#foto natječaj

[gtaradi]

#zelenainfrastruktura

[zagrebjavniprostor]

O novogradnji uz Kožarske stube

Ništa više neće biti kao prije

Saša Šimpraga, 2021.

Kada je 1986. godine na natječaju za Iblerov trg pobijedio rad arhitekta Branka Silađina koji je trg zelenim koridorom sa stubama spojio sa Šalatom, otvorila se mogućnost da taj predugo zapušteni prostor konačno postane trg i po nečemu više osim imenom. Domišljata poveznica sa Šalatom podrazumijevala je i rušenje dotrajalih zgrada, ostataka stare Vlaške, ali nauštrb gubitka nudila novu kvalitetu. Ne manje važno, Iblerov Drveni neboder zapravo je uvijek računao s tim budućim trgom koji je odavno planiran, ali koji se nikada nije dogodio. Naime, s rušenjem Belinskog zida, globalno političko preslagivanje u hrvatskom i zagrebačkom slučaju značilo je i urušavanje urbanizma, pa čak i kolektivnog pamćenja. To onda uključuje i natječaje koji su zaboravljeni, rješenja koja su izbrisana. Nije to neki novum za Zagreb, ali je poprimio radikalni zamah. Sve od prije postalo je nepoželjno, a ono što je došlo dobrim je dijelom bilo mrkli mrak u kojem je demokracija tapkala. Poništavanje Iblerova trga, ironično trga koji se zove po velikom arhitektu, dogodilo se u vrijeme hadezeovskih 1990-ih, kada je mrak bio najgori. Ogavna arhitektura koja je izbrisala trg i danas predstavlja najveću pojedinačnu prostornu devastaciju Zagreba od neovisnosti. Ništa više neće tamo vratiti mogućnost trga (koji je sveden na klanac). Devastacijom su profitirali oni koju su je izgradili, a izgubio je grad koji je zakinut za jedan - trg.

Pogled niz Kožarske stube 2018. Foto: Saša Šimpraga

U manjem mjerilu i drugačijim odnosima, recentno je u sjevernom dijelu grada izgubljena jedna vizura i ambijent.

Na lokaciji uz današnje Kožarske stube nekada se nalazio vrt koji je oko 1824. godine podigao liječnik Josip Kriegar oko svoje ladanjske kuće, vile Moj mir. Vrt danas postoji tek u tragovima u dvorištu nekadašnje vile na mjestu koje je u međuvremenu izgrađena stambena zgrada. Dio vrta nalazi se s južne strane Kožarskih stuba i pripada privatnoj parceli pa je utoliko nedostupan za javnost. Karakteristika tog zapuštenog vrta je stara sekvoja po kojoj ga je moguće locirati i s obližnjih brežuljaka. Primjerice, lijepo se vidi s vrha Male ulice iz koje se nekad bolje vidio i drugi dio tog nekadašnjeg vrta koji je uglavnom prazna zelena površina koja se tek povremeno kosi. Same Kožarske stube spajaju Medvedgradsku i Mlinarsku baš uz granicu koja dijeli Kriegarov vrt otprilike po pola. Vrt je taj koji je sačuvao prostor neizgrađenim i zadao park koji nikad nije odmaknuo dalje od uređene osnovne komunikacije tj. stuba (onih Lenucijevih, jednim od prvih industrijskih produkt dizajna u Hrvatskoj, onih kojima gazišta imaju nezgodnu liniju po sredini pa izazivaju optičku varku). Ljepota toga parka svakako nije (bila) u njemu samom jer je osim neuređen, uglavnom i zapušten, već u otvaranju, vizuri koja je kroz doživljaj platna zelenila na dijelu brijega, i s njegova vrha, nudila pogled na Medvedgradsku ulicu, Novu ves, Šalatu i više grada još dalje. Za sezona bez lišća, s povišenih dijelova parka vidi se i katedrala.

Zavojitost stuba pri dnu uvodi u prolaz koji vodi do ulice. S ulice, uski prolaz čak je lako previdjeti na tome mjestu, a u njegovoj neuglednosti ima i iznenađenja budući da jednom kad u njega uđete očekivanja nisu visoka. No, malo uz stube i otvara se veća livada, atraktivna praznina koja prati uspon, a nudi i svojevrsnu senzaciju boje u pravo doba godine. Parkovi sa stubama jedna su od karakteristika sjevernog Zagreba. Nema toga previše, ima premalo, ali uglavnom se radi o lijepim oazama. Ne uvijek uređenima, još manje dijelom nekih promišljenijih zelenih sustava, ali najčešće ostacima prirode koja po udolinama, i gdjegdje još uvijek zelenim brdima mjestimično prodire praktički npr. sve do Ilice. Fragment te neslužbene mreže postojećih i mogućih parkova po i uz najjužnije brežuljke Medvednice je i zelena površina uz Kožarske stube, pri dnu kojih odavno postoje kuće.

Na lokaciji sada nove višekatne zgrade u Medvedgradskoj ranije su stajale substandardne kuće, djelomično ostaci ruševina koje je odavno trebalo ukloniti. To se konačno i dogodilo, ali dogodilo se i puno više kako je mjesto posve transformirano. Nekome će ta promjena biti bezačajna, novo zdanje koje prati građevinske i visinske katakteristike ulice dobrodošlo na mjestu zapuštenih i ruševnih prizemnica. Drugi će na sve gledati s nostalgijom, i to onom koja je vezana uz sve što je nestalo, ali i onom za onim što smo možda mogli dobiti. No, derutne prizemnice reinkarnirane su u novoj zgradi obloženoj crnom ciglom i njena nova stoljeća tek počinju. Objekt je to koji park profanira tako što ga ograničava bitno više nego što je bilo prije, zaustavlja ne samo fizički, već sada i vizualno stopira slobodu pogleda. Umjesto gradnje ili barem one visoke, na tome je mjestu bilo uputno park potpuno otvoriti i možda spojiti s ulicom, a ne zatvoriti. To se nije dogodilo budući da takva ideja nije ni promišljana. Lokacija je to koja svakako ima dualni kontekst, onaj parka i onaj ulice. Ako zanemarimo onaj parka i gledamo samo onaj ulični, arhitektura nove zgrade je korektna, bolja od većine u ulici, ali ni po čemu posebna (cigena fasada zgodna je poveznica s onom Gliptoteke), stanovi skupi i traženi. Nova će kuća od parka nastaviti imati koristi budući da sa stražnje strane na njega gleda. Izgubila bi na kvaliteti stanovanja da nije tako. Park nije te sreće budući da je kuća stvorila barijeru. Prolaznicima će nuditi tek voajerski upliv u njene interijere, osobito uz noćna svjetla. Ništa tu nije ilegalno, van procedura ili zakona, no jedna je vrijednost zauvijek izbisana, a moglo je biti i drugačije.

Promjena je ponekad neizbježna. Grad, baš kao i ljudi, teško da uopće može ili jednostavno ne može i ne treba ostati isti, ali može biti bolji, ne nužno gori. Pogled niz Kožarske stube ostaje u sjećanjima, ali pritom ne predstavlja samo prošlost, već možda i budućnost: malo izgledno vrijeme kada zahvati s početka i kraja priče više neće biti mogući.

[moteltrogir]

Foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Novi intervju u suradnji projekta Motel Trogir i Vizkulture je razgovor s povjesničarkom umjetnosti Irenom Šimić o novozagrebačkom naselju Sloboština iz 1980-ih godina.

URBANIZAM SUSRETA  

Saša Šimpraga, 2020.

 „Trebali bi uvesti direktnu liniju od Kaveza (kavane Kavkaz, op.a.) do Sloboštine, jer se sve sad tamo preselilo!“ Tako je po sjećanju arhitektice Dinke Pavelić, tadašnji pomalo kultni voditelj Radija 101, Toni Marošević, u eteru komentirao događanje „Dućani kulture“ koje se 1985. godine održalo u praznim lokalima i prostorima novoizgrađenog naselja Sloboština. Akcija u organizaciji Centra za kulturu Novi Zagreb, koji je tada vodio Vladimir Stoisavljević, privremeno je oživjela još prazne lokale radovima niz umjetnika, poput Mladen i Svena Stilinovića, Vlade Marteka, Brede Beban i mnogih drugih. Tada je, u Sloboštini,  i „slovenska grupa Irwin imala u jednom podrumu svoju prvu zagrebačku izložbu“. Osim izložbi događalo se i štošta drugoga. Novi kvart Sloboština imao je sjajan početak. I u urbanističkom smislu, za razliku od susjednih Dugava kojima je svojevrsni brat blizanac, a koje karakterizira širina, Sloboština je bila više usmjerena na susrete. Ovakvim događanjima umjetnici su ih samo pogurali.

Urbanizam planski izgrađenih naselja Novog Zagreba svojevrsni je lokalni uvid u evoluciju modernog grada. U fokusu istraživača pritom su često neki od poznatijih novozagrebačkih planskih kvartova, dok pažnji izmiču oni nedovršeni. Sloboština je primjer takvog nedovršenog naselja. Baš kao i Dugave, označila je otklon od pravilnog rastera prema otvorenim polukružnim polublokovima, no uz jednu osobitost: po prvi put u planskoj izgradnji južno od Save, formirana je pješačka ulica. U novo tkivo grada uplanirana je i središnja ulica u naselju koja se geografski nastavljala na Draškovićevu. Urbanističke realizacije (!) masovne stambene izgradnje dosezale su zagrebačke vrhunce, kraj čega će označiti promjena političkog sustava s propašću Jugoslavije i institucionalno vođeni namjerni otklon od dosegnutoga standarda i znanja.  

