada mi i ako život dopusti, otvoriti nove kanale, hiperlinkove na nove mogućnosti stvaranja priče i nastavke Bogova neona.

Na ponavljana pitanja je li to religijska travestija ili satira, ponavljam – nije. Osim ako se religioznim može zvati moj pokušaj odašiljanja signala u beskrajan prostor ideja i čekanja radarskog odraza „nečega“ što bi mi možda moglo dati naznaku da negdje „nečega“ ima, da ga je bilo ili da će ga možda u dalekoj budućnosti biti.

Dosta za sada o knjizi jer sada moram nastaviti sa svojim berlinskim danima. Posao u tvornici čaja izgubio sam, gušio sam se nekoliko puta pod napadajem astme u podrumu tvornice gdje sam prebačen u odjel distribucije, gdje rade uglavnom oni vezani vizom uz tvrtku ili nekim drugim načinom prisiljeni da u podrumu, tom metaforičkom i stvarnom „podzemlju“ hipsterske tvornice organskih čajeva, koja se reklamira kao novi „fare trade kapitalizam“,  troše za minimalac svoje najbolje godine. Prašina čaja i jak fizički tempo umalo su me udavili, a šef, nasmiješeni suhonjavi plemić, nije me htio prebaciti u inače sasvim fin i pristojan odjel produkcije, gdje sam jedno vrijeme pakirao čaj s drugovima, umjetnicima iz čitavog svijeta, koji svoje umjetničke vrhunce doživljavaju u Berlinu, i u kojem bih ipak, unatoč zdravstvenim nedostacima, mogao raditi. Iako tvornici radnici trebaju, šefov ego i moć iznad tzv. radničkih prava pokazali su mi s prvim korakom u Berlinu darvinističku narav tog novog „fer“ kapitalizma, u riječima upućenim s nadmoćnim i provokativnim smiješkom: „Ti si bolestan, radit će samo zdravi.“ Dok su mi kolege Nijemci potiho šaputali da se to ne smije, da je to diskriminacija na zdravstvenoj osnovi.  

U međuvremenu, dok smišljam kako da se obogatim, tražim slične prestižne poslove. Ponekad se sjetim devedesetih i poslova koje sam radio s pištoljem, šakama i glavom u torbi, i pitam se tko sam bio onda, a tko sam sada.

Ali ipak, kao što ponavljam prijateljima, ravno da se i zadavim u podrumu neke berlinske tvornice čaja, ja se na Balkan ne vraćam, osim kao turist i možda penzioner. Ili ako se dogodi nešto paradigmatski u stalnoj mijeni što je naš ljudski život kusa. 

Nenad je plivao sve dalje na pučinu, odmicao se od velikog masiva velebitskih gromada i bio je sve manja točkica u plavetnilu, a Teo i Aman prisutni u njegovu svijetu samo imenom koje ih je označavalo, mrmljali su drevne kodove stvaranja i gradili Nenadov svijet, u isto vrijeme gradeći tvornice u kojima će iskušavati svoju sudbinu, mora u kojima će plivati i putovanja na kojima će se smijati sa svojom obitelji. Gradili su i ratove i kataklizme i vlažne mrtvačke rake u koje će paziti da se ne strovali što je dulje moguće, dok pliva i pliva i pliva prema zblajhanoj materiji svemira gdje će sve što je skriveno saznati.

#bogovineona #experimentalfiction #berlin #posthumanism #bizarroutopia

[jeannekwong]

Currently Reading November 2020

It is at the end of November and I have a total of 19 books on my currently reading list. These are all the books I have started this year and somehow I am still reading. For now I have put many to the side. Hopefully I will pick them back up soon, or maybe in the new year.

