#kulturni razvoj

[zanimljivaekonomija]

Kultura i priroda od nacionalnog značaja

U Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka (Zaprokulu) u Beogradu, u saradnji sa Eko centrom – centrom za socio-ekološka istraživanja i dokumentaciju, 16. juna održana je tribina „Kultura i priroda od nacionalnog značaja: Bač, Golija i Studenica“. Direktor Zaprokula Marko Krstić otvorio je tribinu realizovanu u okviru nedelje BIOSFERE, koja je sastavni deo bogatog programa manifestacije BIOS ART, posvećene kulturi ekološke svesti. Na tribini je govorila i Zdenka Mitić, vd direktora Turističke organizacije grada Sombora, predstavljajući Sombor i UNESKO Rezervat biosfere „Bačko Podunavlje“. Prisutnima je predstavila značaj koga ovo zaštićeno dobro ima kako za lokalno stanovništvo, tako i za sam održivi razvoj kroz delatnosti koje proizilaze iz ovog jedinstva prirode i kulture. Među njima, najveću perspektivu ima turizam, kao grana privrede koja pored ekonomske, ima i kulturološku i ekološku vrednost. Takođe, istakla je i koliko je važno prepoznavanje značaja i izdvajanja sredstava za promociju rezervata biosfere. Tokom tribine govorili su i Goran Milašinović, predsednik Konferencije za saradnju sa UNESKO-m, Slavica Vujović iz Zavoda za zaštitu spomenika Vojvodine, Gordana Jančić, iz javnog preduzeća Srbijašume, Duška Dimović, Ekološka aktivistkinja i Dejan Zagorac, moderator, autor edicije Ukusi i istraživač.

#kultura #priroda #turizam #zaprokul #kulturni razvoj #istraživanja #bač #golija #studenica #unesko #tribina #sombor

[mentalnahigijena]

"I velika Srbija i srpski svet i srpski nacionalni savet i srpski kulturni klub u Prvoj Jugoslaviji i ta pretenzija sa velikom državom i dalje živi", objašnjava Perović. U Srbiji vlada velika pojmovna zbrka. Pojam “prve” i “druge” Srbije ne može da se definiše precizno i egzaktno, a pojmovna zbrka proizilazi iz neprevaziđenosti svega što se u ratu dogodilo, kaže za Danas historičarka Latinka Perović, upitavši šta je uopšte građanizam. „U ratu ste imali jednu upotrebu laži, imali ste rat motivisan pljačkom, zločinima koji su vršeni u ime te pljačke teritorija i zato imate društvenu strukturu koja se grčevito drži zaštite od ponovnog prečišćavanja koje je vrlo važno za razumijevanje i orijentaciju društva“, ističe Perović. Napominje da je taj termin prvi upotrijebio Sveta Stojanović devedesetih godina, ali da se postavlja pitanje šta je građanizam, nasuprot dubokom populističkom pokretu koji traje već godinama i iz koga nikako da se iskobeljamo. „Srbija ne može nikako da začne tu liberalnu orijentacuju, što znači modernu državu, niti da se odrekne svih tih raznih pojmova koji zapravo teže da oliče istu politiku. I velika Srbija i srpski svet i srpski nacionalni savet i srpski kulturni klub u Prvoj Jugoslaviji i ta pretenzija sa velikom državom i dalje živi. Ona blokira intelektualni i moralni razvoj države i blokira uopšte njenu orijentaciju da se egzistencijalno održi. To su ključne stvari u izboru predstavnika ideja. Na društvo može uticati onaj ko radi ono što govori, a ko radi suprotno onome što govori taj ne može imati nikakavog uticaja i dovodi u pitanje ljude koji su se orijentisali na jednu demoratskiju i liberalniju odlučnost“, objašnjava historičarka. Na pitanje kako uopšte gleda na tvrdnje Vesne Pešić da je ona jedina ostala uz Čedu Jovanovića i LDP, iako je on izdao građansku Srbiju, Latinka odgovara da oko toga ko je za koga i sa kim sarađuje ne želi da govori. „Treba se čuvati improvizacija, konfuzija i nepreciznosti“, zaključuje Perović.

[moteltrogir]

Hotel du Lac, Tunis / foto: Saša Šimpraga, 2018.

BAŠTINA JE GRAĐANSKO PITANJE

Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga, 2018.

Arhitekt Emin Turki jedan je od osnivača organizacije Édifices & Mémoires (Zdanja i sjećanja) koja je posvećena istraživanju i zaštiti arhitektonske baštine Tunisa. Organizaciju je 2014. godine, u vremenu nakon Arapskog proljeća, osnovalo šest arhitekata okupljenih oko Nacionalnog fakulteta arhitekture i urbanističkog planiranja u gradu Tunisu.

Ovaj intervju nastavak je afričke serije razgovora o modernističkoj baštini južne obale Sredozemlja koji nastaju u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.

Kad je osnovana vaša organizacija i što su vam glavne aktivnosti i ciljevi? Što vas je potaknulo da osnujete organizaciju koja se bavi arhitektonskom baštinom?

Događaj koji je potaknuo osnivanje organizacije koja se bori za očuvanje i vrednovanje baštine posjet je vilama u sklopu kompleksa predsjednika Bourguibe u Monastiru (Skanes). Tijekom toga posjeta osvijestili smo činjenicu da ta arhitektonska remek-djela nisu zaštićena nikakvim uredbama. Vile koje je projektirao glasoviti arhitekt Olivier Clément Cacoub početkom 1960-ih godina i ukrasio kipar Abdelaziz Gorgi bile su prepuštene na milost i nemilost tržišta nekretnina i moglo ih se u svakom trenutku uništiti. Tada smo shvatili da nešto zaista nedostaje na razini prepoznavanja arhitektonske baštine.

 Jedna od vila u sklopu predsjedničkog kompleksa u Monstiru, Tunis, arhitekt Olivier Clément Cacoub, 1960-e. / foto: Édifices & Mémoires

Od svoga osnutka udruga se usredotočila na tri osi djelovanja:

Prvo: Popisati baštinska zdanja na području Tunisa kako bi se potaknulo sveopće promišljanje o vrednovanju i razvoju baštine.  

Drugo: Omisliti pilot projekte rehabilitacije uzimajući u obzir trenutačna ograničenja povezana s ekonomskim i socijalnim kontekstom te javno informirati o iskustvu s tim procesom.

I treće: Staviti svoje resurse na raspolaganje državnim i privatnim tijelima kako bi se kontekstualizirano razmotrilo zakonodavstvo koje se bavi tuniškom arhitektonskom baštinom.

Udruga Édifices & Mémoires utemeljena je 31. prosinca 2014. godine.

Vaša se organizacija pokušava “definirati kao pregovaračko tijelo između znanstvenog istraživanja i građanske akcije”, a time vaše djelovanje smještate u širi društveni i politički kontekst. Ulaze li vaše aktivnosti u polje “politika prostora”? Naime, često smo suočeni s time da se očuvanje modernističke arhitektonske baštine - što nedvojbeno jest javni interes -  sukobljava s megalomanskim apetitima developera i investitora kojima očuvanje baštine nije u fokusu, a posebno ako je riječ o objektima koji su relativno mladi pa se i ne doživljavaju kao baština tj. izgrađeni su u 20. stoljeću.

Doista kao tijelo pokušavamo predstavljati poveznicu između građanske akcije i znanstvenog istraživanja jer snažno vjerujemo da je nužno približiti diskurs i vizije s obzirom na to da rješenje problema baštine, a što uključuje teme poput urbane kompaktnosti nasljeđa,

pitanje nekretnina... ne može biti jednostrano i mora se omogućiti svim uključenim stranama da izraze svoje potrebe.

Ne možemo poricati da se naši gradovi razvijaju i građanske potrebe mijenjaju od razdoblja do razdoblja, što znači da opstanak baštine ovisi o njezinoj uklopljenosti u taj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj.

Pitanje koje se stoga postavlja jest kako baština može pratiti tu transformaciju?

Nekoliko je eksperimenata dokazalo da baština nije u opreci s razvojem grada, nego mu, upravo suprotno, može biti pokretač. Nužno je popratiti razvoj nadzornim tijelima koja bi jamčila poštivanje gradske povijesti s jedne strane i odgovarala potrebama denzifikacije starih središta s druge.

Stadion u gradu Tunisu / foto: Saša Šimpraga

Ako se vratimo unatrag, do samog početka Arapskog proljeća 2011. godine koje je i započelo u Tunisu, postavlja se i pitanje novog identiteta koji je postuliran upravo kao posljedica revolucije. To je osobito prisutno kod mlađih generacija koje se pokušavaju naći u «nacionalnom» pripadanju, a koje pritom prati odgovarajuća ikonografija. Koji tip nasljeđa je u simboličnom smislu odigrao ključnu ulogu u « izgradnji scenografije » novih okolnosti u Tunisu nakon ustanka 2011. godine?

Habib Bourguiba, prvi tuniški predsjednik, želio je raskinuti s prošlošću vladavine begova. Odmah po njegovu stupanju na vlast, 1956. godine, taj je raskid obilježen rušenjem više zdanja reprezentativnih za tu vladavinu, kao što je Dar al-Taj u La Marsi (Tunis).

Srušeni Dar al Taj / foto: Wikipedia

Nakon 31 godine vladavine Bourguiba je smijenjen i na vlast 1987. godine dolazi Zine El Abidine Ben Ali. On je pak krenuo mijenjati ili jednostavno zapuštati neke simbole vlasti prvoga predsjednika, pa je tako, recimo, premjestio Bourguibin spomenik i na njegovu mjestu izgradio toranj sa satom.

Spomenik je  nakon revolucije vraćen na svoje prvotno mjesto, a zadržan je i sat. Taj bi se čin moglo smatrati simbolom asimilacije i pomirbe s prošlošću.

Avenija Habib Bourguiba / foto: Wikipedia

Dakle, proživjeli smo gotovo 55 godina povijesti koju su oblikovali različiti protagonisti, te je revolucija 2011. godine omogućila da se ta povijest preispita i da se putem arhitekture dopre do istine.

S druge strane, revolucija još nije iznjedrila novi arhitektonski pokret. Dosad još nema simbola koji je utjecao na arhitektonsko promišljanje.

S obzirom na bogato i raznoliko nasljeđe koje je odredilo izgleda današnjeg grada, vaša je organizacija osobito fokusirana na graditeljski sloj iz vremena Francuskog protektorata, dakle vremena prije neovisnosti. Koliko se taj tip nasljeđa uklapa ili ne uklapa u novi nacionalni narativ Tunisa i koje su posljedice takvog (ne)odnosa po pitanjima očuvanja arhitektonske baštine ?

Još prije nekoliko godina ustvrdili smo manjak na razini priznavanja naročito te baštine u kolektivnoj svijesti Tunižana, pa tako i od strane vlasti. Možda zato što je to arhitektura koja podsjeća na ožiljke kolonizacije. No, danas je Tunis neovisna država i ta arhitektura svjedoči o kulturnoj raznolikosti koju Tunis posjeduje, baš kao što je to i rimsko kartaško ili osmansko nasljeđe.

Većina „europskih četvrti“ ne smatra se baštinom i nije zaštićena zakonom o arhitektonskom nasljeđu, te središte grada Tunisa broji tek pet zaštićenih zgrada, a nije ustanovljen nijedan perimetar zaštite.  

Grad Tunis, detalj / foto: Saša Šimpraga

Nadležno Ministarstvo je osim toga pred Skupštinu iznijelo plan zakona kojima bi se olakšalo rušenje zgrada koje propadaju. Taj zakon odnosi se među ostalim i na zdanja izgrađena u doba kolonizacije i predstavlja opasnost za tu baštinu. Reagirali smo suradnjom s tuniškim Društvom arhitekata s kojima sastavljamo dokumentaciju o gradskim zonama koje valja sačuvati. Ta će dokumentacija biti upućena odgovornim vlastima na raspravu.

Posebno ističete ulogu novih tehnologija u procesima očuvanja, prezentacije i popularizacije baštine. Možete li navesti neka od iskustva u tome smislu, metode koje koristite i na koji način radite sa zajednicom, volonterima itd.?

Polazimo od principa da je baština građansko pitanje i kao takvo ne smije biti predmetom rasprave samo stručnjaka. Stoga smo 2014. godine putem društvenih mreža lansirali akcije poput „Winou el Patrimoine“ (Gdje je baština?) kojoj je cilj senzibilizirati i uključiti građane u debatu te im osvijestiti bogatstvo njihove baštine.

Akcija „Winou el Patrimone“ danas broji više od osam tisuća članova koji svakodnevno razgovaraju o pitanju baštine, njezinoj budućnosti i izazovima s kojima se suočava. 

Ta je akcija, jednako tako, omogućila da se započne s mapiranjem baštine diljem Tunisa. Ta je mapa vidljiva na internetskoj stranici www.edifices-et-memoires.com. Pomogla je tomu da šira javnost upozna dotad posve nepoznata zdanja iz različitih regija Tunisa.

Podrška UNESCO-a nam je omogućila da ojačamo taj eksperiment lansiranjem projekta Skupni opservatorij baštine u sklopu kojega nastojimo formirati promatrače baštine kojima je misija:

popisati baštinu u svojoj regiji;  senzibilizirati svoju izravnu okolinu te upozoriti na nepoštivanje baštine.

Također smo sa Sveučilištem u Liègeu pokrenuli projekt P@trimoinia. Riječ je o novom pristupu prisvajanja baštine. Napravili smo internetsku platformu za upravljanje geolokaliziranim informacije, s naglaskom na arhitektonsku i nematerijalnu baštinu. Pokrenuta je pilot operacija za pristup podacima o baštini in situ putem mobilnog terminala, što olakšava pristup lokalnoj kulturi. Taj pilot program slijedi povijesni put Ibn Halduna (poznati arapski povjesničar, opa.a).