O nastanku, planovima, nedovršenosti i Sloboštini danas, govori povjesničarka umjetnosti Irena Šimić s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu.  

Kada i kako je izgrađeno naselje Sloboština?

Stambeno naselje Sloboština, kao zadnje planski građeno naselje u jugoistočnom dijelu Novog Zagreba, realizirano je kroz nekoliko etapa početkom 1980-ih godina. Urbanistički projekt izrađen je pri Urbanističkom institutu Socijalističke Republike Hrvatske 1978. godine, a prethodila mu je odluka Skupštine općine Novi Zagreb iz prosinaca 1976., kojom je usvojen Provedbeni urbanistički plan Sloboštine izrađen pri Urbanističkom zavodu grada Zagreba 1975. godine.

Sloboština se nalazi na udaljenosti 5 km od povijesnog centra grada, s kojim je trebala biti prometno povezana gradskim linijama autobusa, tramvaja i metroa. Zbog svog položaja ovo naselje predstavlja i značajan identitetski prostorni marker na južnom ulazu u grad.

Naselje izgrađeno na području nekadašnje Mjesne zajednice Klara, podružnice Otok, poštovalo je zatečenu zonu individualne stambene izgradnje te topografske i morfološke akcente prostora na kojem je nastalo – stare rukavce Save, blage brežuljke i terase, postojeća stabla i ostale hortikulturne specifičnosti.

Urbanistički program grada Zagreba 1963., šljunčare, devastrirane površine i rukavci krajem 1961.

Sva planska novozagrebačka naselja imenovana su prema toponimima sa starih katastarskih karata koja markiraju mjesta južno od Save. No, značenje imena Sloboština tumači se kao „pravo na slobodu, privilegij slobode“ te kao „zemljište koje je izuzeto od vlasništva Crkve“, kako navodi arhitekt Ivan Čižmek.

U fokusu projekta bila je izgradnja društvenog stambenog fonda – inicijalno je planirano oko 2 000 stanova za 6 000 stanovnika, koji su kroz nekoliko faza izgradnje useljeni u 11 novosagrađenih višestambenih zgrada, dok je ostalo stanovništvo obitavalo u obiteljskim kućama. Stambene zgrade kompozicijski formiraju slovo „S“ te su unutar definiranog rastera naselja položene u otklonu pod kutom od 45°. Gradnja je u etapama trajala od 1979. do 1984. godine.

Bitno je reći da za naselje prethodno nije proveden urbanističko-arhitektonski natječaj, već su za izvedbu angažirani isti timovi stručnjaka i izvođača kao i u naselju Dugave. Tome je presudila tzv. racionalizacija, koja se protezala kroz sve faze urbanističkog planiranja i izvedbe, tj. izgradnje naselja.

Tko su bili stručnjaci koji su radili na planiranju naselja?

U izradi urbanističkog plana sudjelovao je tim visokokvalificiranih stručnjaka, kojeg je predvodio arhitekt i urbanist Ivan Čižmek. Zagrebački arhitekt s iskustvom rada u međunarodno priznatom arhitektonskom studiju Candilis, Josic & Woods u Parizu – u koji odlazi po preporuci Vjenceslava Richtera, nakon suradnje u Centru 51. Jedan je od protagonista progresivnih modernističkih strujanja u arhitekturi i urbanizmu, neposredno upoznat s postulatima CIAM-a i blizak Teamu 10. Sudionik je Novih tendencija i aktivan dionik gorgonaškog kruga umjetnika.

Jednako značajni suradnici u pripremi projekta bili su Dragutin Kiš zadužen za pejzaž, Hrvoje Bošnjak  za likovne intervencije, Hrvoje Devide za urbani dizajn, Zdenko Vazdar za tehnologiju, Višnja Jelić Mück za program naselja, i drugi. Ukupno je na izradi projekta participiralo preko stotinu stručnjaka i suradnika. Kako bi urbanistički projekt bio usklađen s provedbenim urbanističkim planom naselja Institut je surađivao s Urbanističkim zavodom Grada Zagreba. Uz direktora Zavoda Ivana Tepeša konzultanti na projektu bili su Radovan Delalle, Tomislav Odak, Tomislav Bilić i drugi.

Projektiranje naselja završeno je u srpnju 1978. godine, paralelno uz Provedbeni urbanistički plan južne zone Dugava i Sloboštine. U rujnu iste godine dovršena je maketa naselja koju su izradili Dragiša i Darko Risteski.

 Izvedbu projekta provodile su brojne radne organizacije i institucije: USIZ (Udružene samoupravne interesne zajednice), Zavod za izgradnju grada, Urbanistički zavod grada Zagreba, Građevinski institut, Inženjerski projektni zavod, Arhitektonski fakultet, građevinske tvrtke Industrogradnja, Tehnika, Vladimir Gortan, Tempo, Novogradnja, Interinženjering te Mjesna zajednica Klara, podružnica Otok i drugi.

U evoluciji novozagrebačkog urbanizma, mijenjao se i odnos prema modernističkom gradu. Kao i neka ranija naselja, poput Travnog sa središnjim parkom, Sloboština ima pješački karakter. No, za razliku od ranijih planskih naselja Novog Zagreba, Sloboština uvodi i novinu: središnju pješačku ulicu. Kako je došlo do te promjene u razmišljanju, pomaka u korist pješaka i što je od toga realizirano? Što općenito još karakterizira urbanizam Sloboštine?

Sloboština, glavna pješačka ulica, pogled sa sjeveroistoka / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

U konceptu naselja napuštena je ranije iskušana morfologija, tj. model tipiziranih zgrada razmještenih u geometrijskoj kompoziciji u zadanu urbanističku kazetu. U odnosu na horizontalne gabarite unutar kazete naselja objekti i komunikacije u Sloboštini otklonjeni su od smjera sjever-jug pod kutom od 45°. Prostorno su razmješteni tako da formiraju polublokove s unutarnjim dvorištima, koji predstavljaju zone za odmor, rekreaciju i druge oblike socijalnih kontakata u slobodno vrijeme, a rastvaraju se u javne prostore pješačkih ulica i trgova. Već idejne skice arhitekta i urbanista Ivana Čižmeka daju naslutiti slobodniji razmještaj zgrada, pri čemu je stroga funkcionalna estetika nadopunjena slobodnije oblikovanim detaljima i raznovrsnošću materijala. Refleksija je to polazišta koja zagovara Team 10, koji grad sagledava kao prostorni okvir i stimulans društvene interakcije. U njegovom fokusu je čovjek za kojeg je potrebno stvoriti čim raznolikije životno okruženje s kojim se  moguće identificirati.

Kvaliteta stanovanja u naselju dakle počiva „na prostorima društvenog kontakta u stambenim dvorištima kao vid vanjskog stambenog prostora, i na pješačkoj ulici i trgovima kao vid slobodnih aktivnosti i susreta građana“ (Urbanistički projekt, 1978.). I susjedno naselje Dugave ima slobodnu pješačku zonu, međutim ona nije tako jasno artikulirana kao u Sloboštini – uz popločene pješačke staze funkcionira prvenstveno kao mrežna slobodnih komunikacijskih puteva, tzv. desire paths. Ti su utabani putevi, usput rečeno, na mikro razini zanimljiva kritika urbanističkih inscenacija.

Kakva je oprema zamišljena za te pješačke prostore?

Prijedlog urbano-likovne opreme javnog prostora očitovao se i u elementima pješačkog prijelaza preko ceste, konkretno drvenog mosta između dva dijela naselja sjever-jug i prema Dugavama, potom popločenju te ostaloj opremi površina fasada ulica i trgova, elementima vodenih površina, npr. javnih česmi s vodom dostupnom svima, kioscima, građevnim elementima pergola i trijemova, uređenih dječjih igrališta i drugim elementima. U fokusu je bilo središte naselja s ciljem da se „arhitektonski i kreativno oblikuje identitet stambene urbane cjeline“. Prijedlog vizualnog identiteta pješačke ulice Ivana Čižmeka iz 1980. nikad nije realiziran.

Ivan Čižmek, perspektiva pješačke ulice, Sloboština, 1978., skica, nerealizirani projekt (1979.-1980.)

Koji je omjer i odnos zelenih i parkovnih površina u naselju?

Karakteristika naselja je golem zeleni fond, koji je uostalom karakterističan za sva novozagrebačka naselja. Ukupna planirana zelena površina prostirala se inicijalno na 16 hektara, pri čemu je 16.135 m2 trebala zauzimati sportsko-rekreativna zona planirana na južnom obodu naselja tj. današnja lokacija gradskih vrtova prema Oreškovićevoj ulici. No, izvedbeni projekt nogometnog igrališta iz 1980. nije nikad realiziran.

Pejsažno-parkovni projekt prema idejnom i izvedbenom rješenju pejzažnog arhitekta i slikara Dragutina Kiša  iz 1979./1980. samo je djelomično izveden. Jedna od ključnih točaka tog projekta je travnato brdo na glavnom ulazu u naselje sa sjeveroistoka, koje predstavlja svojevrstan genius loci. Kroz godine i generacije primarno je korišteno kao zona rekreacije – sanjkanje zimi i slobodna igra u ostatku godine.

Sloboština, sjeveroistočni ulaz u naselje, brdo Dragutina Kiša / foto: Irena Šimić

Što još od planova nije ostvareno?