1. Where the Crawdads Sing by Delia Owens

2. The Starless Sea by Erin Morgenstern

3. Sweetland by Michael Crummey

4. Frankenstein in Baghdad by Ahmed Saadawi

5. Frying Plaintain by Zalika Reid-Benta

6. The Summer Tree by Guy Gavriel Kay

7. China Rich Girlfriend by Kevin Kwan

8. The Blue Guitar by John Banville

9 Circling the Sun by Paula McLain

10. Champion by Marie Lu

11. Good-Bye by Yoshihiro Tatsumi

12. His Majesty’s Dragon by Naomi Novik

13. Descent into Chaos by Ahmed Rashid

14. The Kiss Quotient by Helen Hoang

15. Secrets of the Vinyl Cafe by Stuart McLean

16. Arborescent by Marc Herman Lynch

17. The Other Windsor Girl by Georgie Blalock

18. Magpie Murders by Anthony Horowitz

19. Alias Grace by Margaret Atwood

#CurrentlyReading #Bookstagram #HistoricalFiction #ContemporaryFantasy #LiteraryFiction #Canlit #Horror #ShortStory #EpicFantasy #Contemporary #YADystopian #Manga #HistoricalFantasy #GlobalPolitics #ContemporaryRomance #Humour #ExperimentalFiction #Mystery #Booktube #AmReading #Booktumblr

[kristophercook]

'Amygdalatropolis is a work of brilliant neurorealism in which the city is a Computer, a libidinal pornutopia voided of all bedeutung other than the residual, electronic prickling of sexual fear and auto-autistic aggression where software and synapse flicker in an endless algorithmic loop. Norburt Wiener's apocalyptic steersman leads directly here: a psychopathological cyberutopia heading straight into the lake of fire.' . Other than reading J.G. Ballard, I’ve not really looked into reading more experimental fiction. So when I saw Amygdalatropolis (still no idea on how to pronounce it), I thought why not give it a go? What’s the worst that could happen? . Here, there’s a thirty page academic introduction by Edia Connole, who talks about the philosophy of modern nihilism; which tells you all you need to know about this one. It’s a mind-blowing journey that I can’t wait to sink my teeth into. Hopefully, it lives up to the hype. See you on the other side! . . . #Amygdalatropolis #BRYeager #experimentalfiction #fiction #literature #bookish #contemporaryfiction #adultfiction #bibliophile #bizarro #bookblog #booklover #currentlyreading #fictionbooks #novel #read #readingreview #streamofconsciousness #Scismpress (at Liverpool, England, UK) https://www.instagram.com/p/CLuuCRzgJDc/?igshid=l8anzzjzu6k

#amygdalatropolis #bryeager #experimentalfiction #fiction #literature #bookish #contemporaryfiction #adultfiction #bibliophile #bizarro #bookblog #booklover #currentlyreading #fictionbooks #novel #read #readingreview #streamofconsciousness #scismpress

[ospix]

#Artcritic @ShanaNys Dambrot and I will be in #Houston this week for @fotofest. If you’re in town, please join us for our @zenpsychosis art talk, book signing, and exhibition of #pinholephotography from the #dream novella Reception: 7-8pm Reading/Discussion led by our host @downtownmuse: 8-8:30pm Book signing: 8:30-9pm DM for info/address 🤠 #ospix #colorphotography #pinholephotography #leica #leicam8 #artexhibit #losangelesart #losangelesartist #houstontexas #houstontx #oneric #zenpsychosis #experimentalfiction (at Houston, Texas) https://www.instagram.com/p/B9kGAVbg1nE/?igshid=93h2odizymvh

#artcritic #houston #pinholephotography #dream #ospix #colorphotography #leica #leicam8 #artexhibit #losangelesart #losangelesartist #houstontexas #houstontx #oneric #zenpsychosis #experimentalfiction

[godobe]

Season 2 of @expositionreview’s #Transposition #podcast launches with a really special episode that has me re-examining a piece years after we first published it. Congrats to host/producer @lilrensing for her vision; intern-turned-associate producer @mitchell_evenson on otherworldly sound design; editor @what_even.jpg on her tenacity and insight; and author #ZacharyEller on transporting us to #LittlePlanet! 🎙 Posted @withregram • @expositionreview It’s here, #SeasonTwo of our #Transposition #podcast starts now!!! #Listen to our first episode, ”Truth, Wonder, and Travel in Experimental Fiction,” an audio journey with host @lilrensing, a reading by #Wonder issue contributor #ZacheryEller, and a conversation with #ExpoReview editor @what_even.jpg, who called Eller’s #fiction her “fight me” piece: bit.ly/ExpoTransposition. And stay tuned every #Tuesday this #summer for new episodes and podcast fun! #podcastsarelit #literarypodcast #ExpoPresents #litlisten #conversation #discussion #travel #truth #experimentalnarratives #experimentalfiction #shortstory #reading #literarycommunity #writingcommunity https://www.instagram.com/p/CQuWNHip0MM/?utm_medium=tumblr