Kako bi opisali grad Tunis i njegov razvoj, posebice u vremenu modernizma, ali i danas?

Grad Tunis / foto: Saša Šimpraga

Problem grada Tunisa jest taj što on nema jasno određene granice. Prosječni Tunižanin, kad ga zamolite da vam skicira svoj grad, najčešće osvijesti da ne može. Prihvaćanje granica prvi je korak kako bi se pokrenule akcije i ovladalo razvojem grada. Kao u slučaju većine gradova u razvoju, Tunis također proživljava krizu modernosti koja je zapravo kriza identiteta. Budući da je politički plan maglovit, suprotan smjeru stjecanja neovisnosti i ulaska u modernizam, danas postoji identitetska dvosmislenost – je li Tunis mediteranski, muslimanski, arapski, europski grad, prijestolnica? – u kontinuitetu sa sociopolitičkim raspravama koje se vode. Čini se da se kao identitetska odrednica prihvaća jedino demokratski zaokret te stoga demokratizacija javnog prostora i shodno tomu grada. Projekt Zdanja i sjećanja (Édifices et Mémoires) u nekom je smislu nastavak te volje da si prisvojimo odnedavna demokratski urbani prostor.

Jedno od istaknutih zdanja grada Tunisa je Hotel du Lac (« Hotel pored jezera », arhitekt Raffaele Contigiani, izgrađen od 1970. do 1974. godine) koji se doživljava kao svojevrsni amblem grada u arhitektonskoj zajednici, pa je tako i ispirirao čak i logo vaše organizacije. Koji je značenje te poznate, ali danas napuštene, zgrade za grad i koji je njen sadašnji status?

Hotel du Lac je ikona i znamenitost grada Tunisa, to je jedan od prvih državnih hotela kojim upravlja Tuniški nacionalni ured za turizam (ONTT). Izgrađen je nakon stjecanja neovisnosti, kada je postojala politička volja da se tuniškoj arhitekturi da modernistička orijentacija.

Hotel du Lac, detalj, arhitekt Raffaele Contigiani, Tunis, 1970.-74.  / foto: Nataša Bodrožić

Njegov položaj na Aveniji Mohameda V. dao je identitet toj aveniji gdje su potom izgrađene druge prestižne građevine poput sjedišta središnje banke. Ipak i unatoč njegovoj velikoj arhitektonskoj i tehničkoj vrijednosti, Hotel du Lac nije zdanje općeprihvaćene estetike.

Oko budućnosti tog hotela vrte se brojne priče, ali nijedna još nije potvrđena. Kažu da ga je kupila libijska tvrtka koja ga želi srušiti i na njegovu mjestu izgraditi stambenu zgradu. Upozoravamo na to da Hotel du Lac nažalost ne uživa nikakvu zaštitu.

U izradi loga naše organizacije nadahnuli smo se arhitekturom tog hotela jer smatramo da ta građevina savršeno ilustrira raspravu o baštini. Ta je zgrada obilježila vrijeme kad se Tunis jasno okrenuo modernizmu, njezina estetika ne nailazi na jednoglasno odobravanje, ona ne odražava službeni „arapsko-muslimanski“ identitet zemlje i danas je prepuštena zaboravu. U njoj je okupljeno više aspekata koji definiraju položaj baštine u Tunisu općenito.

Koje su još neke od istaknutih modernističkih zgrada u gradu Tunisu i imaju li neke od njih službeni status kao zaštićena kulturna dobra? Koja je uopće politika prema osiguravanju službenog statusa spomenika za moderna zadnja u Tunisu?

Kao u slučaju Hotel du Lac, vrlo je teško postići da se moderno nasljeđe prizna kao arhitektonska baština. Državna politika se, osim nekoliko primjera, ograničila na arapsko-muslimansku arhitekturu. Pojam moderne baštine, dakle, nije još prihvaćen. Kao primjere možemo navesti Vilu Corbusier ili Burzu rada.

Uloga našega udruženja je osvijestiti o važnosti prepoznavanja i očuvanja upravo te vrste baštine. Zbog toga uostalom vodimo kampanju identificiranja baštine s tuniškim Društvom arhitekata, kako bismo postigli da se ona službeno, od vlasti, prizna.

Burza rada, arhitekt Cyrille Levandowski, 1960-e / foto: Édifices & Mémoires

Danas uglavnom napušten, turistički kompleks El Mansurah u Kelibiji inicijalno je projektirao i djelomično izveo hrvatski arhitekt Ivan Prtenjak krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Kasnije je dosta toga izgrađeno od strane drugih arhitekata, a kompleks nikad nije dovršen.  Jedno od Prtenjakovih zdanja u sklopu kompleksa je i Kuća pokraj mora, koja je bila nominirana za Nagradu Aga Khan, i koja zaslužuje pažnju kao važn dio lokalne tuniške i afričke, a s obzirom na arhitekta, podjednako i hrvatske i europske kulturne baštine. Ujedno to je i zgodan okidač za spajanje naša dva konteksta: onog tuniškog s onim hrvatskim, posebno s obzirom da to nije jedina tuniško-hrvatska veza, počevši od drugih projekata i realizacija arhitekta Prtenjaka u Tunisu, do činjenice da je arhitekt Contigiani inspiraciju za Hotel du Lac našao u Talijanskom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu. Koja su vaša razmišljanja o tome?

Kao prvo, želio bih naglasiti da sam zahvaljujući vašemu radu saznao za postojanje tog arhitektonskog remek-djela, Kuće pokraj mora, što dokazuje da valja uložiti još mnogo truda u identificiranje baštine. Nadam se da će i ovaj intervju doprinijeti konkretnijoj suradnji i s hrvatskim tijelima kako bi se ta baština sačuvala i kako bi se razmislilo o mogućnostima njene obnove.

Kuća pokraj mora, arhitekt Ivan Prtenjak, 1969., Kelibija, Tunis / foto: Ivan Prtenjak

Osim toga, i Hotel du Lac i Talijanski paviljon Zagrebačkog velesajma potvrđuju tu modernističku orijentaciju kojoj su i Hrvatska i Tunis težili od sedamdesetih godina 20. stoljeća, konteksti su povezani.

Kuća pokraj mora (desno, i njena replika lijevo), Ivan Prtenjak, Kelibija, Tunis, 1969. / foto: Saša Šimpraga/Motel Trogir

Mi radimo na priznavanju te arhitekture kao nacionalne baštine, a to nije lak zadatak, ali je usput pokušavamo upisati u kontekst širi od državnih granica. Želimo povezati ono što je ostvareno u Tunisu s drugim projektima i pokretima koji su zaživjeli u drugim zemljama, poput Hrvatske.

 _

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura, 31. listopada 2018. 

S francuskog prevela: Mirna Šimat

Fotografije: Nataša Bodrožić, Édifices & Mémoires, Ivan Prtenjak, Saša Šimpraga, Wikipedia

Ativnosti organizacije Édifices & Mémoires pratite ovdje i na Facebooku.

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma. Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje: vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/ vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/ vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/

Tunis: https://vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/

[nedosoljen]

Evropa – Kina: umetnost kao počelo dijaloga

Samo četiri meseca pre tragičnog događaja koji se nikada nije odigrao (februar 1989. godine), praznim trgom Tjenanmen prolazio je mladi slikar Ju Mindžun (Yue Minjun), nakon što je obišao upečatljivu izložbu Kina/Avangarda u Nacionalnom muzeju, gde je među izloženim radovima kineskih avangardnih stvaralaca tražio originalnu iskru koja će ga inspirisati u potrazi za sopstvenim izrazom.

Četiri godine pre toga, Mindžun je završio akademske studije na odseku uljanog slikarstva. Upoznaje i prati narastajuću scenu savremenog kineskog umetničkog izraza, čiji su uzori, sada već klasični majstori moderne Evrope i postmoderne Amerike. Zahvaljujući skoro već punoj deceniji otvorenije politike sekretara Jaobanga, kako u unutrašnjoj tako i u spoljašnjoj društvenoj sferi, umetnici su inspirisani da čitaju i prevode, pa i sami objavljuju teorijske i kritičke osvrte na savremena umetnička dešavanja. Mindžun (rođen 1962. godine), koji je odrastao u sasvim drugačijoj deceniji Maove Kulturne revolucije (1966-1976) upijao je grozničavo raznolike uticaje tokom ove pulsirajuće dekade koja će se uskoro naglo okončati.

U iznalaženju, sa jedne strane krajnje pročišćenog pikturalnog jezika koji će na drugoj strani ostaviti prostora za višeznačna i slojevita tumačenja, možda je osim prelomne posete izložbi, podjednaku važnu ulogu imao događaj koji se nikada nije odigrao na punom trgu Tjenanmen. Za mnoge je slom iluzija značio prelivanje bunta u apatiju. Taj tihi očaj obojiće opšte raspoloženje narednih godina, dok se nacija oporavljala. Shvativši, po sopstvenom priznanju, raskorak između stvarnosti i ideala, Mindžun početkom devedesetih odlučuje da se pridruži umetničkoj koloniji na obodu Pekinga, gde će marljivo brusiti svoj stil.

Zadržavši aktivno u imaginaciji osmeh koji je Ženg Jianji (Geng Jianyi) prikazao na sopstvenom portretu sa izložbe Kina/Avangarda (ali i sve ono neizrečeno što se iza njega krije) sa jedne strane, i masovne scene demonstracija sa druge strane, već 1992. godine nastaju slike poput Velike solidarnosti, na kojim se umetnikov nasmejani autoportret multiplicira. Ograničen zvaničnom zabranom prikazivanja u bilo kom obliku bilo kakvog sećanja na proteste na Tjenanmenu, Mindžun ipak odlučuje da scenu postavi ispred Kapije nebeskog mira. Gde je bolje još jednom iskazati veliku tradicionalnu kinesku solidarnost nego na velikom kineskom trgu? Ukratko, slikar instinktivno shvata da se umetničkom intervencijom realnost može predstaviti drugačije, čak obrnuta naglavačke, a da u sebi ipak zadrži istinu, možda čak i dublju i potpuniju od proste istine realnih događanja. Baš te godine prodaje svoju prvu sliku vlasniku galerije iz Hong Konga, za sumu od 1,500 američkih dolara. Lagani porast prodaje i cena, omogućiće mu da u sledećih nekoliko godina nastavi putem koji se sada već sasvim jasno ocrtavao, pa tako već naredne godine nastaje i Velika radost smeštena opet ispred kapije Zabranjenog grada.

Velika radost svakako nije osećanje koje koje karakteriše protestante na trgu tokom 3. i 4. juna 1989. godine, kada vojne snage sa preko 10,000 naoružanih pripadnika konačno stižu i u samo srce Pekinga, na Tjenanmen. Stradalo je nekoliko stotina (?) pobunjenika u tragičnom događaju koji se nikada nije odigrao u zvaničnoj Kini a koji je na osnovu malobrojnih dostupnih informacija brzinom munje na Zapadu imenovan Četvrtojunskim masakrom.

Kolonu od sedamnaest tenkova koja se uputila ka trgu da obezbedi i ojača ponovo uspostavljeni građanski red i mir, već sledećeg jutra 5. juna zaustavio je na Velikoj aveniji večnog mira (Chang'an Avenue) anonimni demonstrant, nakon toga širom Zapada daleko poznatiji kao Čovek tenk (Tank Man). U ovom simboličnom činu koji je sa terase obližnjeg hotela (gde se pod lažnim identitetom skrivao od progona vlasti) fotografski slučajno zabeležio Džef Vajdner (Jeff Widener) reporter Asošijeted Presa (Associated Press), uočljiv je zapravo prelomni preobražaj srčanog bunta u beznadežnu apatiju. Fotografija je munjevito obišla glasila takozvanog slobodnog sveta, čijim se konzumentima predstavlja kao simbol neravnopravne ali nesalomive borbe za demokratiju protiv sila mračne prošlosti. Fotografisan nakon što je sišao sa tenka, i po drugi put stao ispred kolone, Čovek tenk sa kesama za kupovinu prebačenim ovog puta u samo jednu ruku, postaje idealni predstavnik anonimne mase željne obećanog potrošačkog raja koja odbija da se suoči sa naličjem progresa ili očekuje da neko drugi to učini u njeno ime.

Sve u svemu, vreme pred umetnika postavlja skoro nerešiv problem: kojim to sredstvima iskazati svu dubinu tragičnosti i sve nerazrešive oprečnosti aktuelnog? Da li je moguće uteći pogubnoj klopci priklanjanja jednoj strani u konfliktu? Da li je moguće zadržati neophodnu objektivnu distancu a ipak svim ljudskim kapacitetima (sa)učestvovati u prikazanom? Da li je bilo kojim ljudskim činom uopšte moguće odrešiti nerazmrsivo klupko isprepletanih ljudskih sudbina jakog emotivnog naboja i pružiti bilo kakvo smisleno tumačenje i koliko-toliko prihvatljivo razrešenje patnje? Kojim umetničkim metodama se poslužiti? Američki slikar Polok smatra da se (slikarska) metoda prirodno rađa iz potrebe. Naravno, samo ukoliko je potreba toliko jaka da bez njenog zadovoljenja nema ni života, poput nasušne potrebe za disanjem, za ljubavlju, za slobodom.

Potreba za (umetničkim) izrazom prerasta u pravi nemi krik koji ograničen sopstvenim vremenom koje ga ignoriše, prerasta u naboj koji samo traži priliku da eksplodira. Eksplozija će se desiti samo dva sata nakon otvaranja prelomne izložbe Kina/Avangarda i to upravo u legendarnom Nacionalnom muzeju. Umetničke postavke u tradicionalnom muzejskom okruženju mogu se okarakterisati mnogim epitetima ali svakako ne tradicionalnim. Izložba koja je odlagana prethodne dve godine uzled sprovođenja zacrtane partijske borbe protiv buržoaskog liberalizma, momentalno prerasta u medijski spektakl. Uostalom, umetnost uvek najavljuje realnost koja to sa zakašnjenjem priznaje, pa će tako dva hica iz pištolja umetnice Sjao Lu (Xiao Lu, 1962) u sopstvenu instalaciju tog 5. februara 1989. godine tek naknadno biti prepoznati kao prvi pucnji na Tjenanmenu, a cela izložba će dobiti epitet Tjenanmen trg u malom. Četiri meseca pre demonstracija izložba je nakon intervencije snaga poretka, privremeno zatvorena a umetnica uhapšena.