Analizirajući maketu naselja zaintrigirala me vanjska ambijentalna poluamfiteatarska pozornica koja je bila zamišljena na sjevernom uglu zapadnog dijela kazete, u nastavku gustog šumovitog parka.

Nerealiziran je ostao niz manjih i većih segmenata inicijalnog urbanističkog projekta, kao rezultat takozvane „racionalizacije“. To su ključne neuralgične točke svakodnevice života u naselju koje nikada nisu prevladane.

Maketa stambenog naselja Sloboština, 1978. / foto: UIH

Što karakterizira arhitekturu Sloboštine?

Ako izuzmemo manje stambene zgrade koje su krajem 1990-ih počele nicati na privatnim zemljištima u planiranoj zoni individualne izgradnje u južnom dijelu naselja, stambene zgrade u Sloboštini su razmjerno kvalitetni primjeri stambene arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Uz zonu obiteljskih kuća zgrade su niže katnosti i prema sjevernom dijelu naselja dosežu visinu do 10 katova. U unutrašnjem rasporedu stanova, komunikacija i zajedničkih prostora zgrade se međusobno bitno razlikuju, no sve su izlomljenog tlocrta i u suodnosu tvore polublok s unutarnjom zelenom zonom. U likovnom smislu razlikuju se po tretmanu fasada – bijeli beton, crvena fasadna cigla i prefabricirane kulir ploče.

Sloboština, sjeveroistočni ulaz u naselje, pogled s brda Dragutina Kiša na Odakovu zgradu / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Po arhitektonskoj izvrsnosti posebno se ističe stambena zgrada Tomislava Odaka na samom ulazu u naselje u ulici Vladimira Varićaka  iz 1984., kao izvedenica njegove ranije realizacije uz središnji park u naselju Dugave iz 1980. godine. Skrivena iza visokih drvoreda uz centralnu prometnicu ova zgrada na neki način definira vizualni identitet naselja. Unutarnji komunikacijski prostori kojima se u ritmičnom slijedu izmjenjuju unutrašnje galerije, kao mjesta socijalnih interakcija, vidljivi su na fasadi, kao i raspored dvoetažnih stanova, vidljiv kroz shemu prozorskih osi. Privatni vrtovi ispred prizemnih stanova s dvorišne strane specifična su dodana vrijednost ovim jedinstvenim zelenim oazama unutar naselja. Ovoj se zgradi pripisuje kvaliteta oblikovanja prostora, koje je usmjereno prema humaniziranju stanovanja – ideja da se u okviru zadanih granica stana i arhitektonskog okvira stanovanje može individualizirati, uz istovremen naglasak na neposredniji kontakt s okolinom. Arhitektonske i oblikovne elemente oduvijek smo gledali, mi stanari naselja, s posebnim interesom ali i s dozom nerazumijevanja. Taj prostor bio je poseban, drugačiji i uzbudljiv – neočekivana teatralna izmjena svijetla, boja, prostornih elemenata i materijala u beskrajnim hodnicima izazivala je čuđenje. Sve nam je to izgledalo drugačije od uobičajenog, intrigiralo maštu.

Sloboština, pogled sa SZ / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Zgrada škole izgrađena je 1982. godine. Osim primarne funkcije izvođenja učioničke nastave, školski hol, dvorišta i igrališta nadomjestila su one zone koje u naselju i danas nedostaju kao što su društveni dom za koncerte, natjecanja, javna sportsko-rekreativna zona i dr.). Hol škole, projektiran kao polifunkcionalan prostor, dugo godina je nedjeljom služio i za crkvena slavlja. Nakon nekoliko faza gradnje crkva je dovršena sredinom 2000-ih u središtu naselja, na jednoj od „zona rezerve“ iz prvotnog plana naselja.

Uz samo igralište škole izgrađen je 1984. godine kompleks Centra za rehabilitaciju, prema projektu arhitekta Radovana Tajdera, ranije već specijaliziranog za tipske školske i predškolske objekte. U mnogim elementima unutarnjeg oblikovanja prostora kao što su oblici, boje, materijali, svijetlo, ova je zgrada prilagođena provedbi specifičnog programa unutar odgojno-obrazovnog sustava. No, iako program upućuje na inkluziju korisnika i integraciju s lokalnom zajednicom, zgrada do danas nesretno ostaje izolirana na rubu izgrađene kazete naselja, kojoj je sa zapadne strane 2003. godine dodana i nova zgrada Centra prema projektu arhitekta Mladena Kirina.

Radovan Tajder: Centar za rehabilitaciju

Dio naselja kasnije nije građen planski, posebno u zapadnom dijelu prema Aveniji Većeslava Holjevca. Je li bilo konkretnih planova za taj dio naselja u vrijeme izgradnje inicijalnog dijela, odnosno postoje li neki kasniji planovi?

Štogod bilo planiralo u zapadnom dijelu kazete naselja nije i čini se da nikada neće biti realizirano. Već 1990-ih dio se parcela denacionalizira i one se prepuštaju individualnim investitorskim planovima. Srećom, zasad su to obiteljske kuće, stambene zgrade niže katnosti, privatna zdravstvena poliklinika itd., a ostatak površina su i dalje zarasle poljske šikare. Na ovom dijelu kazete naselja bio je planiran, čak i proveden djelomičan urbanističko-arhitektonski natječaj za sveučilišni kompleks s nekoliko instituta. Bio bi to nastavak glavne, središnje urbanističke osi grada Zagreba s kapitalnim javnim ustanovama koja se proteže od Zelene potkove i Trga bana Josipa Jelačića pa sve do Sloboštine. No, izrazitim odstupanjima od planskog urbanizma i provedbom takozvanih mikro-urbanističkih rješenja posljednjih desetljeća, koja je profesor Radovan Ivančević svojedobno zorno nazvao kengur-urbanizam, mislim da se na ovom prostoru možemo nadati jedino proširenju prometnice i eventualno saniranju nadzemne dalekovodne mreže.

Sloboština u osnovi ima dva tipa naselja, ono izgrađeno planski s višestambenim zgradama i zonu individualnog stanovanja tj. predio s obiteljskim kućama uz organički formirane ulice. Kakav je njihov međuodnos?

Sloboština, centralna prometnica izmdju S i J dijela kvarta / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

U planiranju naselja mnogo se prostora i vremena pridalo postojećim oblicima stanovanja – novogradnja je u vidu visine katnosti, oblikovanja pročelja i rješenja partera poštovala obiteljske kuće i njihovu izvornu prostornu organizaciju. Dakle, međuodnos je moguće analizirati na razini planerskog koncepta koji je implementiran kao model društvenih odnosa, tj. materijaliziran u prostoru kroz novu stambenu izgradnju i prometne komunikacije. Čini se da je i danas taj spoj odnosno razmeđa između dviju zona korektna, no već očekivano posljednjih se godina privatna zemljišta prodaju i nekadašnje obiteljske kuće zamjenjuje višekatna stambena neplanska izgradnja. Dominantna struktura u ovom dijelu naselja unazad nekoliko godina je golemi trgovački kompleks, predimenzionirana prostorna montažna struktura koja je upravo poništila i preostale kvalitete koje je zona obiteljskih kuća do tada imala. Podsjetimo da ja u tom dijelu naselja prvotno planiran nogometni stadion, dom umirovljenika i dječji vrtić. Divlji poljski vrtovi i šljunčane ceste koje su ovom prostoru davale marginalan predznak sada se čine kao nedosanjana utopija.

Sloboština je i svojevrsni brat Dugava. Puno je sličnosti. Kakav je taj međuodnos?

Sloboština je prema viziji urbanističkog projekta naselje koje čini jedinstvenu prostorno-funkcionalnu cjelinu sa susjednim naseljem Dugave. Izgradnja obaju naselja tekla je etapno i u dijelu istovremeno. Prostorna cjelina trebala se očitovati u međusobnom korištenju javnih prostora i izgrađenih sadržaja. No, ti sadržaji nisu nikada realizirani, pa time ni urbanistička vizija - prostor centra, sveučilišnog kompleksa i prostor između Sopota i Sloboštine kao veliki gradski park i dio novozagrebačke potkove  sa sjeverne strane kazete naselja. 

Sloboština i Dugave, 1985. / foto: Fototeka Radovana Ivančevića, IPU

Budući da niti naselje Dugave dugo nije imalo dodatne sadržaje izuzev stanovanja, osnovnoškolskog programa i primarne zdravstvene zaštite – stanovnici Sloboštine naginjali su više Travnom, o čemu iz postsocijalističkog tranzicijskog pogleda vrlo živopisno piše Maša Kolanović u romanu „Sloboština Barbie“ iz 2008. godine. Ta susjedna naselja jesu bliska i pozivaju na slobodno kretanje i komunikaciju, no istovremeno velika avenija koja ih strogo razdvaja, kao i djelomično ostvareni koncept stambenih zajednica, koje unutar svojih kazeta imaju sve što je potrebno za minimum svakodnevnog života, i danas se manifestira kroz neki oblik prostornog i komunikacijskog antagonizma. Još krajem 1980-ih nastaju parole „Dugave su šugave“ i „Sloba je zloba.“

Život prvih generacija stanovnika naselja relativno heterogene demografske strukture obilježio je proces kolektivnog učenja novim oblicima kulturnog i urbanog ponašanja, tj. proces učenja suživota u velikim stambenim sustavima. Iscrpnu antropološko-sociološku analizu o tome donosi znanstveno popularna knjiga „Kvartovska spika“ autorice Valentine Gulin Zrnić iz 2009. godine.

Neimenovani slavoluk slobodoumnim pješacima. Autori: Željko Kovačić, Aleksandar Laszlo, Neven Mikac i Nikola Polak. Sopot, 1975.