#transposition #podcast #zacharyeller #littleplanet #seasontwo #listen #wonder #zacheryeller #exporeview #fiction #tuesday #summer #podcastsarelit #literarypodcast #expopresents #litlisten #conversation #discussion #travel #truth #experimentalnarratives #experimentalfiction #shortstory #reading #literarycommunity #writingcommunity

[booksforyears]

I just finished the novella-in-flashes GIRL & FLAME and loved it! A beautiful portrait of modern life, in all its facets, as seen through the eyes of a girl, and the still-burning ember she saves from the fire that destroyed her home and family. Imaginative and emotionally-charged writing, full of poetry and creative phrasing. A moving and experimental piece of literature 📚❤️🔥 #books #read #reading #bookish #booklover #bibliophile #bookreview #flashfiction #novella #experimentalfiction #prosepoetry #girlandflame #melissareddish #coniumpress #bookstagram #booksofinstagram

#coniumpress #experimentalfiction #flashfiction #read #bookish #girlandflame #bookstagram #bookreview #books #prosepoetry #bibliophile #melissareddish #reading #novella #booklover #booksofinstagram

[melodynixon]

It’s June, and somehow the time of year seems important, though I think of it only this once.

A new fiction piece from me at Conjunctions this week. http://www.conjunctions.com/webconj.htm

#fiction #Conjunctions #ConjunctionsMagazine #ExperimentalFiction #ExperimentalWriting #MelodyNixon #ShortStory

[cartooniologist]

My new comic running in The Brooklyn Rail. Link in bio. #comics #cartoon #oubapo #jam #jamcomic #comicjam #fake #experimentalfiction https://www.instagram.com/p/B5LHaNqh8U1/?igshid=1f3p02z7rcn1u

#comics #cartoon #oubapo #jam #jamcomic #comicjam #fake #experimentalfiction

[rungigirun]

Seven Afterlives

One

Open your eyes.

You look around in the darkness, sure that your eyes are open but unable to see anything in the pitch black. Your nose, however, seems to be working better than usual. The place is so damp that you can actually taste it through your nose. As you inhale and look for a familiar scent in the air, you feel your whiskers quiver. This causes a feeling of upmost discomfort in you. At this precise moment, you realize that you are unusually close to the ground as well, moving on four little feet.

Suddenly, you hear some tiny steps approaching you. A voice in the dark says “Hey. Hey you, new one.” You turn around and say “Yeah?”,  as the owner of the voice hurriedly takes a few more steps towards you. “You hungry?” he asks, in one of the squeakiest voices you’ve ever heard. Now that the voice mentioned it, you realize that you are hungrier then you’ve ever been in your entire life. “Pretty much. Who are you?”

“Just follow me,” orders the voice, and you have no other choice but to follow the sound of the footsteps. After a few minutes, there is light coming through from under what seems to be a wooden wall, and you exit what you figure out to be a basement of a large, 19th century colonial house. Out in the garden now, you can see the owner of the voice clearly. With his long, thick and grey fur, complimented by some whiskers, sharp rodent teeth, and a long, slippery tail, clearly your new friend is a rat, and you realize that you are the same species as him immediately. However, instead of being panic stricken, you are so hungry that every cell in your body wants a piece of food to nibble on, and your nose just won’t stop smelling the air for some potential lunch.

As you follow the rat into a sewer lid, the potent stench of toilet waste just makes you hungrier. On the dirty floor, you can see all kinds of pieces of shit swimming together, with new bits joining the stream every few seconds with a loud splash that gives you butterflies in your stomach. You never thought that sewers, probably the most disgusting spaces on Earth, could be so appetizing.

“There!” your friend points out a dead baby rat, swimming in the stream, and rushes over and starts nibbling on it. Although a bit put off by the sight, your stomach is so empty that you excitedly hover over to bite a piece of it. Delightedly, you chew down the whole body.

A bit of time passes by and you start feeling dizzy. As your insides are burning, you start throwing up, all chunky and bloody, and your legs become spasmatic. Breathing heavily, lying on your back and inhaling the scent of the mouthwatering sewer in for the last time, you think about the delicious baby rat’s taste on your lips.

COPYRIGHT G. AKKAN

#shortstory #experimental #fiction #experimentalfiction #postmodernfiction #postmodern #literature