Mindžun je strpljiviji od vršnjakinje Lu. Tek 1994. godine je po prvi put jedna galerija upriličila njegovu samostalnu izložbu. Njegovo ime ubrzo se pojavljuje pored imena istaknutih predstavnika možda prvog velikog autentičnog umetničkog pokreta čija je vrednost prepoznata i van granica savremene Kine. Cinični realizam, nastao nakon turbulentnih dešavanja 1989. godine, prvi je značajan doprinos globalnoj umetničkoj sceni. Kritičar Li Sjanting (Li Xianting) koji termin izvodi iz jednog Hakslijevog citata, tvrdi da on ponajbolje karakteriše preovlađujući kulturni sentiment (mladih) uveliko nagrižen apatijom i (samo)ironijom.

Iako je neposredno po krvavom okončanju protesta nastavio sveobuhvatnu akciju ideoloških čistki, nekrunisani vođa Kineske republike još od 1978. godine, Deng Sjaoping uveliko je zaslužan i za preobražaj Kine u jednu od najbrže rastućih ekonomija. Konačno, iskustva iz višegodišnjeg studiranja i rada u Francuskoj dobijaju priliku da oblikuju razvoj Kine: stvaranje uslova za kapitalne investicije i upliv stranog kapitala, revolucionaran iskorak na globalno tržište i uvođenje ograničene privatne konkurencije rezultovaće neslućenim i nesumnjivim porastom životnog standarda više stotina miliona Kineza.

Nove generacije već obuzete kičem i šarenilom konzumerske prozapadne kulture karakteriše i fraza Mao postaje popularan (Mao goes Pop) skovana nakon jedne izložbe u Sidneju 1993. godine. Sjanting ovu drugu dominantnu struju u umetnosti imenuje Politički pop (Political Pop) i na krucijalnoj izložbi Nova kineska umetnost posle 1989. (China's New Art, Post-1989.) prikazanoj u Hong Kongu krajem januara 1993. godine pokušava da izabere i organizuje radove reprezentativnih stvaralaca tako da odslikavaju dihotomiju savremenog kineskog društva. No, već krajem prethodne godine je veliki bard umetničke kritike i direktor Venecijanskog bijenala, legendarni Akile Bonito Oliva (Achille Bonito Oliva) stupio u kontakt sa Sjantingom, zaintrigiran previranjima na savremenoj kineskoj sceni što će imati dalekosežne posledice na prijem i interpretaciju nove kineske umetnosti na Zapadu. Od dela izabranih za izložbu u Hong Kongu, koje je Sjanting pojedinačno prezentovao uticajnom zapadnjaku, Oliva je odlučio da izabere predstavnike koji će obznaniti svoju umetničku viziju kineske kulture zainteresovanoj publici Zapada u okviru izložbe Prolaz ka Istoku (Passage to the East) u sastavu predstojećeg 45. Bijenala u Veneciji (1993). Oliva polazi od jednostavnog kriterijuma da izdvojeno delo treba da odslikava umetnikovu reakciju na vladajuću kinesku ideologiju i da bude (bar delimično) razumljivo zapadnom gledaocu bez obzira na upućenost u nijanse aktuelne kineske kulture.

Možda upravo slika jednog od izabranih umetnika ponajbolje izražava ova pomešana osećanja u pokušaju da pomiri obe kontradiktorne dominantne umetničke struje. Fang Lidžun (Fang Lijun, 1963) godinu dana  mlađi od Mindžuna, već izvesno vreme na svojim platnima kao aktera predstavlja ćelavca (bald man) koji je uglavnom autoportret i koji svojim grimasama komentariše ličnu reakciju na okruženje, a koja se kreće od pasivnog revolta i prezira, preko potpune ravnodušnosti do (izveštačene?) ekstatičnosti. Lidžun je stoga dominantni stvaralac Ciničnog realizma u godinama nakon Četvrtojunskog incidenta, ali na slici 1993 Broj 4, specijalno rađenoj za Bijenale, prihvata i primenjuje popularne motive koji se pre svega ogledaju kako u izboru šljaštećeg kolorita, tako i u prikazu raznobojnog kičastog cveća koje okružuje likove u inače sasvim neupadljivoj sceni. Veliki intenzitet zasićenih boja u potpunosti prevazilazi prikazane likove koji su preplavljeni i nošeni jarkim koloritom, uključujući i nekoliko umanjenih autoportreta umetnika jedva primetnih u samom uglu slike, skoro zaboravljenih ostataka iz faze Ciničnog realizma. Lidžun će zadržati i proširivati napadno drečavilo vorholovskog, često komplementarnog kolorita približavajući se time nadolazećoj Vulgarnoj umetnosti (Vulgar Art).

Dve razdvojene teritorijalne, vremenske i ideološke zone razmenjivaće sve aktivnije stvaralačke impulse i inicijatore daljih društvenih promena. Iako Kina sa neskrivenom idealizacijom teži socijalnim i pogotovo ekonomskim modusima uspostavljenim u najrazvijenijim demokratijama Zapada, neretko će paradoksalno biti i ispred svog vremena pa su tako recimo događaji na trgu Tjenanmen zapravo prethodnica komešanja u Istočnoj Evropi tokom niza Plišanih revolucija iz iste godine. Zapadnjački umetnici u ovoj tački prepoznaju mogućnost konstruktivne razmene energije i tumačenja sa jednom drugačijom, uzbudljivom i još uvek neistraženom sredinom.

Da čin revolta anonimne individue poput Čoveka tenka, može da bude i efikasna medijska taktika pokazaće svojim grafitima i intervencijama u javnom prostoru ulični umetnik pod pseudonimom Banksi (Banksy, 1974). Banksi će pomoću spreja i šablona na zidovima rodnog Bristola multiplicirati i svoje preinačenje već kultne scene zaustavljanja kolone tenkova. Britak britanski humor, krajnje pojednostavljena crno-bela ikonografija dopunjena tipično jetkim detaljem-sloganom, preuzetim iz potrošačkog miljea, koji otvara nove neslućene dimenzije interpretiranja, pokušava da prenese svu dubinu i oprečnosti konfuznog pokroviteljskog odnosa prema Istoku kojeg Zapad podržava u neminovnim promenama čije negativne strane već uveliko izjedaju srž društva iz kojeg potiču.

U takvim okolnostima, negde tokom 1995. godine Mindžun počinje sa tipičnom postmodernističkom praksom prepravljanja i drugačijeg tumačenja istorijskih događaja. Platna su po inerciji ispunjena uporno iznova slikanim istim likom, modifikovanim autoportretom sa neprirodno širokim osmehom koji će kasnije biti opšte prihvaćen kao Blesavi čovek (The Silly Man). Tipičan primer ove prakse je preinačenje čuvene slike “Pokolj na Hiosu” koju je Ežen Delakroa naslikao još daleke 1824. godine. Kada su na red došla i dela Eduara Manea poput legendarnog “Doručka na travi” iz 1863. godine, konačno su se stekli svi uslovi za realizaciju kompleksnog viđenja događaja sa Tjenanmena.

Odlagani stvaralački naboj vremenom je dobio na snazi toliko da Mindžun svoje “Pogubljenje” („Execution“) iz 1995. godine (dimenzija metar ipo u visinu i puna tri metra u širinu), po sopstvenom priznanju, slika u roku od mesec dana. Upravo je Mindžunova revizija Maneovog „Streljanja Cara Maksimilijana“ iz 1868. godine, pod nazivom „Pogubljenje”, postala svojevrsni amblem umetnika i propusnica za ulazak u sam vrh kineskog savremenog slikarstva. Na levoj strani prikazane scene nalaze se četiri muškarca samo u belim gaćicama na koje zamišljenim puškama nišani grupa obučenih muškaraca sa desne strane. Na svim licima je prepoznatljiva grimasa. Specifična crvena boja zida ispred kojeg se sve odigrava podržava opšteprihvaćeno tumačenje da je simbolično prikazan za naciju traumatičan čin nasilja sa trga Tjenanmen iz 1989. godine.

Slika je prodata vlasniku galerije iz Hong Konga za 5,000 američkih dolara. Već naredne godine kupuje je britanski bankarski investitor za 32,200 dolara, i prebacuje brodom za London, gde će po uslovima kupoprodajnog ugovora biti uskladištena sledećih 10 godina. Po isteku zabrane prikazivanja, „Pogubljenje“ je prodato u aukcijskoj kući Sotbi (Sotheby's) u Londonu, 2007. godine za neverovatnih 5,9 miliona dolara, samo nedelju dana nakon što je „Pokolj na Hiosu“ prodat u istoj aukcijskoj kući u Hong Kongu za 4,1 miliona dolara. „Pogubljenje“ je tako postala najskuplje prodata slika jednog savremenog kineskog umetnika. Iste godine, Mindžun je nominovan za ličnost godine magazina Tajm (Time), našavši se tako u društvu Vladimira Putina, Baraka Obame i Hilari Klinton. U intervjuu za CNN, umetnik je prokomentarisao: “Politika je deo mog svakodnevnog života. (...) Slike to odražavaju i od toga ne mogu da pobegnem.”

Nakon uspešnog proboja na Zapad, debitovanjem mladih kineskih umetnika na 45. Venecijanskom bijenalu, početkom poslednje dekade XX veka, uspešno je ostvaren upravo nagovešteni prolaz ka Istoku. Uspostavlja se aktivna komunikacija dve kulture što za mnoge kineske stvaraoce poput Fang Lidžuna označava dugo priželjkivan suštinski zaokret kako u karijeri tako i u životu, stvaranjem plodnih kontakata sa mnogim znamenitim Zapadnim umetničkim manifestacijama, galerijama, kolekcionarima. Uzavrela kineska umetnička scena sa jedne strane pokušava da nadoknadi propušteno i da sustigne iskusnije, uspešnije i popularnije Zapadne kolege već uveliko zašle u bespuća post-postmodernizma dok istovremeno nastoji da u svemu ostavi i svoj jedinstven i prepoznatljiv trag.

Otvara se plodan prostor za izgradnju komunikacijskog mosta između dva različita vremenska čvorišta, i bar prividno, dve različite i nepomirljive ideologije.

—

=============================

oD REči → Do REči: Jovan Jona Pavlović

#esej #slikarstvo #kina

[pozornicame]

🎶Predistorija današnjeg nacionalnog ansambla – Crnogorskog simfonijskog orkestra, započinje sedamdesetih godina 19. vijeka, kada na Cetinju djeluje duvački orkestar sa udaraljkama, pod zvaničnim nazivom Prva crnogorska vojna muzika. 🎵U okviru strategije vezane za dugoročni razvoj crnogorske kulture, a pod rukovodstvom knjaza Nikole, prvi planovi koji se tiču formiranja reprezentativnog ansambla sa horovima nastaju u Cetinjskoj čitaonici 1868. godine. 🎶Planovi su naredne godine rezultirali otvaranjem srednjih škola, među kojima se našla i škola Prve vojne muzike kojom je rukovodio češki učitelj i kapelmajstor Anton Šulc. 🎵Međutim, Velji rat (1876-78) ubrzo zaustavlja kulturni razvoj Crne Gore, a orkestar prekida svoj rad. 📌 Više o Crnogorskom simfonijskom orkestru možete saznati na našem portalu 📌 Na ovu temu razgovarili smo sa Vanjom Vukčević, teoretičarkom muzike i menadžerkom za programsku politiku i planiranje u Muzičkom centru Crne Gore. 🖋️ @podjaninvukasin95 🔗 Link u bio (Aparte) #pozornicame #pozoriste #teatar #DistancaRukeMaska #orkestar #crnogorskisimfonijskiorkestar #muzika #kraljnikola #istorija #zivimokulturu (na lokaciji Pozornica.me) https://www.instagram.com/p/CKbRrdiAQhz/?igshid=1slvoel7y3vbb

#pozornicame #pozoriste #teatar #distancarukemaska #orkestar #crnogorskisimfonijskiorkestar #muzika #kraljnikola #istorija #zivimokulturu

[filologija]