Osim specifičnih problema izgradnje nove urbane kulture svakodnevice, treba spomenuti i akcije „Proljeće u Novom Zagrebu“ koje su donosile kreativne umjetničke intervencije na novozagrebačke puste javne površine – parkove, platoe, pothodnike, što je zasigurno dinamiziralo isključivu percepciju o hladnim betonskim spavaonicama. Realnost je pak da stanovnici za „pravi“ doživljaj kulture i danas odlaze u kazališne, muzejske i koncertne ustanove u centru grada, izuzev programa u (današnjim) Centrima za kulturu Novi Zagreb u Remetincu i MCUK u Travnom.

Kako danas funkcioniraju trgovi Sloboštine?

Trgovi, pješačke i zelene zone i danas su iznimno ugodne prostorne kvalitete naselja. Središnji trg koji je prema urbanističkom projektu nazvan Trg Slobode, pješačkim ulicama povezuje sjeveroistočni s južnim ulazom u naselje i tzv. Drvenim trgom. Taj je trg dobio tek naknadno svoju jasniju funkciju kada je u njegovom parteru s južne strane otvorena gradska knjižnica i čitaonica. Ovaj je trg s pješačkim ulicama trebao biti povezan s planiranim sveučilišnim kompleksom Novog Zagreba. Nazivi trgova nisu nikad zaživjeli među stanovnicima. Činjenica jest da se središnji trg u Varićakovoj ulici zaista i percipira kao trg, a onaj u južnom dijelu naselja tek kao proširenje na sjecištu triju ulica, pa izgleda da nije niti bilo potrebe uvoditi neki distinktivni naziv. Dinamiku kretanja i korištenja prostora središnjeg trga trebao je pak definirati nikad izgrađeni objekt Društvenog doma  kao zona društvenih kulturnih sadržaja na čak 2500 m2, otvoren terasama prema pješačkoj zoni. Njegovu je funkciju na svojevrstan način preuzela kroz desetljeća popularna privatna knjižara i papirnica „Toja“ kao i susjedni obrt za uokvirivanje slika. Boljka središnjeg trga jest i da se brojni najamni dućani u prizemlju zgrada nisu uspijevali održati dulje od sezonu-dvije.

Sloboština, središnji trg / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Zanimljivo je spomenuti i da su ulice i javne površine u naselju nazvane po matematičarima i prirodoslovcima. Zadnje dvije ulice, u zapadnom dijelu naselja, prema Aveniji Većeslava Holjevca, recentnije su temeljem građanskih incijativa imenovane u čast Vilima Fellera po kojem je nazvano čak 150 pojmova u matematici i jedan asteroid i Milutina Milankovića, po kojem su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu, jedan asteroid i medalja Europske geofizičke unije za klimatologiju. Nastavak je to niza znamenitih matematičara i znanstvenika: Stjepana Gradića, Vladimira Varićaka, Mije Siloboda Bolšića i Karela Zahradnika, no još nijedne žene.

Što mislite o ideji da taj središnji trg dobije javnu skulpturu ili fontanu s mogućnošću konzumacije besplatne pitke vode?

Vjerujem da bi inicijativa za javnu skulpturu ili drugi tip trajnije umjetničke intervencije u javnom prostoru imala veliku podršku stanovnika. Jedna od značajnijih točaka tek djelomično realizirane izvorne koncepcije likovnog rješenja, koje se trebalo implementirati kao dio urbane opreme naselja, bila je skulptura umjetnika Ivana Kožarića. Riječ je o izvedenici rada Crveni znak iz 1969. godine, čiji odljev je 2013. postavljen u Bogovićevoj ulici ispred Hotela Dubrovnik na inicijativu arhitekta Branka Silađina. Na prijedlog umjetnika, skulptura je tada, početkom 1980-ih, trebala biti postavljena u samom središtu glavnog trga u Sloboštini.

Sloboština, središnji trg / foto: Paolo Mofardin (Institut za povijest umjetnosti)

Pumpa s pitkom vodom, kao javnozdravstveni i komunalni minimum i imperativ nažalost nije postavljena niti na jednoj lokaciji u naselju, iako je prema idejnom rješenju Ivana Čižmeka javna pumpa dio urbane opreme tipične ulice. Uopće, u cijelom Novom Zagrebu pumpe su isključivo inventar gradskih i divljih vrtova, a na javnim mjestima postavljene su tek na tri lokacije – u parku u Travnom, na Remetinečkoj cesti i uz park i jezero Bundek. Većina njih tek je recentno postavljena na inicijativu platforme 1POSTOZAGRAD u sklopu razvoja nove gradske mreže punktova za besplatnu pitku vodu.

U Sloboštini ste odrasli. Kakvo je bilo iskustvo života u naselju?

Sloboština je primjer humanog, ugodnog i prostranog naselja, a posebnu vrijednost predstavljaju zelene zone – ispresijecane u unutarnjim dvorištima polublokova zgrada, gustim drvoredima na obodu naselja te neurbaniziranom velikom zelenom zonom na sjeveru, budućim javnim parkom.

Nedostatak naselja, od same izgradnje do danas je nepostojanje šireg programa uz primarnu funkciju stanovanja. Prema shemi organizacije grada i razmještaja gradskih podcentara unutar takozvanih mikrorajona, koji je zadan još 1950-ih, svako je naselje tj. stambena zajednica trebalo biti opremljeno zgradama uprave stambene zajednice, osnovne škole, dječjeg vrtića i jaslica, društvenog doma, zdravstvene stanice, robne kuće, restorana, policijske stanice, poštanskog ureda i apoteke. Budući da većina tih sadržaja nije bila realizirana, stanovništvo se prvih nekoliko desetljeća oslanjalo na ponudu usluga u Travnom i Sigetu, a realno za sve ključne potrebe odlazilo u strogi, povijesni, centar grada.

Slobodno vrijeme i svakodnevica provodi se i danas u sportsko-rekreacijskim zonama, uređenim igralištima i parkovima. Jedna od specifičnosti društvene svakodnevice, kao i u ostatku novozagrebačkog urbanog krajolika jest obrada vrtova. Divlje poljske vrtove na obodu naselja, koji su sve do početka 1990-ih godina bili isprepleteni s polumočvarnim žabnjacima, tek su zadnjih nekoliko godina zamijenile uređene parcelirane zone vrtlarenja, tzv. gradski vrtovi, nastali po ideji građanske incijative Parkticipacija na toj i drugim lokacijama po gradu.

Sloboština, pogled s jugozapada / foto: Irena Šimić

Preduvjet za ojačani koncept naselja koje je okrenuto prema pješaku i boravku javnom prostoru su zone tzv. prometa u mirovanju koncentrirane na ulazima u naselje. Stanovnike se tako štiti od prometa kao i od komunalne buke. U Sloboštini su te zone trebale biti realizirane kao garažno-parkirališne površine – ozelenjeni platoi s prodajnim centrima u prizemnim etažama. Ta bi inverzija postojećeg prostora imala zasigurno velik utjecaj na drugačiju dinamiku svakodnevice u naselju.

Zona najjužnijeg dijela Avenije Većeslava Holjevca, u neposrednoj blizini Sloboštine, nekad je planirana za suvremeni, centralni, zagrebački željeznički kolodvor. U međuvremenu se tamo dogodila ekstenzivna izgradnja, uglavnom objekata poslovnog tipa, te su svi planovi za urbanističku preregulaciju za kolodvor na kojem bi završavala Avenija Većeslava Holjevca time onemogućeni i trajno zaustavljeni. Kako ocjenjujete tamošnju izgradnju?      

Osim već spomenutih i nikad realiziranih kapitalnih prometno-infrastrukturnih gradskih projekata, kao što su tramvaj i metro linije, ključna neuralgična točka je i južni kolodvor koji se u kontinuitetu navodi u svim generalnim urbanističkim planovima Zagreba od 1953. do sredine 1980-ih godina, no kasnije postaje rubna tema i blijedi u nikad dovršeni projekt modernizacije grada. On nije planiran u urbanističkoj kazeti naselja Sloboština, nego nešto južnije – kao horizontalni nastavak željezničke mreže kod Ranžirnog kolodvora. Cijeli je taj dio – uski pojas između željeznice i urbaniziranih naselja danas potpuno transformiran i njegove je prostorne dispozicije teško čitati i analizirati. Na neki ironični način u ovoj zoni je realizirano sve čemu smo se nadali – obiteljske kuće, poslovni, obrtni objekti i trgovine, pa čak odnedavno i hotel – no prostorvremenski gledano svi su ti objekti potpuno bezvrijedni i zaista onemogućavaju ikakvu buduću plansku preregulaciju.

Novi centralni željeznički kolodvor planiran je na kraju Avenije Većeslava Holjevca.

Sloboština je jedno od zadnjih novozagrebačkih cjelovito planski izgrađivanih naselje započeto i nikad dovršeno u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Očita je razlika između stambenih naselja koja su građena kasnije, s promjenom političkog sustava koji je pratio radikalni pad u regulaciji i kvaliteti prostornog planiranja i arhitektonskog očekivanja. Što vi vidite kao najveće propuste tog novog Novog Zagreba, naselja kao što su Lanište ili nešto najnovije naselje Podbrežje, odnosno koje su prednosti naselja kao što je Sloboština?    

Paušalno govoreći, izgleda kao da smo 1990-ih kolektivno derogirali znanje, iskustvo, ambiciju, a reći ću i dostojanstvo prema naslijeđenom prostoru. Najveći propusti Novog Zagreba imenovani su i kritizirani već i u vrijeme izgradnje – podsjetimo da su to plodne godine kritike arhitekture i urbanizma. Ukratko, u naseljima u kojima je iznimno kvalitetno riješen parter, dakle parkovi, staze, trgovi, stambena izgradnja je osrednje oblikovne i izvedbene kvalitete. Ili se u naselju pojave izvanredne stambene realizacije, ali drugi elementi urbaniteta izostaju. Lanište zadnjih desetak godina proživljava novu fazu reurbanizacije, a Podbrežje koje je tek na par koraka do novije izgradnje u naselju Siget, teško je pak nazivati naseljem. Realno govorimo o nizu paralelnih solitera,  samostojećih zgrada, koji su isprekidani manjim zelenim zonama i okruženi neartikuliranom šikarom. Pristupa im se jednom jedinom asfaltiranom cestom koja je spojena na zagušenu gradsku prometnicu, koja pak promet milijunskog grada usmjerava s juga na sjever kroz jedan prometni trak. Karikaturalno rečeno i ako izgradnja infrastrukture ne uslijedi, ovo će naselje kroz desetljeća zasigurno ovisiti o svim oblicima komunalne, zdravstvene, odgojno-obrazovne, kulturne, prometne i druge infrastrukture susjednih naselja.

Kontroverznom zamjenom zemljišta, gradska uprava gradonačelnika Milana Bandića ustupila je dio gradskog zemljišta planiranog za vrtić u Sloboštini za izgradnju tragovačkog lanca, Kauflanda, koji je tamo i izgrađen, pa je sada za potrebe vrtića znatno manja parcela od one koja je planirana s određenim standardom. U kojoj se još mjeri se izvorni koncept naselja devastira?

Na brojne, već ranije spomenute načine, izvorni se koncept naselja i dalje nastavlja devastirati. Rekla bih do te mjere da ga je danas uopće teško braniti. No, ako odustanemo od kultiviranja i imaginacije prostora koji baštinimo, značit će da odustajemo od vlastite budućnosti.

_

Obilazak naselja Sloboština uz stručno vodstvo Irene Šimić dogodit će se u subotu, 11. srpnja 2020. s početkom u 11 sati na uglu ulica Vladimira Varićaka i Savezne Republike Njemačke. Više ovdje.

_

Objavljeno na portalu Vizkultura, 24. lipnja 2020.

Foto: Ivan Čižmek (ljubaznošću autora), Fototeka Radovana Ivančevića, Paolo Mofardin / Institut za povijest umjetnosti, Irena Šimić, arhivske

Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:

vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/

vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/

vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/

vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/

vizkultura.hr/intervju-emin-turki/

vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/

vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/

vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/

_

Projekt Motel Trogir u 2020. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. 

[1postozagrad]

PROMATRAJTE NEBO DOK JE JOŠ BESPLATNO!

Livade iznad Ljetne pozornice Tuškanac, subota, 12. siječnja 2019. od 18 sati.

Međunarodni astronomski savez (IAU / The International Astronomical Union) udruženje je profesionalnih astronoma i astrofizičara koji se bave istraživanjem, obrazovanjem i razvojem astronomije te ove godine slavi stoljeće postojanja. Tim povodom, kroz cijelu 2019. godinu u čitavom svijetu organizirat će se niz događanja s ciljem popularizacije astronomije, a prvo u nizu globalna je manifestacija “100 sati astronomije”, koja se održava od 10. do 13. siječnja 2019. U sklopu hrvatskih “100 sati astronomije” koje koordinira Astroučionica, Astronomsko društvo Beskraj u suradnji s platformom 1postozagrad i blogom S p e j s organizira promatranje neba kroz teleskop na livadi iznad Ljetne pozornice Tuškanac u Zagrebu u subotu, 12. siječnja 2019., od 18 sati. Lokacija na kojoj će se događaj održati – tzv. Krešićeve livade – javni je prostor ugrožen najavama koncesije čime se mijenja njegova uloga, karakter i dostupnost kao mjesta s nizom spontanih korištenja, a između ostalog i redovitog organiziranog promatranja neba. Nekad su tamo postojala uređena sportska igrališta, a već godinama, pa i desetljećima, od opreme ne postoji ništa osim preostalih velikih asfaltnih ploha okruženih tuškanačkom šumom i pogledom na zvonik gornjogradske crkve sv. Marka. Blizina gradske vreve s jedne, praznina i tišina s druge strane, čine ovo mjesto jedinstvenim u centru Zagreba. Unatoč neopremljenosti, različite skupine i pojedinci, osobito vikendima i u toplijem razdoblju godine, mogu se vidjeti na dva asfaltna platoa koji služe za različite aktivnosti, čime je to mjesto, u izostanku afirmativnih gradskih poteza, samo od sebe definiralo svoju svrhu i upotrebe. U lipnju 2018. objavljen je natječaj za davanje u koncesije nekoliko gradskih kvartovskih igrališta, uključujući i predmetne livade. Taj je natječaj nastavak višegodišnje prakse kojom je niz zagrebačkih kvartovskih javnih igrališta već dano u koncesije te je time ukinuta njihova osnovna svrha gradske infrastrukture za besplatnu rekreaciju i sport. Praksa je to koja u Zagrebu već godinama zakida javnost za ono na što imaju pravo i što nam svima pripada, a pokazuje da aktualna gradska uprava na javna dobra gleda kao na robu, umjesto da se u njima zrcali civilizacijski standard. Umjesto da gradska uprava prostor ponovo uredi, on se godinama zapušta i sada prepušta koncesionarima.   Zadržimo livade kao javni prostor i uređena sportska igrališta! Događanjem želimo skrenuti pažnju i na nepotrebno svjetlosno onečišćenje na Dubravkinom putu i inicijativu da se ta prirodna oaza i tamošnje biljne i zaštićene životinjske vrste zaštite. Promatranje neba organizirano je uz edukativnu podršku članova Astronomsko društvo Beskraj. Podržite dolaskom!

-

Foto: Boris Štromar / 1POSTOZAGRAD

[spectatorzg]

KUPUJE LI TOMAŠEVIĆ ROBU S GREŠKOM?

Prenosim članak s portala Panopticum. Tekst: Panopticum Foto: CIN/Panopticum/S. Cinik Nakon što je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević poništio javni natječaj za oporabu glomaznog otpada Grad Zagreb odabrao je u srijedu, 18. kolovoza 2021. najpovoljnije ponude za kupnju drobilice i usitnjavača glomaznog otpada, odnosno opreme kojom će gradska tvrtka Čistoća posao oporabe glomaznog otpada,…

View On WordPress

#Možemo #Tomislav Tomašević

[visitistria-blog]

Turistička zajednica grada Rovinja ima u tijeku foto natječaj. Bacite pogled i sudjelujte 😊

http://www.tzgrovinj.hr/page/novosti/!/foto-natjecaj-cant-wait-for-rovinj2018

[plavapotkova]

Podbrežje mi je bilo zanimljivo još i prije urbanističko-arhitektonskog natječaja raspisanog 2006., budući da smo na Arhitektonskom fakultetu istraživali tu novozagrebačku lokaciju u sklopu vježbovnih kolegija, ali na natječaju nisam sudjelovao. Vjerojatno je slučajnost da su neki pozvani autori i dio suautora u oba tima dobitnika dvije jednakovrijedne prve nagrade bili bivši suradnici predsjednika ocjenjivačkog suda. Znakovito je bilo i otvorenje izložbe natječajnih radova i javna rasprava dan nakon Dana mrtvih, a poziv je bio objavljen čak tri dana ranije. Bio je to zanimljiv natječaj u skladu s duhom mjesta, ljudi i vremena. Sreća da su urbanističkim planom uređenja bivši suradnici zajedno razrađivali bolji od dva prvonagrađena rada.

prof.dr.sc. Ivan Mlinar, arhitekt i urbanist, 2017.

Cijeli intervju s Ivanom Mlinarom pročitajte ovdje.

_

Foto: Katarina Zlatec, 2017.

_

Detalje o Plavoj potkovi potražite ovdje.

Informacije o projektu Plava potkova pročitajte ovdje.

[spejsovblog]

Promatrajmo nebo dok je još besplatno!

Međunarodni astronomski savez (IAU / The International Astronomical Union) udruženje je profesionalnih astronoma i astrofizičara koji se bave istraživanjem, obrazovanjem i razvojem astronomije te ove godine slavi stoljeće postojanja. Tim povodom, kroz cijelu 2019. godinu u čitavom svijetu organizirat će se niz događanja s ciljem popularizacije astronomije, a prvo u nizu globalna je manifestacija 100 sati astronomije, koja se održava od 10. do 13. siječnja 2019.