Nahtigalova nagrada 2019 magistrskemu delu Anje Božič

Dan pred Prešernovim rojstnim dnem, 2. decembra 2019, je dekan Filozofske fakultete dr. Roman Kuhar podelil nagrade za najboljša magistrska dela. Nahtigalova nagrada, letos sta bili dve, je bila pospremljena s posebno svečanim poudarkom, dr. Rajku Nahtigalu so prav letos, ob stoletnici fakultete, v avli odkrili kip. Nagrajenka Anja Božič v svojem magistrskem delu obravnava tri malo znana rokopisna besedila dr. Joža Lovrenčiča. Njen pristop povezuje dve področji njenega študija, klasično filologijo in slovenistiko. Analizira doslej praktično neznano poglavje iz življenja in dela tega klasičnega filologa, doktorja z Univerze v Gradcu ter slovenskega predstavnika na mirovnih pogajanjih v Parizu, ki pa ga je po drugi vojni doletela brutalna damnatio memoriae. Lovrenčičev heksameter je obdelala na podlagi konvencij tvorbe ter z verzno analizo izbranega gradiva izpostavila oblikovno nedokončanost prevoda. Opozorila je na vsebinsko ujemanje obravnavanih del ter umetnikovega pesniškega in prevajalskega dela in v sodelovanju s pesnikovimi potomci pritegnila v obravnavo več povsem novih primarnih virov, na koncu pa z učinkovito digitalizacijo omogočila dostop do obravnavanih besedil novim raziskovalcem. Včasih kdo poudari, da ni antičnega pesnika, ki bi še danes vplival na kulturni diskurz s takšno intenzivnostjo kot Ovidij. To se je pokazalo tudi ob raziskovalnem projektu Anje Božič. Njen raziskovalni članek, povezan z obravnavano temo, je že objavljen, še več, avtorica je s sodelavci pripravila odmevno konferenco ob dvatisočletnici Ovidijeve smrti v političnem izgnanstvu (»Ovidiana 2018«). Na tej podlagi je sedaj nastala mednarodna znanstvena revija Clotho, ki povezuje znanstveno delo študentov in profesorjev. Po desetletjih pozabe je končno začel izhajati Lovrenčičev prevod, revija Keria: Studia Latina et Graeca je doslej priobčila že devet knjig. V kratkem bo Ovidijev magnum opus prvič mogoče integralno prebrati tudi v slovenščini. Delo ima 290 strani, od tega 6 strani bibliografije, urejene po najstrožjih standardih s pomočjo orodja EndNote. Nahtigalova nagrada je po več kot letu dni trdega dela zaslužena, hoc quoque laboris praemium, bi pripomnil Livij. Ne preseneča dejstvo, da so na podlagi tega dosežka avtorico letos sprejeli na podiplomski študij na vrhunsko tujo univerzo. (Fotografije: Uroš Škrjanc.) Seznam dekanovih in Nahtigalovih nagrad 2019 NAHTIGALOVA NAGRADA FF UL ZA LETO 2018/2019 1. ANJA BOŽIČ: »Niso namenjene v tisk, tebi velja njih obisk«: Neobjavljena dela dr. Joža Lovrenčiča – pesniška zbirka Nič Niče, kronika Brat Honorat in prevod Ovidijevih Metamorfoz, mentorja: doc. dr. David Movrin in doc. dr. Aleksander Bjelčevič (Oddelek za klasično filologijo in Oddelek za slovenistiko); 2. LEJLA KOŠMRLJ: Prilagoditvene spretnosti, čustvene in vedenjske težave pri otrocih in mladostnikih z živčno-mišičnimi boleznimi, mentor: izr. prof. dr. Robert Masten (Oddelek za psihologijo). DEKANOVA NAGRADA FF UL ZA LETO 2018/2019 1. KATARINA GOMBOC ČEH: Slovenska glagola moči in morati in njune ustreznice v stavčnih strukturah v ruskem in ukrajinskem jeziku; mentorja: doc. dr. Mladen Uhlik in prof. dr. Andreja Žele (Oddelek za slavistiko in Oddelek za slovenistiko); 2. DOMEN KRIŠTOFELC: Germanismen in der Mundart von Kropa / Germanizmi v kroparskem govoru; mentorica: izr. prof. dr. Uršula Krevs Birk (Oddelek za germanistiko); 3. DANIEL EDUARDO LÓPEZ BONČINA: Interpretación sobre los rasgos hipertextuales y las formas de lectura en Rayuela de Julio Cortázar / Interpretacija hipertekstualnih značilnosti in načini branja v Ristancu Julija Cortázarja; mentorica: izr. prof. dr. Maja Šabec (Oddelek za romanske jezike in književnosti); 4. LARISA MAROLT: Improvizacija v glasbi Kadence v Koncertu za flavto v d-molu Wq 22 Carla Philippa Emanuela Bacha; mentor: prof. dr. Matjaž Barbo (Oddelek za muzikologijo); 5. LUCIJA MIRKAC: Biblija in slovenska katoliška lirika med letoma 1854 in 1900; mentorja: doc. dr. Aleksander Bjelčević in prof. dr. Vid Snoj (Oddelek za slovenistiko in Oddelek za primerjalno književnost); 6. DAVOR MLINARIČ: Prevladujoče predstave o slovenski srednjeveški zgodovini: Kako je razumljena preteklost v sodobni Sloveniji; mentor: prof. dr. Peter Štih (Oddelek za zgodovino); 7. ANAMARIJA ŠIŠA: Razvoj praks dejtanja v kapitalizmu: med delom in ljubeznijo; mentor: doc. dr. Primož Krašovec (Oddelek za sociologijo); 8. SARA UHAN: Geografski vidik prehranske enačbe na primeru Škofjeloškega hribovja; mentorica: izr. prof. dr. Irma Potočnik Slavič, somentor: izr. prof. dr. Darko Ogrin (Oddelek za geografijo); 9. LEA VLAHOVIČ: Jezikovnostilistična primerjava dveh slovenskih prevodov Flaubertove Madame Bovary in vprašanje zastaranja prevodov; mentorica: prof. dr. Mojca Schlamberger Brezar (Oddelek za prevajalstvo). Read the full article

[mozgoderina]

'Društvo znanja': o čemu je zapravo riječ? (H-ALTER)

U klasičnoj, izvornoj, ali gotovo i utopijskoj perspektivi razumijevanja koncepata znanja i društva znanja, znanje je poimano kao dobro dostupno svima, te na taj način ono predstavlja primarnu vrijednost u službi opće dobrobiti. Kao takvo, znanje je po svojoj prirodi slobodno, to jest treba i mora biti dostupno svima u cilju zajedničke dobrobiti, te koristi uspješnijem razvoju i napredovanju samog znanja kao temeljne vrijednosne kategorije društva. Iz te perspektive sagledano, društvo znanja samo po sebi nije nikakva novost, zapravo je samo po sebi razumijevajuća pretpostavka za stvaranje kolektivnog socijalnog kapitala. Na takav oblik društva znanja nailazimo već u tradicionalnim, malim, plemenskim zajednicama, svojevrsnim Gemeinschaftima, u kojima se znanje prenosi transgeneracijski, s koljena na koljeno i u kojima pripadnici takvih skupina dijele više generacija stvarano i nasljeđivano znanje od svojih starih, svojih predaka, stvarajući time vlastiti socijalni kapital.

Naravno, i u takvim zajednicama znanje i pravo na znanje ne predstavljaju egalitarističke vrijednosti, ono je precizno podređeno strogoj hijerarhiji, znanje ne posjeduju svi, već samo stariji, mudriji, oni sa dužim životnim iskustvom i po pravilu – muškarci. To bi bila neka daleka, gotovo mitska slika izvornog društva znanja. Opće pravo na znanje U novijoj povijesnoj perspektivi, društvo znanja i sklop atributa koje ta sintagma pokriva, ima svojevrsnu antikapitalističku dimenziju, dolazi sa pozicija lijevo politički, ideološki i socijalno angažiranih teoretičara, te već gotovo po pravilu svoje ishodište pronalazi u Marxovom konceptu općeg, generalnog intelekta. Kao što je i Carlo Vercellone primijetio, takvo društvo znanja zasnovano je na kriterijima općeg prava na znanje; neovisnosti spram zahtjeva kapitala; dužem periodu posvećenom izobrazbi i slično (Vercellone, 2007:54). Taj, uvjetno rečeno, antikapitalizam rane faze moderne artikulacije fenomena društva znanja simboliziran je u logici promocije prethodno nabrojanih vrijednosti koje su s onu stranu kapitalističke tržišno-profitne matrice.

No, što se događa kada znanje postane jedna od osnovnih tržišnih kategorija, kada se sintagma društvo znanja započne koristiti u svrhu označavanja i afirmacije onih vrijednosti (profitni kapitalistički interesi, prava na zaštitu intelektualnog vlasništva baziranog na znanju i sl.) koje su u direktnoj suprotnosti sa prethodno nabrojanim atributima što čine tradicionalni sustav znanja i društva znanja? Na to ću pitanje pokušati ponuditi neke odgovore u zaključnim tezama teksta. Za sada bih samo naglasio da za razliku od, u uvodnu kratko predstavljenog, izvornog modela društva znanja koje je kao takvo gotovo metafizička, nepovijesna kategorija, suvremeno aktualno društvo znanja ima jasno pozicionirane povijesno-sociološke, političko-ekonomske i kulturalne dimenzije. Naime, u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, s prijelazom sa industrijskog na postindustrijski kapitalistički proizvodni sustav, to jest tzv. fordizma u tzv. postfordizam, te dominacijom neoliberalnog kasnokapitalističkog modela, kapitalistička vrijednosno-profitna matrica djelovanja širi se i na ona polja društvene zajednice i ljudskog djelovanja koja ranije nisu bila primarno u fokusu interesa kapitala. Cijeli spektar socijalnih, kulturnih i ostalih ljudskih aktivnosti zasnovanih na intelektualnom i kreativnom radu postane izuzetno zanimljivo područje za kapitalističku mašineriju. Na tom se mjestu otvara prostor za objašnjenje, ustvrdio bih, sretno izabranog označitelja: kognitivni kapitalizam. To je sintagma koja na ponajbolji način označava epohu u kojoj uloga znanja, produkcija znanja, produkcija dobra kroz znanje, umne aktivnosti, intelektualno-kreativni rad, itd., postanu od ključne važnosti za kasnokapitalistički sustav; kao i za određenje spomenutog transformacijskog prijelaza u poimanju i uporabi koncepta društva znanja: kada vrijednosti koje su do tada bile poprilično izuzete iz kapitalističke produkcijske i vrijednosne matrice postanu upravo dio tog profitno zasnovanog sustava neoliberalnog kapitalizma. Štoviše, smještaju se u epicentar njegova interesa.

Formalna supsumacija Sve to u konačnici simbolizira fenomen izuzetne prilagodljivosti i fleksibilnosti kapitalističkog sustava, njegovu fascinantnu supsumpcijsku i apsorpcijsku moć. Radi se o nevjerojatno širokom kapacitetu i moći produkcijske matrice multinacionalnog korporativnog kapitalizma i njegovoj aspiraciji ka totalitetu jednoga – globalnog ekonomskog tržišta zasnovanog na zakonitostima logike njegove neupitne svetosti Kapitala, kao i o sposobnosti spomenute produkcijske matrice da sebi prilagodi, učini inherentnim svaki model mogućeg mijenjanja. Drugim riječima, svjedočimo o svojevrsnoj apsorpciji, usisavanju svih potencijalnosti stvarne mogućnosti promjene postojećeg političko-ekonomskog, socijalnog, odnosno općedruštvenog sustava. Marx je već u prvoj knjizi Kapitala, dakle stotinjak godina prije teorijskih refleksija o nadolasku nove ere dominacije tercijarnog ekonomskog sektora i postfordizma (Kapital je prvi put objavljen u izvorniku 1867. godine), prepoznao takvu tendenciju kapitalizma, te ju je imenovao formalnom supsumpcijom, označavajući tom sintagmom sposobnost kapitalističkog sustava da u svoje produkcijske odnose uključi i radne prakse koje ne izviru neposredno iz njegova domena. Za potpunije objašnjenje i razumijevanje tih procesa potrebno je odrediti se spram epohe što se označava gotovo sinonimnim terminima poput postindustrijskog društva ili postfordizma, informacijske zajednice ili informacionalizma, kasnog kapitalizma ili neoliberalizma, kognitivnog kapitalizma, kulturnog postmodernizma...

Postindustrijski kapitalizam ili postfordizam pojavljuje se kao povijesni obrat od industrijskog kapitalizma ili fordizma u kojem je dominirao produkcijski sustav baziran na monopolističkom ili oligopolističkom kapitalizmu i koji je vodio povećanoj akumulaciji kapitala, te porastu radne produktivnosti i potrošačkih produkata. Fordistički proizvodni model jest paradigmatski primjer industrijske materijalne proizvodnje, industrijskog nacionalno-državnog kapitalizma koji je nudio osnovice za razvoj socijalne države, smanjenje društvenih tenzija i napetosti, te je kao takav postao ne samo ekonomski, već i širi socio-kulturni simbol svoga vremena. Fordistički industrijski kapitalizamkoji se masovno raširio kao izuzetno uspješan produkcijski model u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća u Americi, predstavljao je pravu proizvodnu revoluciju. Uvodeći principe masovne serijske proizvodnje standardiziranih proizvoda koje je omogućio izum tekuće vrpce (kasnije je postala i zaštitni znak fordizma), angažmanom velikog broja priučenih, nekvalificiranih industrijskih radnika koji su zamijenili dotadašnju manufakturu, to jest usko specijaliziran, zanatski tip radnika, a sve u strogom tvorničkom režimu discipliniranja, fordizam je stvorio osnove za masovnu industrijsku proizvodnju, te za podizanje produktivnosti rada i tome posljedičnu akumulaciju kapitala. Sam termin skovan je 1910. sa ciljem označavanja poslovnog uspjeha automobilske industrije Henrya Forda. Fordu je pošlo za rukom usavršiti model masovne industrijske proizvodnje uvođenjem spomenute tekuće vrpce, što je rezultiralo prodajom 10 miliona primjeraka jeftinog modela T automobila, dok su njegovi radnici postali najviše plaćeni industrijski radnici na svijetu (fordistički radni dan trajao je osam sati rada uz nadnicu od 5 dolara po satu). Maglovite podjele Opće je mišljenje da se u drugoj polovici 20. stoljeća, a posebice od 70-ih godina nadalje, dešavaju primjetne promjene u globalnom industrijsko-proizvodnom produkcijskom režimu. Potražnja za masovnom serijskom proizvodnom industrijom opada, a njihovo mjesto upotpunjavaju interesi za specijaliziranom, diferencijacijskom produkcijom usko određenih, individualiziranih roba i usluga, što je sve vodilo kreiranju sustava dinamične, fleksibilne proizvodnje. Nekad uniformiranu tržišnu ponudu zamjenjuje segmentirana tržišna ponuda. Prijašnji standardiziran model jedne ili dvije linije fordovog automobila u ograničenom broju boja biva nadomješten puno većim izborom različitih automobila. Posljedično, diferenciraju se i potrošački ukusi, zahtjevi potrošača postaju sve specifičniji.