Livade iznad Ljetne pozornice Tuškanac (‘Krešićeve livade’) Subota, 12. siječnja 2019., od 18 sati

U sklopu zagrebačkih “100 sati astronomije” Astronomsko društvo Beskraj u suradnji s platformom 1postozagrad i blogom S p e j s organizira promatranje neba kroz teleskop na livadi iznad Ljetne pozornice Tuškanac u subotu, 12. siječnja 2019., od 18 sati. Lokacija na kojoj će se događaj održati – tzv. Krešićeve livade – javni je prostor ugrožen najavama koncesije čime se mijenja njegova uloga, karakter i dostupnost kao mjesta s nizom spontanih korištenja, a između ostalog i redovitog organiziranog promatranja neba. Nekad su tamo postojala uređena sportska igrališta, a već godinama, pa i desetljećima, od opreme ne postoji ništa osim preostalih velikih asfaltnih ploha okruženih tuškanačkom šumom i pogledom na zvonik gornjogradske crkve sv. Marka. Blizina gradske vreve s jedne, praznina i tišina s druge strane, čine ovo mjesto jedinstvenim u centru Zagreba. Unatoč neopremljenosti, različite skupine i pojedinci, osobito vikendima i u toplijem razdoblju godine, mogu se vidjeti na dva asfaltna platoa koji služe za različite aktivnosti, čime je to mjesto, u izostanku afirmativnih gradskih poteza, samo od sebe definiralo svoju svrhu i upotrebe. U lipnju 2018. objavljen je natječaj za davanje u koncesije nekoliko gradskih kvartovskih igrališta, uključujući i predmetne livade. Taj je natječaj nastavak višegodišnje prakse kojom je niz zagrebačkih kvartovskih javnih igrališta već dano u koncesije te je time ukinuta njihova osnovna svrha gradske infrastrukture za besplatnu rekreaciju i sport. Praksa je to koja u Zagrebu već godinama zakida javnost za ono na što imaju pravo i što nam svima pripada, a pokazuje da aktualna gradska uprava na javna dobra gleda kao na robu, umjesto da se u njima zrcali civilizacijski standard. Umjesto da gradska uprava prostor ponovo uredi, on se godinama zapušta i sada prepušta koncesionarima.   Zadržimo livade kao javni prostor i uređena sportska igrališta! Događanjem želimo skrenuti pažnju i na nepotrebno svjetlosno onečišćenje na Dubravkinom putu i inicijativu da se ta prirodna oaza i tamošnje biljne i zaštićene životinjske vrste zaštite. Promatranje neba organizirano je uz edukativnu podršku članova Astronomsko društvo Beskraj. Podržite dolaskom!

Foto: Saturn sa Zagrebačke zvjezdarnice © Astrobobo.net, 2009.

#Zagreb #100satiastronomije #astronomija

[superbmakerzombie]

FOTO: ŽIVOTNA ISPOVIJEST DARUVARČANKE NA ČELU MALO POZNATOG VLADINOG TIJELA 'Za sve što imam morala sam se boriti'

FOTO: ŽIVOTNA ISPOVIJEST DARUVARČANKE NA ČELU MALO POZNATOG VLADINOG TIJELA ‘Za sve što imam morala sam se boriti’

[ad_1]

Godine 2010. Tanji Herceg iz Daruvara natječaj Champion Hot model činio se kao odlična prilika. S još desetak djevojaka natjecala se za novčanu nagradu i priliku da bude junakinja u golišavom pin up kalendaru kojim se promovirao internetski autooglasnik 4kotača.net.

Za natječaj je nastao set fotografija na kojima je Tanja gotovo razodjevena. No, ta je epizoda tek početak zanimljivog…

View On WordPress

[jedimolivolicom]

MLADA djevojka shvatila je da, želi li naći dečka, mora postati proaktivna te je raspisala natječaj za "taticu" koji je objavila na društvenim mrežama. http://ift.tt/eA8V8J

http://www.index.hr/magazin/clanak/foto-djevojka-otvorila-natjecaj-za-decka-u-rekordnom-roku-javilo-joj-se-preko-500-ljudi/995378.aspx

#index

[gtaradi]

#fotografskinatječaj #LAG-aMeđimurskidoliibregi

[nagradneigrebih]

iPhone vlasnici pažnja: Nagradni foto natječaj

iPhone vlasnici pažnja: Nagradni foto natječaj "Shot on iPhone"

Traje do: 30.07.2017.

Shot on iPhone službeno može početi.

Biraju se najbolje fotografije za 2017. godinu.

Pravila za učešće u nagradnoj igri:

1. U komentar ove objave staviti sliku, ime i prezime autora, generaciju iPhonea i naziv slike. Npr. Samir Bešić, iPhone 6, «Čarobna jesen». 2. Jedan korisnik može staviti maksimalno 3 fotke. 3. Lajkati i podijeliti objavu na svom Facebook profilu.

Preporu…

View On WordPress

#dm #iPhone #Klix #Poklon paket #Putovanje

[zagrebjavniprostor]

Foto: Saša Šimpraga

O odabranim građanskim inicijativama za javni prostor u Zagrebu od osamostaljenja Hrvatske do danas

Grad neće postati bolji sam od sebe

Saša Šimpraga, 2020.

Transformacija Zagreba koja je uslijedila nakon promjene političkog sustava s raspadom Jugoslavije, samo je dodatno potvrdila tezu da su u postojanju (svakoga) grada dvije konstante: ona da je promjena gradu imanentna, i ona da je urbanitet pitanje kontinuiteta. U Hrvatskoj se s raspadom Jugoslavije dogodio rat koji je društvo opteretio ne samo za vrijeme svoga trajnja, već i u desetljećima nakon njegova završetka. Prisutnost i dominacija ratnih tema u javnom životu i onda kad rata više nije bilo, uvjetovala je relativno kasnu pojavu borbi za javna dobra koje su poprimile svojevrsno pravo javnosti tek nakon smrti autokratskog predsjednika Franje Tuđmana i s padom njegovog kleptokratskog režima 2000. godine, odnosno posljedničnim otvaranjem i demokratizacijom zemlje koja je 2013. godine postala i članicom Europske unije. U glavnom gradu te su borbe pokrenute od strane građanskih inicijativa i nevladinih organizacija, a zajedničko im je zalaganje za javni interes. One su se manifestirale u nizu pokušaja obrane javnih prostora i očuvanju javnih dobara, a posljedično u određenom mjerilu doprinijele i senzibilizaciji društva za teme koje zagovaraju. Ishodi tih borbi bili su različiti, neke od njih još traju, ali im je zajedničko da su imali određeni utjecaj po društvo, odnosno, iz lokalnih, kvartovskih okvira, neke od njih prerasle su u važna politička pitanja te su njihovi akteri postali prepoznatljivim zagovarateljima i braniteljima prava na grad ali i samog demokratskog procesa.          

Travno moj kvart – početak borbi za javna dobra u Zagrebu

Simbolično mjesto početka borbi za javni prostor i opiranje eksploatatorskim politikama u tranzicijskom Zagrebu označila je neformalna građanska incijativa „Travno moj kvart“ koju je 2006. godine pokrenula i predvodila stanovnica tog kvarta u Novom Zagrebu, spisateljica Svjetlana Lugar. Pod sloganom „Crkva da, u parku ne“, incijativa „Travo moj kvart“ usprotivila se izgradnji crkvenog kompleksa na prostoru dijela središnjeg parka u tome 1970-ih planski i uspješno definiranom naselju. Da bi se shvatilo veličinu i položaj toga parka i najveće zgrade u Zagrebu i Hrvatskoj uz koju se nalazi, ključno je sagledati njihov odnos koji uravnotežuje zahtjev za puno stambenih kvadrata s onim za dovoljno slobodnog prostora parka, što pak nalaže obranu tog urbanizma. Incijativa je od početka zagovarala očuvanje totala postojećeg parka, a nije se protivila izgradnji crkvenoga kompleksa na nekoj od alternativnih lokacija u naselju koje su namijenjene za izgradnju. Medijska eksponiranost borbe stavila je malu kvartovsku incijativu u fokus javnosti, da bi se kao podrška pridružile se i neke od nevladinih organizacija, poput Zelene akcije, jedne od najvažnijih okolišnih organizacija u Hrvatskoj, koja će kasnije postati i jedna od najangažiranijih nevladinih organizacija na pitanjima upravljanja prostorom u Zagrebu, ali i drugdje. Incijativa „Travno moj kvart“ nije uspjela spriječiti izgradnju crkve i pratećih sadržaja na prostru javnoga parka koji je u jednome dijelu trajno devastiran, zajedno s vizurama koje su postojale prije izgradnje crkve, ali je, kako će to vrijeme pokazati, potaknula početak buđenja civilnih incijativa usmjerenih na javni prostor Zagreba.  

Zelena akcija i Pravo na grad: Slučaj Varšavska  

Borba koja je označila preokret i masovnost u otporu štetnim institucionalnim politikama ona je vezana uz izgradnju trgovačko-stambenog objekta Centar Cvjetni, unutar bloka na jednom od trgova u središtu Zagreba, Cvjetnom trgu. Osim povećanja koeficijenta izgrađenosti, projekt karakterizira i prisvajanje dijela obližnje Varšavske ulice za potrebe izgradnje ulazno-izlazne rampe za podzemnu garažu u novi privatni trgovačko-stambeni centar. Nakon godina prosvjeda, centar je u konačnici izgrađen i otvoren 2011. godine, dio Varšavske ulice trajno uzurpiran za privatnu garažu koja k tome privlači znatni dodatni promet u centar grada. No, ono što je incijativa koju su predvodile dvije organizacije, Zelena akcija i Pravo na grad, uspjela je zaustaviti takve buduće projekte izmjenama Genaralnog urbanističkog plana, odnosno postavljanjem civilne inicijative kao začajnog aktera u borbi za očuvanje javnih dobara, u prvome redu masovošću prosvjeda i nametanjem teme uzurpacije javnog dobra u fokus javnosti. Ta će borba postati i temelj nekih kasnijih borbi u drugim dijelovima zemlje, poput uspješnog opiranja koncesioniranja auto-cesta ili pokretanjem incijative „Srđ je naš“ u Dubrovniku koja se borila protiv izgradnje golf-igrališta i turističkih objekata na brdu Srđ. Sve te borbe rezultirale su i osnivanjem političkih organizacija, stranke „Zagreb je naš“ na razini grada, odnosno platforme „Možemo“ na razini Republike, koje će na lokalnim izborima 2017. ući u zagrebačku Gradsku skupštinu, odnosno 2020. godine i u Sabor.

Foto: Pravo na grad

1POSTOZAGRAD

Kao neformalna građanska incijativa, 1POSTOZAGRAD ima fokus na javni prostor i javna dobra, pritom zahvaćajući prostor čitavog Zagreba, uglavnom malim incijativama. Jedna od prvih incijativa bila je za novi javni park na zagrebačkoj Zelenoj potkovi. Zelena potkova slijed je perivojnih trgova povezanih u obliku potkove nastalih na prijelazu 19. u 20 . stoljeće, koji čine identiteski izuzetno važan dio glavnog grada Hrvatske. Incijativa je ciljala na prostor na kojem su se dobar dio 20. stoljeća nalazile barake koje su najduže služile Crvenom križu za smještaj beskućnika, a od izgradnje novog smještaja za tu svrhu, prostor i objekti bili su napušteni. U tome vremenu gradska uprava pokreće plan za pretvaranje napuštene parcele u javno parkiralište, a paralelna građanska icijativa na tome prostoru vidi javni park – što za lokaciju i nije nova ideja. Široka kampanja u konačnici je rezultirala uređenjem javnog parka 2013. godine, doduše ne temeljem javnog natječaja, no ipak je prostor po prvi put pretvoren u park, čime je potkova više od stotinu godina nakon njena dovršetka dobila deveti po redu javni park ali i zaokružena u zeleni sustav.

Mreža javnih česmi za Zagreb

Incijativa je u sklopu toga novog parka zagovarala i postavljanje punkta za besplatnu pitku vodu, što se također dogodilo. Slijedom toga, 1POSTOZAGRAD je u suradnji s više aktera 2016. godine pokrenula i incijativu za novu mrežu punktova za besplatnu pitku vodu u Zagrebu. Ta je incijativa imala za cilj zaustaviti uklanjanje postojećih punktova, odnosno uspostavu potpuno nove mreže koja je s realizacijom krenula 2017. godine postavljanjem prvih 20 česmi na nekima od najfrekventnijih lokacija u gradu tj. tamo gdje je za takvim sadržajem postojala potreba. Borba za vodu kao javno dobro ovdje je materijalizirana u borbi za svaku pojedinu javnu česmu i činjenicu da je Zagreb zahvaljujući građanskoj incijativi koja je zahtjev pokrenula, ušao u proces izgradnje nove mreže javnih česmi kao komunalnog, javnozdravstvenog i civilizacijskog standarda, istovremeno potvrđujući vodu kao javno dobro, ali i ljudsko pravo. 

Foto: Saša Šimpraga

Koncesioniranje kvartovskih igrališta

Koncesioniranje kvartovskih sportskih igrališta je praksa koja je u Zagrebu uvedena u vremenu tranzicije i koja je godinama rasla i prolazila bez značajnijeg otpora. Godine 2019. zagrebačka gradska uprava raspisala je javni natječaj za još pet takvih koncesija, no po prvi put nailazi na otpor koji je i aktivistički i institucionalni. Platforma 1POSTOZAGRAD borbu je fokusirala na jedno igralište, ono u ulici Barutanski breg, koje se sastoji od jednog košarkaškog terena i dječjeg igrališta. Slijedom građanske incijative da se igralište ne koncesionira, naišla je na jednoglasnu podršku svih političkih stranaka na lokalnoj razini, uključujući i stranku samoga gradonačelnika, odosno gradske uprave koja gura koncesije. Pritom su ključnu ulogu odigrale političke stranke oporbe u Gradskoj skupštini koje su predmet vodile institucionalno. U konačnici, od raspisanoga natječaja Grad odustaje, a u slučaju igrališta na Barutanskom bregu i sam koncesionar kojemu je igralište već bilo dodijeljeno od toga odustaje. Građanska pobuna u prilog javnog dobra pokazala se presudnom za zadržavanje igrališta u slobodnom režimu korištenja i ono je nastavilo biti javno i svima dostupno besplatno. Ovaj slučaj skrenuo je pažnju na problem i u konkretnom slučaju uspio spriječiti de facto privatizaciju javnoga dobra, odnosno poništiti natječaj za druga koncesioniranja, a vjerojatno zaustaviti i buduća. No, problem ostaje sa svim onima javim igralištima čije koncesije već traju, pa to predstavlja neku buduću borbu.    

Parkticipacija: mreža gradskih vrtova

Incijativa za uspostavu mreže gradskih vrtova pokrenuta je 2012. godine od strane grupe građanskih incijativa i udruga, a zaživjela pod jedinstvenim imenom Parkticipacija. Urbano vrtlarenje zagrebačka je tradicija, no ono nikad nije bilo regulirano. Incijativa potaknuta rušenjem manjeg dijela divljih vrtova, u konačnici je uspjela potaknuti gradske vlasti da 2013. godine, po prvi put u povijesti, uspostave mrežu gradskih vrova, u kojima svatko po određenoj proceduri može dobiti parcelu. Incijativa je ujedno potaknula i slične incijative u niz gradova u Hrvatskoj koji su posljedično također dobili gradske vrtove.

Park za Kajzericu

Rijeka Sava danas prolazi otprilike geografskim središtem Zagreba, no grad se njene južne strane dogodio tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Planski građen Novi Zagreb sastoji se on niza naselja koje povezuje ortogonalna mreža ulica koje ispresjecaju mega blokove od kojih svaki ima vlastiti urbanizam. Na razvoju novozagrebačkih kvartova može se gledati i evolucija urbanističkog planiranja koja je svoje lokalne vrhunce dosegla krajem 1980-ih godina s izgradnjom naselja kao što su Dugave i Sloboština. U tom preskakanju rijeke jedna je točka preskočena, a to je naselje Kajzerica koje se nalazi neposredno uz rijeku i najstarije je naselje s južne strane Save. Kajzericu u 20. stoljeću katakterizira neplanska gradnja uglavnom supstandardnih individualnih obiteljskih kuća. Činjenica da je naselje postojalo prije velikog planskog iskoraka, uvjetovala je da je ono čekalo svoj red za komasaciju i reurbanizaciju kao modernog kvarta, no to se nije dogodilo. Uslijed raspada zemlje, dogodila se i propast urbanističkog planiranja pa je Kajzerica sa svojim uskim ulicama prepuštena investitorskom urbanizmu koji danas karakterizira novonastalo naselje. U tome procesu nisu planirani javni parkovi, a jedina slobodna zelena površina desetjećima je bila čuvana za izgradnju škole. Škola je potom izgrađena na alternativnoj lokaciji, a livada postala metom. Prvo je došao zahtjev za izgradnjom crkve, kasnije i trgovine jednog trgovačkog lanca. Pet organizacija civilnog društva, uključujući lokalnu udrugu „Za kaj? Za Kajzericu!“, 2015. godine pokrenulo je inicijativu da da se ta zelena površina sačuva i pretvori u javni park, odnosno osmisli i uredi prema potrebama i željama zajednice. Incijativu karakterizira široka podrška javnosti i struke. Dodatni problem je u činjenici da predmetna površina nije u cjelosti u javnom vlasništvu pa je prije uređenja parka potrebno otkupiti preostale privatne parcele. Dok taj proces do danas nije označio pomake, neki su pomaci ipak ostvareni u djelomičnom uređenju parka i uopće razvoju javne svijesti da je taj prostor sada ipak rezerviran za budući veliki park kakav kvartu nedostaje.  

Savica za park

Moderističko naselje Savica karakteriziraju višestambene zgrade, a u njegovom središtu nalazi se veći kvartovski park. Namjera gradske uprave i Katoličke crkve da po oprobanom modelu u naselju Travno, i drugdje, izgradi crkveni kompleks na slobodnoj površini parka, naišla je na otpor stanovnika kvarta. Odabir lokacije parka za izgradnju vođen je dvostrukom logikom. S jedne strane, za Gradsku upravu i Crkvu to ne bi predstavljalo trošak zemljišta, a s druge i u konkretom slučaju radilo se i o kontrovereznim zamjenama zemljšta. Organiziranost i snaga civilne incijative „Savica za park“ pokrenute 2013. godine je nakon godina borbe u konačnici uspjela obraniti park. Iako je park očuvan, problem nije u cjelosti riješen budući da je gradska uprava nakon odustajanja od parka, plan izgradnje crkvenog kompleksa jednostavno premjestila na prostor koji je desetljećima u Generalnom urbanističkom planu čuvan za sportsko-rekreacijski centar. Štoviše, za taj sportski sadržaj već je proveden i arhitektonsko-urbanistički natječaj i odabrano rješenje koje se treba izgraditi. No, do izgradnje nije došlo, što je otvorilo prazni prostor za malverzacije od strane gradske uprave tj. upravo onih koji su taj natječaj proveli i koji su dužni braniti javni interes. 