Jača uloga informacijsko-komunikacijskih, uslužnih, jezičnih, to jest nematerijalnih poslova, te općenito kognitivno ostvarenog kapitala u društvu, a sa njima i pozicije stručnih kadrova. Prema statistici Organizacije za ekonomsku kooperaciju i razvoj (OECD), procent zaposlenih u servisnoj industriji u razvijenim kapitalističkim zemljama 1981. godine iznosio je 56,3 posto, naspram 51,5 posto 1973. i 43,0 posto 1960., procent zaposlenih u poljoprivredi opadao je sa 21,7 posto 1960., preko 12,1 posto 1973. do 10,0 posto 1981., dok je broj industrijskih zaposlenika neznatno varirao, 35,3 posto 1960., 36,4 posto 1973. i 33,7 posto 1980. (Harvey, 1990:157). Prema posljednjem izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) o ključnim indikatorima na tržištu rada, navodi se da je od 2006. po prvi put u povijesti više ljudi u svijetu radilo u sektoru usluga nego u sektoru proizvodnje hrane. Na sektor usluga otpadalo je 42 posto svih zaposlenih, 37 posto na sektor poljoprivrede, a 21 posto na sektor proizvodnje, dok je 11 godina ranije 42 posto svih radnih mjesta na svijetu činio poljoprivredni, 37 posto uslužni, a 21 posto proizvodni sektor (Feral Tribune, 7. rujan 2007:30). Sve je to posljedično vodilo smanjenju uloge i značaja klasičnog industrijskog radnika, brišu su pregrade između tvornice i društva, radnog i neradnog vremena, proizvodnje i potrošnje. Događa se svojevrsna hibridizacija nekad autonomnih sfera. Rad, politika i intelektualne aktivnosti sve se više isprepliću, a tradicionalne podjele između privatnog i javnog, te države i civilnog društva postaju sve maglovitije... Različiti autori su različito imenovali ove društveno-ekonomske promjene, Toffler superindustrijskim društvom, Lichtcheim postburžujskim društvom, Dahrendorf postkapitalističkim društvom, Brzezinsky tehnotroničkim društvom, a Touraine programiranim društvom (Žubrinić, 1998:6). No, opće prihvaćenim postao je termin postindustrijsko društvo američkog sociologa Daniela Bella, kojeg je uporabio već u svojim predavanjima 1950. u Salzburgu, a potom detaljno razradio i elaborirao u znamenitoj studiji The Coming of Post–Industrial Society, nešto više od dvadeset godina kasnije.

Kao što je već rečeno, postfordistička ekonomija biva okarakterizirana pojačanom produkcijom nematerijalnih, informacijskih i jezično-komunikacijskih usluga, to jest informacijskom režimu produkcije zasnovanom na nematerijalnom radu, informaciji, znanju i jeziku kao dobrima koji se prodaju, pri čemu je naglasak na individualnoj samoinicijativnosti, autonomnom radu i pojedinačnoj originalnosti. Dok je karakterističan model tvorničke, taylorističke, industrijske ili fordističke proizvodnje, kao što smo već naznačili, bila tvornička tekuća vrpca, simbol postindustrijske ili postfordističke proizvodnje postaje mreža, sa njezinim osnovnim karakteristikama cirkulacijske produkcije. Za epohu kognitivnog kapitalizma upravo je od ključne važnosti umreženi društveni sustav međupovezanosti svih čimbenika. Jedinica mreža Na taj se način isprepliću novotehnološki (kompjutorski) umreženi sustavi, tržišta i gospodarska logika postindustrijskog kapitalizma. Spomenuta teza na tragu je Castellsove studije u kojoj autor postindustrijalizam jednači sa informacijskom ekonomijom ili duhom informacionalizma kojeg karakteriziraju poslovne mreže, tehnološka sredstva (nove telekomunikacijske mreže, snažna desktop računala, samorazvijajući softver...), globalna konkurencija i država. No, ono što je od ključne važnosti za epohu informacionalizma, prema Castellsu, jest da po prvi put u povijesti, osnovna jedinica gospodarske organizacije nije subjekt, bilo da se radi o pojedincu (kao što je poduzetnik ili poduzetnička obitelj) ili o kolektivu (kao što je kapitalistička klasa, korporacija ili država)..., već je jedinica mreža, što vodi vodećim kulturalnim oblicima u organizacijama informacionalizma, korporacijskom etosu akumuliranja i obnovljenoj privlačnosti konzumerizma (Castells, 2000:230). Foto: Manuel Castells - osnovna jedinica gospodarske organizacije po prvi put u povijesti više nije subjekt, već je to postala jedinica mreža.

Takva mrežna, decentralizirana, ili deleuzeovski rečeno, deteritorijalizirana i rizomatična produkcijska matrica postfordističkog kapitalizma kasne moderne, nalazi svoju direktnu simboličku, ali i strukturalno-organizacijsku, te funkcionalnu paralelu u tipu globalnog medija Interneta. Ukratko, suvremena informacijsko-komunikacijska tehnologija zauzima centralno mjesto u gospodarskoj, socijalnoj i kulturnoj produkciji vrijednosti postindustrijskog društva. No, postoje i utemeljene kritike pojednostavljenog dihotomno opozicijskog sučeljavanja industrijske (fordističke) i postindustrijske (postfordističke) ekonomije. Prema ovoj podjeli, industrijski, tzv. fordistički proizvodni proces, kojeg karakteriziraju industrijski radnici, tzv. plavi ovratnici, materijalni proizvodni produkti serijske proizvodnje i sekundarni ekonomski sektor, pozicioniran je nasuprot postindustrijskom ili postfordističkom proizvodnom procesu, za kojeg su karakteristični tzv. bijeli ovratnici, dominacija uslužnih djelatnosti, komunikacijsko-informacijske, odnosno telekomunikacijske usluge, društvo znanja, djelatnosti vezane uz zabavu i sl., odnosno tercijarni ekonomski sektor. Relevantno je naime pitanje da li ta dva modela isključuju jedan drugoga ili su, naprotiv, međusobno isprepleteni. Prethodno spomenuti Castells, odbacujući zastarjelu paradigmu Colina Clarka zasnovanu na razlikovanju primarnog, sekundarnog i tercijarnog proizvodnog sektora, zagovara tezu da odgovarajuća razlika nije između industrijske i postindustrijske ekonomije nego između dva oblika industrijske, poljoprivredne i uslužne proizvodnje zasnovane na znanju (Castells, 2000:253). Paolo Virno, primjerice, pronalazi karakteristike postfordizma u raspadu čistih granica između intelektualne aktivnosti, političkog djelovanja i materijalnog rada (Virno, 2004). Fordizam, znači klasičan industrijski model i postfordizam, to jest postindustrijski ili uslužno-jezični i komunikacijski proizvodni model, vezani su za istu matricu pojavnosti, međusobno se ne isključuju. Postindustrijski prekarni radniciNa tu se problematiku nadovezuje i jedan od aktualnijih socijalnih fenomena do kojeg dolazi sa pojačanom fleksibilnošću kapitala na prijelazu iz tzv. fordističke/industrijske ka postfordističkoj/postindustrijskoj proizvodnoj matrici i sa restrukturiranjem organizacije rada i proizvodnih odnosa u povijesnom prijelazu ka globalnoj informatizaciji društava. Radi se o fenomenu prekarnosti. Tim se terminom, koji u širem smislu označava aktualne životne uvjete, a u užem radne okolnosti i taktike preživljavanja, pokušavaju obuhvatiti i objasniti kompleksne promjene pozicioniranosti radnika i njihovog rada, okolnosti pod kojima su makroekonomske, proizvodno-produkcijske transformacije, dovele do situacije permanentne radne i životne nesigurnosti sve većeg dijela populacije i porast strukturalne nezaposlenosti na mikrorazinama života. Nekadašnja teško stečena radnička prava i socijalne ugodnosti (stalno zaposlenje za neodređeno vrijeme, socijalno i zdravstveno osiguranje, jasno precizirano radno vrijeme, godišnji odmori, regresi, sindikalno organiziranje...) iz vremena dominacije tvorničke, materijalne industrijske proizvodnje, postaju sve teže dostupni sve većem broju ljudi, a njih zamjenjuju fleksibilni, često samo honorarni i ugovorni, poslovi uglavnom nematerijalnog, uslužnog i komunikacijsko-informacijskog tipa za određeni period, sa sve manjim brojem radnih beneficija.

Nekadašnjeg, do određene mjere uhljebljenog, tvorničkog radnika industrijskog kapitalizma i socijalizma, zamjenjuje prekarni djelatnik postindustrijskog globalnog kapitalizma, čija je egzistencija svedena na permanentnu nesigurnost. Kraće, industrijski proleter postao je postindustrijski prekarni. Tipične oblike prekarnosti predstavljaju recimo privremeni i povremeni rad, kao i potaknuti procesi samozapošljavanja. Takve trendove bilježe gotovo sve države industrijski razvijenog svijeta. Izvještaji OECD-a i ILO-a govore da je između 1979. i 1990. povremeni rad porastao sa 16,4 posto na 21,8 posto ukupne zaposlenosti u Velikoj Britaniji, sa 8,2 posto na 12 posto u Francuskoj, sa 11,4 posto na 13,2 posto u Njemačkoj, sa 15,4 posto na 17,6 posto u Japanu, te sa 16,4 na 16,9 posto u SAD-u (Castells, 2000:294). Time je kapitalu od sedamdesetih godina 20. stoljeća do danas uspjelo izvesti svojevrsnu neokonzervativnu revoluciju i obrat na način: željeli ste veću fleksibilnost i kreativnost u radu, dobili ste nestabilna radna mjesta, zahtijevali ste ukinuće zabrane užitka, dobili ste regulaciju i komercijalizaciju užitka. Naime, dok su prekarni oblici rada u svojim počecima prividno pokazivali snažne emancipacijske potencijale izražene u većoj radnoj mobilnosti, fleksibilnosti i osobnoj kontroli nad različitim radnim modelima, navodno stimulirajući time radnu motivaciju i kreativnost, danas je postalo jasno da je prekarnost ekonomski, socijalno i politički eksploatiran model rada. Vladavina kompanija Prijelaz iz tzv. fordističkog u tzv. postfordistički obrazac povijesno koincidira sa razvojem i širenjem multinacionalnih ili transnacionalnih korporacija, dakle sa uspostavljanjem modela neoliberalnog kapitalističkog sustava globalnih dimenzija. Nastaju obrisi tzv. transnacionalne subpolitike (multinacionalni koncerni, nevladine organizacije, transnacionalne organizacije poput novog svetog trojstva: Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija) u kojoj neoliberalna kapitalistička logika, zasnovana na dominaciji ekonomsko-tržišnog nad svim ostalim društvenim vrijednosnim principima, potkopava ulogu tradicionalnih nacionalnih država koje su preferirale primat politike i supsumpciju ekonomskog pod političko okrilje. Kao rezultat, pojavljuje se rastuća oligopolistička moć velikih multinacionalnih kompanija koje su već često relevantniji politički subjekti od velike većine zemalja tzv. trećeg svijeta, ali i njihov sve značajniji utjecaj i lobiranja na političke elite i vlade zemalja tzv. razvijenog svijeta (recimo kroz financiranja političkih kampanja u predizbornom vremenu). U zaključku ću ponoviti pitanje iz uvoda teksta: što se događa kada znanje postane jedna od osnovnih tržišnih kategorija, kada se sintagma društvo znanja započne koristiti u svrhu označavanja i afirmacije onih vrijednosti (ostvarivanje profita, pravo na zaštitu intelektualnog vlasništva baziranog na znanju i sl.) koje su u direktnoj suprotnosti sa prethodno nabrojanim atributima što čine tradicionalni sustav znanja i društva znanja (znanje kao dobrota dostupna svima u službi opće dobrobiti, po svojoj je prirodi slobodno, služi uspješnijem razvoju i napredovanju samog znanja kao temeljne vrijednosne kategorije društva...)? Taj nam obrat u razumijevanju i uporabi označitelja društvo znanja postane još jasniji kada ga smjestimo u aktualni politički kontekst tzv. tranzicijskih, postsocijalističkih država ili u domenu promjena visokoškolskih obrazovnih sustava, koje svakako nisu oslobođene od suptilnih dimenzija promicanja neoliberalno-kapitalističke, gospodarsko-ideološke vrijednosne logike. Danas smo upravo živi svjedoci kako se termin društvo znanjaupotrebljava kao označitelj u svrhu afirmacije osnovnih kapitalističkih vrijednosti. Tako se floskula o društvu znanja često susreće u vokabularu raznoraznih političkih figura i političko-gospodarskih centara moći, ona je već postala i dijelom obaveznog repertoara u predizbornim političkim diskursima... U kontekstu tranzicijskih postsocijalističkih država, društvo znanja predstavlja jednu od omiljenih ideoloških sintagmi – u terminologiji teorijske psihoanalize bismo rekli primarni označitelj bez označenog, neupitni autoritet – kojim se hvalospjevno i deklarativno inaugurira, navodno slavodobitna, pristupnica društvu vrlog prvog svijeta kapitala. No, pozadina te kulise i nije baš tako svijetlo obojana. Svjedočimo uvođenju školarina na državna sveučilišta, privatizaciji visokoškolskog sustava, sve to pod krinkom tržišne kompetitivnosti, simbolizirane i uključivanjem sve većeg broja privatnih visokoškolskih institucija – često i sumnjiva kvaliteta – a sve u svrhu produkcije kadrova za tržište i podizanje kvantitativnih statističkih pokazatelja kao argumenata u prilog konstruiranju fantazme o nacionalnoj zajednici zvanoj društvo znanja. Pritom se postavlja pitanje osnovnog poslanstva visokoškolskog sustava, da li je to edukacija, prijenos znanja zbog samoga znanja kao temeljne vrijednosti ili je to znanje kao tržišno orijentirana kategorija? Kritikom Bolonje, to jest famozne i aktualne reforme visokoškolskog sustava već smo se bavili u jednom drugom tekstu na istom ovom portalu, te ćemo se nje ovom prilikom tek uzgredno dotaći i samo postaviti pitanje: o kakvom se sustavu znanja i društva znanja može govoriti kada student postane kupac, a fakultet prodavač koji studentu/kupcu nudi na izbor svoje proizvode, zbirku nekakvih kursova-tečajeva, to jest jednosemestralnih izbornih predmeta po principu: izaberi/kupi to i to, jer ćeš potom s tim na tržištu rada, ponude i potražnje postati kompetitivan tržišni subjekt u domeni tih i tih branši. Takav pristup, sam po sebi, može biti višestruko problematičan. Kao prvo, sličniji je svojevrsnoj akademskoj tržnici, a ne obrazovnoj instituciji. Kao drugo, problematično je i to da se na taj način puko znanje praktično potiskuje u ime priučenih, na brzinu prikupljenih sposobnosti i vještina, a da nedostaje ono ključno: temeljitiji, studiozniji pristup stvarnim problemima i fenomenima. Te kao treće, diskurzivno-označiteljska razina cijelog konteksta: problematično je i to da se takav model obrazovnog sustava etiketira tako ambicioznom floskulom ovim putem i na ovaj način stvaramo društvo znanja.

Sumirajmo. Društvo znanja ne može biti tek puki političko-gospodarski i tržišno-kapitalistički label, samodopadljiv brand, iliti logotip. O društvu znanja govorimo i možemo govoriti kada imamo u mislima društvo slobodno mislećih, prosvijećenih i argumentacijsko-kritički orijentiranih i obrazovanih ljudi koji znaju misliti svojom glavom i koji su uz to dovoljno hrabri i voljni da svoje stavove javno, jasno i glasno, artikuliraju. No, bez obzira na postojeće stanje stvari, nema mjesta pesimizmu. Još uvijek smo dovoljno brojni da raznoraznim oblicima umrežavanja stvaramo paralelna društva znanja koja su pozicionirana s onu stranu pobjednički samoproklamirane tržišno-kapitalističke matrice.

  Source: H-ALTER / Hajrudin Hromadžić. Link: 'Društvo znanja': o čemu je zapravo riječ? Illustration: Curt Merlo. Moderator: MozGoDER vELičANsTvENi.

#propaganda #marksizam #znanje #neoliberalni kapitalizam #savremeno #postmoderno #obrazovanje #ekonomija #društvo #progres #kritika #portfolio #mozga dranje obrazovanje #h-alter #curt merlo #vlast #tehnika

[anaradosavcevfmk]

Jedanaesta Nedelja 24.04 - 01.05

Teme Novih Medija

U knjizi Nova medijska umetnost, Mark Tribe i Reena Jana nazvali su nekoliko tema kojima se bavi savremena umetnost novih medija, uključujući kompjutersku umetnost, saradnju, identitet, prisvajanje, otvoreno snabdevanje, teleprezentaciju, nadzor, korporativnu parodiju, kao i intervenciju i hakvatizam. U knjizi Postdigitale  Maurizio Bolognini je sugerisao da umetnici u novim medijima imaju jedan zajednički imenitelj, koji je samoreferentni odnos sa novim tehnologijama, što je rezultat pronalaženja unutar epohalne transformacije koju određuje tehnološki razvoj. Ipak, umetnost novih medija se ne pojavljuje kao skup homogenih praksi, već kao kompleksno polje koje se sjedinjuje oko tri glavna elementa: 1) umetnički sistem, 2) naučna i industrijska istraživanja, i 3) političko-kulturni medijski aktivizam. Postoje značajne razlike između naučnika-umjetnika, aktivista-umjetnika i tehnoloških umjetnika koji su bliži umjetničkom sistemu, koji ne samo da imaju različitu obuku i tehnokulturu, već imaju različitu umjetničku produkciju. Ovo bi trebalo uzeti u obzir prilikom ispitivanja nekoliko tema kojima se bavi umetnost novih medija.

Nelinearnost se može posmatrati kao važna tema za umetnost novih medija od strane umetnika koji razvijaju interaktivne, generativne, kolaborativne, imerzivne umetničke radove kao što su Jeffrei Shav ili Maurice Benaioun koji su istraživali taj pojam kao pristup gledanju različitih oblika digitalnih projekata u kojima se prenosi sadržaj na korisničkom iskustvu. Ovo je ključni koncept jer su ljudi stekli ideju da su uslovljeni da sve gledaju na linearan i jasan način. Sada, umetnost izlazi iz te forme i omogućava ljudima da izgrade svoja iskustva sa tim delom. Nelinearnost opisuje projekat koji izlazi iz konvencionalne linearne naracije koja dolazi iz romana, pozorišnih predstava i filmova. Nelinearna umetnost obično zahteva učešće publike ili barem činjenicu da je "posetilac" uzet u obzir od strane reprezentacije, menjajući prikazani sadržaj. Participativni aspekt nove medijske umetnosti, koji je za neke umetnike postao integralni, proizašao je iz Allan Kaprovovih Happeningsa i postao je sa Internetom, značajnom komponentom savremene umetnosti.

Međusobno povezivanje i interaktivnost interneta, kao i borba između korporativnih interesa, vladinih interesa i javnih interesa koji su doveli do današnjeg veba, fasciniraju i inspirišu mnoge aktuelne medijske umetnosti.

Mnogi novi medijski umetnički projekti takođe rade sa temama kao što su politika i društvena svest, omogućavajući društveni aktivizam kroz interaktivnu prirodu medija. Novomedijska umjetnost uključuje "istraživanje koda i korisničkog sučelja; ispitivanje arhiva, baza podataka i mreža; proizvodnja putem automatiziranih tehnika struganja, filtriranja, kloniranja i rekombinacije; aplikacije slojeva sadržaja koje generiraju korisnici (UGC); medijske platforme, sužavanje digitalnih sebe na "besplatnim" sajtovima koji traže autorska prava i provokativne predstave koje impliciraju publiku kao učesnike ".

Jedna od ključnih tema u novoj medijskoj umjetnosti je kreiranje vizualnih pogleda na baze podataka. Pioniri u ovoj oblasti su Lisa Strausfeld, Martin Vattenberg i Alberto Frigo.Estetika baze podataka ima najmanje dvije atrakcije za nove medijske umjetnike: formalno, kao novu varijaciju nelinearnih narativa; i politički kao sredstvo za potkopavanje onoga što brzo postaje oblik kontrole i autoriteta.

Pojava 3D štampanja uvela je novi most u umetnost novih medija, spajajući virtuelni i fizički svet. Uspon ove tehnologije omogućio je umetnicima da spoje računsku bazu nove medijske umetnosti sa tradicionalnim fizičkim oblikom skulpture. Pionir u ovoj oblasti bio je umetnik Jonti Hurvitz koji je ovom tehnikom stvorio prvu poznatu skulpturu anamorfoze.

[urbanidesnicar]

Feta kruva i pašteta

Upravo svjedočimo najokrutnijem obliku vladavine u povijesti. U pitanju je MEDICINSKI TERORIZAM. Vodili su se ratovi, padala su carstva, nestajale civilizacije... Ali nikada nitko nije u istome trenutku, napao cijeli svijet.

Koliko je samo filmova snimljeno, o vanzemaljcima i kojekakvim stvorenjima iz svemira. Koji uz pomoć napredne tehnologije razaraju našu planetu. Svi takvi uradci su svrstani u kategoriju "znanstvene fantastike". A danas je običan pokušaj normalnog života, postao upravo to. Čista fantazija...

Opet se pokazalo da je čovjek čovjeku najveći neprijatelj. Ako vladajuću "sotonističku sektu", uopće možemo nazvati ljudima. Želja za vlasti je jedno, ali ovo ćemu svjedočimo je nešto sasvim drugo. Fale mi riječi za opisati ovu piramidu zla, koja gazi sve Božje zakone.

I dan danas nas plaše stanovitim Austrijskim slikarom, iz prve polovine prošloga stoljeća. Mislim na naočitog gospodina s brčićima i supruga Eve Braun. Danas su tu: Rockefeller, Rothschild, Swabs, Sorosh, Gates, Bezos.... U poređenju s njima, gospon Ado izgleda kao totalni amater i početnik. A i humanista, dodao bih.

Kada sam se prvi put susreo sa pojmom "depopulacija", bio sam skeptičan. Vrlo. Smatrao sam da tako nešto nije moguće. Nema teorije. Ali razvoj situacije (pogotovo u zadnjih godinu i pol), me natjerao da iz korijena promjenim mišljenje. 

Plan za cijepljenje djece je bio točka na i. Kako drugačije objasniti činjenicu da su mladi a pogotovo djeca imuni na kinesku gripu. I da među njima nije zabilježen NITI JEDAN smrtni slučaj. A oni bi ih cijepili. Na silu. Protiv čega? Protiv života, po svoj prilici...

Imam dvoje djece, i NEMA TE SILE koja će ih natjerati da se cijepe. Ako to bude uvjet za školovanje, ispisat ću ih iz škole. Neka uče doma. Živi i zdravi.

Jasno mi je da će pritisak biti sve veći, ali smo se moja obitelj i ja spremni odreći svega. Preživjeli smo rat, preživit ćemo i ovo. Nadam se? Ali netko će za ovo platiti glavom. Garantiram. Jebe me se za vaše "povlastice". Ne trebaju mi. I nisam jedini koji tako misli. Ima nas puno diljem svijeta, ali je u "medijima" stvorena slika kako svi jedva čekamo jebeno cjepivo. Nije točno. Jer da je stvarno tako, ne bi im trebala ova ubitačna medijska propaganda. 

Pa su tako počeli dijeliti i nagrade. Još jedan dokaz da im "dobro" ide. Tko primi prvu dozu dobit će fetu kruva. A nakon druge slijedi pašteta. I to ona Gavrilovićeva, u narančastoj konzervi. Jer jebo život bez paštete. Službeno se cijepilo 40% pučanstva RH. Pošto lažu čim zinu, ovu brojku slobodno možemo prepoloviti. Što nam ona govori? Da su i marginalci počeli misliti svojom glavom. Mali Vili nam prijeti sankcijama? Da se nije malo zajebo? Plačen je da laže, a za prijetnje su zaduženi organi reda. Lakše malo momčino, da ne bi došlo do nepotrebnih "ekscesa". Velike si gaće sinko obuko. Za discipliniranje masa se prvo koristila mrkva, pa tek onda batina. Izgleda da su zalihe "šargarepe" drastično pale, pa je baseball palica sve traženiji artikl. Ali kome će se odbiti od glavu, pitanje je sad? Jer svaka akcija - izaziva reakciju. Tako me je u školi učilo.

Ako bi već dozvolio da me bockaju, u obzir dolazi samo injekcija heroina. Volio bi se "overdozirat" na koncertu AC/DC (predgrupa: rahmetli Šaban Šaulić). Da barem skiknem sretan, i za DOM & rock'n roll SPREMAN!

Dete s posebnim potrebama - Ella Dvornik, pokazuje medijima unutrašnjost svoga novog doma. A ćaćin joj je grob u katastrofalnom stanju. Zarastao, šporak, i vidi se da ga godinama nitko ne održava. Mater Daniela ide na fitness, pa biće nema vremena. E moj dobri Dino, nije ni tebi bilo lako i sad razumijem sve tvoje poroke.

I prije ove katastrofe smo imali pun k. problema. A ovo s koronom nam je leglo ko' budali šamar. Bojim se da nam je danas to prioritet broj 1. I da je kontraproduktivno trošiti energiju na druge stvari. I pitati se: "Što bi bilo, kad bi bilo?" Da sam se rodio ko' žensko, danas bi bio mater a ne ćaća. Ali nema poante o tome razmišljati...

Tako je i sa lustracijom. Trebali smo je napraviti, a nismo. I nema smisla to stalno ponavljati. Imamo li još šanse? Nemamo. Već odavno je kasno. Zašto? Kada bi ih kojim čudom sutra sve lustrirali, opet ne bi ništa napravili. Jer je u međuvremenu stasala nova generacija partizana i četnika.

Što ti je život. Neki dan čitam kako je preminuo vojni analitičar Jan Ivanjek. Mlad momak, tek mu je 30 ljeta bilo. Poslije saznam da smo već godinama bili prijatelji na Twitteru. Tamo je bio pod nadimkom "Neovisni analitičar". Svaka mu je bila na mjestu i nikada nikoga nije uvrijedio. A o svojoj bolesti nije ni riječ rekao, niti se žalio. Bio je jedan od onih tihih ljudi, koji puno toga znaju ali se ne nameću. Počivaj u miru kume moj, i neka ti je laka Hrvatska zemlja.

Pisanje "pro forme" nema smisla. To je jasno ko' dan. Ali i kritičko pisanje o nekim stvarima, sve manje ima efekta. Jer oni kojima je poruka upućena, u njoj redovito pronalaze druge a nikada sebe. Vazda im je netko drugi kriv.

Održan je sastanak sedam nerazvijenijih zemalja svijeta (G7). Glavne teme: PLANdemija i "klimatske promjene". Pošto ni jedno ni drugo ne postoji, koje su k. pričali? Kako nas što više poslati u "gulage", a da se previše ne bunimo? Svijet srlja u totalnu propast, i prioritet je spasiti živu glavu. Ali ostati SVOJ! 

U SAD je stanje gore nego kod nas. Dočekali smo i taj dan. Ali ne našom zaslugom. Poznato je da skupina luđaka stvara Novi Svjetski Poredak. Odabrali su američku varijantu "Možemo", da uništi nekada najmoćniju svjetsku silu. Za sad im dobro ide. Ali... Sreća pa Guverneri imaju jake ovlasti. Pa tako u 20-ak saveznih država, Bidenovi zakoni uopće ne vrijede. Posebno se ističe prvi čovjek Floride, De Santis. Po meni najbolji izbor za slijedeće Predsjedničke izbore. Trumpova potpora se podrazumijeva. U novom izvješću Vijeća Europe stoji, da su srbi i romi diskriminirani u Hrvatskoj!? Tko je ovdje lud? MI, tko će drugi? Odavno je jasno tko stoji iza ovakvih "objektivnih izvješća", pa se u skladu s njima treba i ponašati. Sad ih treba stvarno diskriminirati, da imaju razloga za kmečanje.

Onomad je stajao natpis, da je "nebeskima" i čukenju ulaz u neke objekte zabranjen. Pričam o slavnoj povijesti. Što se u međuvremenu promijenilo? Postali su fini, kulturni i nisu više agresivni? Ne "atakuju" više na naš teritorij i vole Hrvatsku kao zjenicu oka svoga? Nemojte me ljudi više zajebavat...

Nogomet? Imamo razloga za ponos. Naime ovih dana je godišnjica, naše prve utakmice pod okriljem FIFE. U Beču se na današnji dan (15.6.1941), prvi put službeno čula naša himna. Igrali smo protiv tada "vrlo neugodne i jake" Njemačke a rezultat je bio 1:1. Kolega Amor Patriae sa Twittera kaže, da je naš najbolji napadač bio Jure Francetić. Pokazao se daleko najučinkovitiji u napadu na Drinu, povijesnu Hrvatsku granicu.

Kratak osvrt na Euro. Danac Eriksen dobije infarkt, u sred utakmice sa Finskom. Bogu hvala, pa su ga uspjeli reanimirati. Mlad čovjek, sportaš u naponu snage, zdrav, testiran svaki tjedan... Što je razlog? Cijepio se protiv Kineske gripe 31.5. ove godine. Ovo je službena informacija njegovog klupskog liječnika (Inter). Ista je u roku nekoliko sati, "čudesno" nestala sa svih društvenih mreža. Slučajnost? Taj izraz već odavno ne postoji...

Dok su Englezi klečali, naši su stajali. Očekivao sam da padne oralni seks, međutim ništa se nije dogodilo. Trebalo bi "anglosaksonske đabalebaroše" tužiti. Podhitno. I uzeti im tri boda za zelenim stolom. DokleN više diskriminejšn nad 82 spola + pederi? Na kraju smo izgubili. Jebaji ga. Idemo dalje i još ništa nije gotovo. 

Ja nogomet previše emotivno shvaćam, pa sam se išao objesit poslije utakmice. Izađem na balkon, uzmem 4 štipalice i zakačim se za onaj konop gdje se suši roba. I tako sam visio cijeli dan.

Ostao bi ja još, da navečer nisu navalili komarci... 

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[zanimljivaekonomija]

ODRŽANA SVEČANA PROSLAVA 55 GODINA ZAVODA

55 godina rada i postojanja jedinstvene ustanove kulture Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka (Zaprokul) obeležena je danas velikom, svečanom proslavom uz prisustvo zvanica iz ministarstava, diriktora ustanova kulture, diplomatije i poznatih ličnosti iz sveta kulture i javnog života.

Zavod za proučavanje kulturnog razvitka je institucija koja predstavlja svojevrsnu riznicu ideja, teorija i politika značajnih za razvoj kulture i ova, po mnogo čemu jedinstvena i značajna ustanova, duže od pola veka uspešno sprovodi aktivnosti u oblasti kulturne politike, poručila je potpredsednica Vlade i ministarka kulture i informisanja Maja Gojković na obeležavanju 55 godina Zavoda.

Zavod je bio i ostao stecište razmene mišljenja i akademskih debata, mesto raznovrsnih istraživanja i izrade stručnih i naučnih radova, rekla je Gojković. „Takav pristup u mnogome je doprineo kvalitetnijem izučavanju kulturne prošlosti, stvaranju mogućnosti za detaljnu analizu trenutnog stanja u kulturi i lakšem određivanju strateških pravaca kulturnog razvoja“, istakla je potpredsednica Vlade i ministarka kulture gospođa Maja Gojković.

Cenjeni profesor beogradskog univerziteta i nekadašnji diplomata gospodin Darko Tanasković ukazao je na činjenicu da je „Zavod jedinstvena institucija koja je uvek na dostojanstven i društveno odgovoran način zastupao ono što je bila kultura našega društva datoga vremena.“

Marko Krstić direktor Zaprokula poručio je „ Gledamo u sutra, gledamo u budućnost. Gledamo da Zavod bude najbolji partner Ministarstvu kulture, da budemo savremeni, moderni i prepoznatljivi. Gledajmo zajedno. Sa idejom da je kultura u nama, ili je nema.“

Program proslave 55 godina istraživanja obuhvatio je izložbu o radu Zavoda, prezentaciju novog sajta časopisa Kultura, prezentaciju nove digitalne arhive Zavoda, vodiča za izradu strategija, prvu dodelu jedinstvene specijalne nagrade „Stevan Majstorović“ za doprinos kulturnoj saradnji koja je dodeljena Narodnom pozorištu.

#jubilej #godišnjica #zaprokul #kulturni razvoj #kultura #baština #tradition #proslava #ustanova kulture

[mentalnahigijena]

Krajem 1962. Savjet za prosvjetu i kulturu NR Crne Gore izjavio je da ne postoje nikakvi društveno-politički i kulturni razlozi zbog kojih bi trebalo umjetno održavati “Lovćen film” i da je “najprirodnije” rješenje da se ide na neposrednu likvidaciju. Razlozi su bili isključivo financije, odnosno gubici koje je “Lovćen film” stvorio, i Savjet je smatrao da treba formirati malo poduzeće za proizvodnju isključivo dokumentarnih filmova, a igrani bi se filmovi snimali samo ako se za to prethodno osiguraju sredstva. Savjet je odbacio prijedlog da se “Lovćen film” i “Zeta film” integriraju jer bi to ugrozilo poslovanje distribucijskoga poduzeća “Zeta film”. Za razliku od “Lovćen filma”, “Zeta film” je bilo uspješno poduzeće i najveći uvoznik i distributer domaćih i stranih filmova u Crnoj Gori. Pri njemu je formiran Savjet za izbor filmova, koji je zapravo obavljao cenzuru. Ni koprodukcija nije pomogla “Lovćen filmu”, osim 1965. u snimanju igranoga filma Provjereno, min njet (mina nema) sa sovjetskim studijem “Dovženko” iz Kijeva. Redateljski par činili su Zdravko Velimirović i Jurij Lisjenko, a pisac scenarija bio je Predrag Golubović. Glavne su uloge tumačili Boro Begović, Branko Pleša i Mija Aleksić. Film je afirmirao prošlost narodnooslobodilačkoga pokreta. Radnja filma odvija se neposredno nakon oslobođenja Beograda 20. Oktombra 1944. i prikazuje napore jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije u čišćenju grada od zaostalih mina. To je tipičan ratni film u kojem se afirmiraju NOB i revolucija. U njemu se govori o zajedničkim sovjetsko-jugoslavenskim patrolama koje traže mine u gradskoj kanalizaciji, gdje otkrivaju Nijemce i sprečavaju njihove diverzije. To je ujedno bio posljednji igrani film koji je producirao “Lovćen film”. Zbog financijskoga debakla “Lovćen film” od 1962. nije samostalno snimao igrane filmove, a Izvršno vijeće Socijalističke Republike (SR) Crne Gore pokušalo ga je u Julu 1964. sačuvati programom sanacije, ali neuspješno. Pored toga, ekonomska recesija sredinom 1960-ih usporila je razvoj čitave kulture. “Lovćen film” je 1966. otišao u stečaj jer nije mogao podmiriti financijske obveze prema vjerovnicima. Proizvodnja filmova bila je drastično nerentabilna. U Crnoj Gori pokrivala se sa samo 16% od prodaje distributeru i 16% od prodaje u inostranstvo, a 68% ovisilo je o državnoj subvenciji. “Lovćen film” je likvidiran, a njegovu tehniku otkupila je Radiotelevizija (RTV) Podgorica, u čijoj je organizaciji osnovano novo poduzeće: “Filmski studio” Podgorica. Administrativni aparat “Filmskoga studija” sveden je na minimum, ali se poslovi i za proizvodnju nijesu mnogo poboljšali i nije mogao samostalno financirati snimanje ni jednog igranog filma. Do 1979. “Filmski studio” snimio je u koprodukciji s drugim jugoslavenskim i inostranim poduzećima devet igranih filmova. Među koprodukcijskim ostvarenjima “Filmskoga studija” po političkim porukama ističe se film Zdravka Velimirovića Lelejska gora iz 1968. godine. Produciran je s “Kosmet filmom”. Scenarij je napisao književnik Branimir Šćepanović na osnovi istoimenoga romana Mihaila Lalića. Film je pohvaljen jer je u njemu napravljena razlika između onih koji su ostali dosljedni svojim precima u borbi protiv okupatora i onih koji su postali zatočenici najnižih pobuda, egoizma, mržnje i osvete. Iako u filmu nije naglašena pobjeda partizana, ipak je kroz emotivno i idejno kaljenje glavnoga lika Lade Tajovića (igra ga Slobodan Dimitrijević) jasno defi niran ideal revolucije i borbe. Filmski kritičar Radovan Đukić napisao je da su scenarist Branimir Šćepanović i redatelj Zdravko Velimirović shvatili bit Lalićeva djela, njegov tajni poetski smisao, etičke, idejne i estetske norme, i da su napravili prvi crnogorski film iz revolucije. Velimirović je za Lelejsku goru 1969. dobio “Trinaestojulsku nagradu”, najveće priznanje u Crnoj Gori. Zdravko Velimirović snimio je 1976. film Vrhovi Zelengore, još jedan ratni spektakl koji je promovirao idejno-moralni stav i borbu boraca Četvrte crnogorske proleterske brigade na Ljubinom grobu. Producenti su bili “Filmski studio” Podgorica, Centar filmskih radnih zajednica SR Srbije, “Jadran film”, “Zeta film” Budva i “Kosovo film” Priština. Glavne su uloge tumačili Sergej Bondarčuk, Radoš Bajić i Velimir Bata Živojinović. Kritika je izjavila da je po angažiranosti i izradi jedinstven u žanru ratnoga filma, ali da je njegov naboj bez koristi, a forma prevladana. Film je stajao oko 7 miliona dinara. Prosječna plata u Crnoj Gori 1976. bila je 3.133 dinara. “Filmski studio” realizirao je, u koprodukciji sa studijima “Dovženko” iz Kijeva i “Mos-film” iz Moskve, dva filma s političkim porukama: Svadba i Okovani šoferi.

[nogometm2c]

Tajna uspjeha FC Bayerna m ü nchena u 120 godina

Zašto FC Bayern m ü nchen može uvijek držati dobre igrače? Neki igrači čak ostaju u klubu od treninga mladih do umirovljenja. Ovaj incident smanjenja plaća, Premier liga, La liga i igrači imali su neugodne stvari, ali FC Bayern m ü nchen potpuno je tih. Mnogi igrači ne žele mijenjati svoje FC Bayern München dres. Kad se odluče za promjenu, obično osjećaju da su njegove sposobnosti manje od potreba tima. Za budući razvoj FC Bayern m ü nchen, oni se dobrovoljno odlučuju na transfer.

FC Bayern m ü nchen imao je puno dobrih igrača, u timu su više od deset godina. FC Bayern m ü nchen dosta se razlikuje od Real Madrida i Barcelone. Real Madrid i Barcelona općenito su poznati kao napadači, dok su FC Bayern m ü nchen više branitelja i veznih igrača. Pravo jamstvo momčadi je da se defanzivci i vezni igrači ne promijene. Trenutno Real Madridu i Barceloni nedostaju igrači na ove dvije pozicije. Branitelji i srednji igrači teško su postići prešutno razumijevanje tima i svojih suigrača, pa je teško da timovi koji često mijenjaju branitelje i igrače sredine postignu stabilno stanje.

FC Bayern m ü nchen osnovan je 1900. godine, 120 godina kasnije nogometni dresovi komplet je bila uglavnom crvene boje. FC Bayern m ü nchen najuspješniji je klub u povijesti Njemačke. Njegov kulturni poduzetnički duh zaslužuje više referenci od kluba.

[prijedor24]

Poruke međusobnog uvažavanja i zajedničkog načina življenja

U Pozorištu Prijedor je u subotu 21.12.2019.godine pred velikim brojem gostiju održan svečani božićni koncert pod nazivom „Prvi put u Prijedoru“. Ovaj povijesni događaj koji se po prvi puta desio u gradu Prijedoru zajednički su organizirali Bosanski kulturni centar u Prijedoru i Rimokatolički župni ured Sv.Josipa iz Prijedora.

Program božićnog koncerta sa prigodnim božićnim pjesmama su izveli Vokalni ansambl „Domenike“ iz Svete nedjelje pod dirigentskom palicom profesorice Ane Benković i horovi članica BKC Prijedor – mješoviti hor „Harmonija“ i dječji hor „Melody“ iz Sanskog Mosta i hor KUD „Osman Džafić“ iz Prijedora pod dirigentskom palicom profesorice Alme Karabeg.

Na događaju je prisustvovao veliki broj vjernika župa šire prijedorske, sanske i banjolučke regije, kao i vjerskih velikodostojnika Banjolučke biskupije, te predstavnici političkog, kulturnog i vjerskog života iz Prijedora i šire regije.

Zvanicama skupa se obratio biskup banjolučki msg.Franjo Komarica koji je poručio „da organiziranje božićnog koncerta prvi puta u Prijedoru predstavlja iznimno važan povijesni iskorak oživljavanja i ovoga vida vjerske kulture bosanskih Hrvata – katolika, ne samo za vjernike u župama Prijedora, Ljubije, Šurkovca, Ravske, Sanskog Mosta, Sasine, Stare Rijeke, i drugim, nego i za sve stanovnike prijedorske regije i čitave Bosne i Hercegovine“.

Profesor Sanel Jakupović, predsjednik Upravnog odbora Bosanskog kulturnog centra u Prijedoru i Župnik Rimokatoličkog župnog ureda Sv.Josipa iz Prijedora velečasni Marko Vidović su u svojim nastupima posebno istaknuli „da je ovaj događaj jednako važan i za razvoj međureligijske i međukulturalne saradnje i dijaloga svih građana ove regije, imajući u vidu ratna stradanja, povratak stanovništva i ponovnu integraciju u društvene strukture i život dostojan civiliziranom čovjeku“.

Generalni pokrovitelj božićnog koncerta u Prijedoru bila je Doraja Eberle (LR a.D.), predsjednica austrijske humanitarne organizacije „Bauern helfen Bauern“ iz Salzburg-a i počasni član „ambasador za kulturu“ BKC Prijedor.

#gallery-0-5 { margin: auto; } #gallery-0-5 .gallery-item { float: left; margin-top: 10px; text-align: center; width: 33%; } #gallery-0-5 img { border: 2px solid #cfcfcf; } #gallery-0-5 .gallery-caption { margin-left: 0; } /* see gallery_shortcode() in wp-includes/media.php */

SVEČANI BOŽIĆNI KONCERT - „PRVI PUT U PRIJEDORU“ Poruke međusobnog uvažavanja i zajedničkog načina življenja U Pozorištu Prijedor je u subotu 21.12.2019.godine pred velikim brojem gostiju održan svečani božićni koncert pod nazivom „Prvi put u Prijedoru“.

#bosanski kulturni centar prijedor #božićnji koncert prijedor #prijedorski region

[dcooper007]

HT ugrožava održavanje INmusic festivala

Povodom velikog interesa javnosti proizašlog nakon priloga RTL televizije u emisiji RTL Danas od 5. svibnja 2018. godine u kome je iznesen problem ugrožavanja održavanja INmusic festivala zbog namjere Hrvatskog telekoma da postavi trajnu baznu stanicu na Otoku hrvatske mladeži iznosimo priopćenje za javnost.

Hrvatski telekom je u dopisu koji je uputio Gradu Zagrebu 15. veljače 2018. zatražio odobrenje za postavljanje trajne bazne stanice na Jarunu i to upravo zbog INmusic festivala jer kako navode u dopisu „na području RŠC Jarun događaju se masovni događaji kao što je festival INmusic kada smo primorani postavljati privremene bazne stanice.“ O svojoj želji da postavi trajnu baznu stanicu zbog INmusic festivala, na lokaciji gdje se održava INmusic festival HT nije našao za shodno da uopće informira sam festival.

Iz priloženog nacrta u dopisu jasno se vidi da HT namjerava postaviti baznu stanicu visine 25 m u središnji i ujedno publikom najprometniji dio festivala što bi nužno suzilo prolaz za publiku između dvije glavne pozornice.

Suženi komunikacijski kanali ili prolazi za publiku su iznimno opasni kod velikih okupljanja jer mogu dovesti do zastoja te ljude koji se nalaze u sredini zastoja dovesti u smrtnu opasnost. Tragični primjeri slučajeva smanjenje prohodnosti i mobilnosti publike su nažalost dio prošlosti velikih glazbenih festivala – najpoznatiji su slučajevi danskog Rosklide festivala iz 2000. godine kada je poginulo 9 ljudi te tragedija na festivalu Love Parade u Duisburgu iz 2010. godine kada je poginula 21 osoba, a preko 500 ljudi je bilo ozlijeđeno.

Organizacija INmusic festivala, kao član Youropea (European Festival Association) već više od desetljeća aktivno sudjeluje na seminarima o sigurnosti i važnosti sigurnosnih mjera u realizaciji velikih glazbenih festivala na kojima ključno mjesto zauzimaju upravo teme prohodnosti i kontroliranja kretanja mase. Upravo zahvaljujući razmjeni, usvajanju i praktičnoj primjeni znanja stečenih na seminarima s kolegama iz svih krajeva Europe, organizacija INmusic festivala može se pohvaliti s 12 godina sigurne i uspješne realizacije najvećeg glazbenog festivala u Hrvatskoj, odnosno stručnošću i ozbiljnošću u ovom vrlo odgovornom poslu. Nismo stručnjaci za telekomunikacije, ali jesmo stručnjaci za regulaciju kretanja mase na lokaciji na kojoj se festival uspješno održava već 11 godina.

Podsjećamo, prema Zakonu o javnom okupljanju za sigurnost posjetitelja odgovornost snosi isključivo organizator. Zbog moralnih i zakonskih obveza organizator INmusic festivala nikada neće dovesti sigurnost posjetitelja u pitanje ni zbog kakvog razloga. Zbog svega navedenog, kao i činjenice da je organizacija festivala pisanim dopisom u veljači ove godine upozorila na sigurnosne probleme koje bi izgradnja trajne bazne stanice na predviđenoj lokaciji izazvala, ako se HT-u odobri postavljanje trajne bazne stanice sigurnost posjetitelja bila bi ugrožena, odnosno organizacija festivala biti će prisiljena donijeti jedinu razumnu odluku da se INmusic festival zasigurno više ne održava u Zagrebu.

HT je u svojim javnim istupima iznio niz neistina koje smo radi interesa javnosti dužni demantirati. HT uporno tvrdi da trajnu baznu stanicu visine 25 m namjerava postaviti na isto mjesto gdje su prošle godine postavili privremenu baznu stanicu visine 10 m. Kao dokaz da se radi o potpunoj neistini šaljemo mapu otoka na kojoj se jasno vidi gdje je bila postavljena privremena bazna stanica i gdje namjeravaju postaviti trajnu baznu stanicu.

HT na svojim društvenim mrežama u komunikaciji s javnošću neistinito navodi da je dobio suglasnost Grada Zagreba za postavljanje bazne stanice, što je demantirano medijima od strane Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet dopisom od 07. svibnja 2018. u kome se navodi da nadležni ured tek čeka očitovanje o zahtjevu HT-a od strane Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada i Zavoda za prostorno uređenje Grada Zagreba.

Situacija je potpuno apsurdna jer ako se HT-u odobri da izgradi trajnu baznu stanicu na traženoj lokaciji, a koju po vlastitom priznanju grade upravo zbog INmusic festivala, sam INmusic festival neće se moći održati.

Mnogo je puta do sada istaknut velik kulturni i turistički značaj INmusic festivala za Zagreb i Hrvatsku jer je INmusic jedini veliki festival koji se održava u Hrvatskoj, a koji je cjenovno prilagođen domaćoj publici. INmusic je uvršten i u manifestacije od posebnog gospodarskog interesa za Grad Zagreb. Sigurni smo da je održavanje INmusic festivala od daleko većeg značaja za zajednicu od postavljanja trajne bazne stanice od strane HT-a radi ostvarivanja dodatnog profita toj kompaniji. Ostvareni profit može biti jedino legitiman ukoliko je ostvaren etičnim i društveno odgovornim ponašanjem, a sa žaljenjem moramo zaključiti da ovakvo ponašanje HT-a to zasigurno nije.

U skladu sa svime navedenim, ovim putem još jednom apeliramo na Grad Zagreb i nadležne gradske urede da ne dozvole izgradnju trajne bazne stanice na predloženoj lokaciji, niti bilo kojoj drugoj lokaciji koja bi ugrožavala sigurnost posjetitelja INmusic festivala, odnosno građana ovog grada i njegovih mnogobrojnih gostiju.

#13Inmusic inmusiczagreb2018

[bazaalt-blog]

Kaskadija (eng. Cascadia) je izraz koji znači mnogo toga različitim ljudima. Za početak, to je bioregija koja uključuje Pacifički sjeverozapad SAD-a i Kanade, uključujući tako Britansku Kolumbiju, Washington, Oregon, dijelove Idahoa, južnu Aljasku i sjevernu Kaliforniju; a u mnogo pogleda se razlikuje od okolnih regija, kako geografski, tako i kulturalnim, ekonomskim i ekološkim značajkama. Unikatna flora i fauna, topografija i geologija ovom dijelu svijeta daju specifične, međusobno povezane ekosustave i razvođa. Definicije granica ove regije variraju, ali uglavnom uključuju područje između Kaskadskog gorja i Tihog oceana, te jedan dio Primorskog gorja.  Druge definicije prate granice postojećih država, pa tako uključuju Britansku Kolumbiju, Washington i Oregon, dok druge priključuju i dijelove Oregona, Idahoa, Kalifornije, Aljaske i Yukona. Općenito, područje unutar i oko Kaskadije se češće naziva Pacifički sjeverozapad.  Biocenoze i eko-zone tog područja razlikuju se od okolnih, s morima bogatim resursima i pacifičkim kišnim šumama umjerenih područja koje se prostiru od Aljaske do Kalifornije. Osim geografske definicije, Kaskadija je ujedno i društveni te kulturni pokret u usponu. Koristi se pri definiciji jedinstvene regije u Pacifičkom sjeverozapadu, a izraz se širi i na veliki raspon piva (Cascadia Dark Ale), u sportu (Cascadia Cup), pa i u glazbi prepoznajemo tzv. Cascadian Black Metal. Ideja je prihvaćena među mnogim istraživačima i znanstvenicima koji ističu sve veću važnost upravljanja regionalnim rastom, ekološkog planiranja, ekonomske suradnje, a također i spremnosti na slučajeve katastrofe. Podrška ideji stiže od strane institucija i biznisa kao što je Cascadia Center zaklade Bullitt. Sam izraz ‘Kaskadija’ usvaja 1970. David McCloskey, professor sa sveučilišta u Seattleu, kao bolji način opisivanja tog rastućeg regionalnog identiteta. McCloskey Kaskadiju opisuje kao ‘’zemlju padajućih voda’’ te uočava stapanje prirodnog integriteta i društveno-kulturnog jedinstva koje daje ovoj regiji njen specifičan karakter. Prateći smisleni uzorak, Kaskadija polako postaje pokret za neovisnost.  Jedinstvena je i u pogodnostima koje bi dobila kroz autonomiju, s razvojem regionalne održivosti kroz bio-regionalna načela, te je tako 2008. Time stavlja na listu top 10 pokreta koji bi mogli izboriti neovisnost, pa se tako između Tibeta, Škotske i Katalonija,  Kaskadija našla na sedmome mjestu. Vice Magazine Kaskadiju ističe kao omiljeni pokret za neovisnost, a također ju spominju i  brojne publikacije, primjerice New York Times, CNN, Forbes, Portland Monthly, Seattle Times, the Wall Street Journal, the Oregonian i drugi. S te strane Kaskadija jednostavno označava borbu za lokalnu autonomiju, potiče jačanje individualaca i zajednica s boljim isticanjem vlastitih potreba, te promiče ekološku i ekonomsku odgovornost, uz jaku dinamiku, otvorenost i transparentnost vlasti. Pokret Kaskadija potiče ljude na ponovno uključivanje u svoje lokalne zajednice, razvoj lokalne i osobne fleksibilnosti i kao jednu važnu smjernicu uzima stvaranje alternativnih linija regionalne komunikacije, politike i međuovisnosti.

K

http://truecascadia.com/

#cascadia #movement #mccloskey #bioregion

[mndptv]

Gledate u izuzetnu destinaciju Evrope!

Ove godine je za "Izuzetnu destinaciju Evrope" u Srbiji izabran Novi Pazar, dok su za prateće destinacije izabrani Sremska Mitrovica i Zaječar. Foto: MONDO, Lana Stošić Konkurs je sprovela Turistička organizacija Srbije, a tema izbora bila je "kulturni turizam". Poseban naglasak stavljen je na materijalno kulturno nasleđe na listi nepokretnih dobara Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, na listi UNESKO kulturne baštine i u okviru tematskih kulturnih ruta, saopšteno je iz TOS-a. Na konkurs je stiglo ukupno 26 važećih prijava, a konačan redosled utvrđen je nakon poseta kandidatima u užem izboru (Zaječar, Kuršumlija, Novi Pazar, Bač i Sremska Mitrovica). Pobednička destinacija, Novi Pazar, konkurisala je sa materijalnim kulturnim nasleđem koje, između ostalog, obuhvata spomenike na UNESKO listi - srednjovekovni kompleks Stari Ras sa Crkvom Svetih apostola Petra i Pavla (Petrova crkva) i manastirima Sopoćani i Đurđevi Stupovi koji su deo kulturne rute Saveta Evrope "Transromanika", zatim znamenitosti iz osmanskog perioda - Novopazarsku tvrđavu sa starom čaršijom, Altun-alem i Lejlek džamiju, Isa-begov hamam i mnoštvo drugih lokaliteta i sadržaja koji odslikavaju viševekovno bogatstvo tradicije i dinamičan razvoj ove multikulturalne sredine. Nacionalna ceremonija dodele nagrada pobedničkoj i pratećim destinacijama biće održana u decembru u okviru tradicionalnog godišnjeg događaja koji za svoje saradnike i medije pravi Turistička organizacija Srbije. Izabrane destinacije u Srbiji biće uvršćene u "Mrežu izuzetnih destinacija Evrope", čiji ciljevi su stvaranje platforme za razmenu dobrih primera iz prakse među nagrađenim destinacijama i podsticanje drugih destinacija u Evropi da usvoje modele održivog turističkog razvoja. Pobednička i prateće destinacije biće promovisane i na međunarodnom planu kroz posebnu publikaciju posvećenu ovom projektu, kao i putem sajtova TOS-a, Evropske komisije i društvenih mreža, navodi se u saopštenju. Stučni žiri su činili predstavnici Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija, Ministarstva kulture i informisanja, akademske zajednice, turističke privrede i medija. Let's block ads! (Why?)