Foto: Savica za park

Cesta protiv potoka, ulice protiv parkova

Nekoliko neformalnih građanskih incijativa i udruga angažiralo se na zaustavljanju izgradnje planiranih prometnica na dugo čuvanim trasama koje su u međuvremenu korištene kao zelene površine. Njihova polazišta i argumenti su različiti. Primjerice, incijativa „Spasimo potok Črnomerec“ vodi se progresivnim shvaćanjima da je potok vredniji od ceste i da ga je potrebno sačuvati, između ostaloga i u svjetlu borbe protiv klimatskih promjena. Ono što je zajedničko svim tim incijativama je da su nametnule pravo javnosti na sudjelovanje u odukama koje ih se direktno tiču, ali i otvorile alternative promišljanjima razvoja grada koja jednostrano daju prednost infrastrukturi kao što su ceste, a zanemaruju onu zelenu, kao što su parkovi. Jedna od tih incijativa, ona koja se protivila produženju Stonske ulice, uspjela je zadržati park budući da produženje ceste nije bilo nužno, a kvart deficitaran parkovima, no druge borbe, poput onih u kvartovima Trešnjevka i Trnsko, su neizvjesne.  

Zagrebački Manhattan

Slučaj koji je označio svojevrsnu kulminaciju inače fragmentiranih borbi za javna dobra, poznat je pod nazivom Zagrebački Manhattan, kako je aktualni gradonačelnik Zagreba neformalno nazvao projekt reurbanizacije velikih površina uz rijeku Savu. Najkraće, po uzoru na kontroverzni projekt Beograd na vodi u glavnom gradu Srbije, i od strane istoga investitora koji gradi Beograd na vodi, zagrebačka gradska uprava panirala je 2019. godine prepustiti središnji prostor uz rijeku Savu, uključujući prostore Zagrebačkog velesajma, za novu izgradnju. Model koji gradska uprava primjenjuje zapravo se svodi na činjenicu da se zbog izgradnje tj. u zamjenu za javna dobra, većinska vlasnička struktura predaje investitorima, dok istovremeno svi rizici ostaju na javnoj administraciji. Pritom su izigrane procedure i pokrenute štetne izmjene Generalnog uraninističkog plana koje predstavljaju pogodovanje investitorima i predstavljaju primjer eksploatacije prostora u javnom vlasništvu za privatnu korist. Protivljenje projektu, a potom i višetruko štetnim pokušajima izmjena GUP-a, ujedinilo je građanske inicijative i sva relevantna strukovna društva u zahtjevu da se grad ne uništava pod izlikom napretka i izgradnje. Ponajviše zahvaljući toj pobuni koja je postala prvoklasna politička tema u zemlji, od namjere se u konačnici odustalo, a izmjene GUP-a stavljene na čekanje pa ta borba tek predstoji.  

Zaključak

Spomenute incijative nisu bile tek incijative za javne prostore, već prije svega zahtjevi za odgovornim upravljanjem gradom i javnim dobrima. Transformacije koju borbe zagovaraju ciljaju na očuvanje ili poboljšanje općeg standarda, a pritom čuvaju i izgrađuju i urbanitet kao kolektivnu vrijednost. Ne manje važno je i da su navedene borbe potaknule i niz drugih, manjih, mikrolokalnih, incijativa kojima je zajedničko upravo to da brane javni interes. Gotovo u pravilu se radi o obrani javnih površina od neprimjerene izgradnje i očuvanju zelenih i vodenih površina. Onda kad su uspjele, te borbe i njihovi pomaci u obrani javnih dobara, tj. procesi koji su incirani građanskim incijativama, uspjeli su ponajviše zahvaljujući tom građanskom angažmanu, a (tek) potom zahvaljujući podrškama institucinalnih političkih aktera koji su neke od tih incijativa prepoznali kao javne interese koje treba podržati. Pritom je i svaka neuspješna incijativa, ona koja još nije polučila željeni rezultat, zapravo temelj one koja će jednom možda uspjeti. Uspješne ili ne, one su ujedno i opetovana potvrda teze o gradu u transformaciji, kulturi koja je uvjetuje i činjenici da grad neće postati bolji sam od sebe.   

[moteltrogir]

Crtež: El Bouni, Annaba, Alžir, Borislav Doklestić  

Novi intervju u ciklusu Mediteranske mreže modernizma donosi razgovor s arhitektom i urbanistom Borislavom Doklestićem o njegovom angažmanu u Alžiru

Bespravni grad

Saša Šimpraga, 2020.

Socijalistička Jugoslavija bila je prva zemlja na svijetu koja je priznala neovisnost Alžira. Prijateljstvo koje se kovalo u vremenu alžirske borbe za oslobođenje od francuske kolonijalne vlasti imalo je brojne manifestacije, a neki od najsvijetlijih trenutaka bili su i oni kada nakon egzodusa Francuza iz zemlje koju su držali više od 130 godina, alžirske bolnice ostaju bez školovanog medicinskog osoblja koje potom, kao pomoć, u glavni grad šalje - Jugoslavija. Principjelna podrška emancipatornim, oslobodilačkim pokretima u svijetu jedna je od konstanti jugoslavenske vanjske politike u vremenu Hladnoga rata, a bliske veze dviju zemalja odražavale su se i na gospodarskim odnosima te brojim poslovima koje su jugoslavenske kompanije obavljale u toj afričkoj zemlji, odnosno i kroz različite oblike tehničke pomoći putem koje su stručnjaci iz Jugoslavije djelovali u čitavom nizu zemalja, pa tako i u Alžiru. Arhitekt i urbanist Borislav Doklestić u okviru tehničke pomoći u Alžiru boravi 1986. i 1987. godine,  gdje se bavio urbanističkim temama u gradu Annabi i okolici. O iskustvu međunarodne razmjene, tehničke pomoći i razvoju Alžira govori u intevjuu koji je dio serije razgovora u suradnji projekta Motel Trogir/ Mediteranske mreže modernizma i portala Vizkultura.

Neboder u gradu Alžiru, arh. Fernand Pouillon, foto: Saša Šimpraga  

Kada i kako je došlo do vašeg angažmana u Alžiru?  

To je bio jugoslavenski natječaj 1980-ih godina za sudjelovanje u tehničkoj pomoći Alžiru. Intevjui i prijave išle su preko Republičkog zavoda za tehničku suradnju SR Hrvatske. Bilo je bitno osim prakse u urbanizmu poznavati francuski jezik. Na natječaju sam dobio radno mjesto u Annabi. Osim mene istu destinaciju  –  Annabu, grad na istočnoj obali Alžira, dobio je i kolega iz Sarajeva.  

1980-ih Zagreb i Alžir bili su povezani direktnom avionskom linijom budući da je zagrebačka Hidroelektra, između ostaloga, izvodila vodovodni sustav alžirskog glavnog grada, a u gradu Alžiru boravilo čak nekoliko tisuća jugoslavenskih radnika, najviše iz Hrvatske. Vi, međutim, u Alžir niste odletjeli. Kako ste došli tamo?

Znao sam da će mi u Alžiru biti potreban auto, pa sam odlučio ići sa svojim Renaultom 4L.  Bilo je dosta bitno, a u to sam se uvjerio, imati francuski auto i to po mogućnosti što jednostavniji tj. jeftiniji. Renault 4L je auto koji su alžirski mehaničari znali rastaviti i sastaviti. Kolega iz Sarajeva je izrazio želju da putujemo zajedno što je i smanjilo troškove putovanja. Krenuli smo iz Zagreba u drugom mjesecu 1986. godine. Bio je snijeg na obilaznici oko Venecije, što je rijedak slučaj, a već je bila i noć kad je mojem 4L pukla guma. Te zamjene gume se sjećam do danas, a dogodila se još debelo u prošlom stoljeću. Potom smo proputovali čitavu Italiju i trajektom prešli na Siciliju, da bi iz Palerma trajektom za Tunis. Pamtim sliku Sicilije iz tog vremena, posebno vožnje iznad plantaža agruma; ispod nas točkasto žutilo naranača i limuna u zelenilu. Autoput je bio izdignut od terena, makar je prolazio ravnicom. Izdignuti autoput nad 'mirnim' reljefom i petlje pred svakim selom bili su, činilo mi se, specijalnost Sicilije. Tada još nisam čuo priču o 'cementnoj mafiji'. Napuštena naselja bila su iznad nas, na vrletima. Siciliju sam posjećivao i kasnije, ali ta slika je ostala. Slika Palerma, također - izgleda da je prva impresija o mjestu ipak najtrajnija. U Palermu smo čekali dan dva trajekt za Tunis. Trajekt je bio pun tuniskih radnika koji su radili u Italiji, a mojem kolegi je krenulo loše. Možda nije bio baš spreman napustiti Europu? U Tunisu su nas dočekali carinici sa psima koji su uletjeli u naš 4L uvjereni da će valjda naći drogu. Dosta dugo sam se pitao što bi bilo od nas da se stvarno netko na tom trajektu 'našalio' i ubacio tako nešto u naš auto. Put od Tunisa do Annabe je nastavio biti dramatičan zbog lošeg stanja mojeg kolege – bojao sam se da će dehidrirati, a nismo imali tuniski novac da kupimo naranče...vodu. Nikakav drugi novac nisu primali. Dolazak u Annabu je bio spas za kolegu, a i za mene! A spas se zvala 'Tehnika' i njen šef gradilišta u Annabi, zapravo u El Hadjaru, gospodin Ignac Čar! Tehnika je u to vrijeme radila dosta toga u Alžiru. U El Hadjaru su izvodili silose. El Hadjar je gradić neposredno uz Annabu, koji su Francuzi izgradili za svoje arapske 'prijatelje' da ih ne bi bilo previše u Boneu, što je francuski naziv za Annabu. Na svu sreću, za Tehniku u Annabi doznao sam već u Zagrebu i bez oklijevanja sam se umjesto u hotel dovezao do gradilišta Tehnike, što je, mislim, kolegi spasilo život. Osoblje Tehnike bilo je od goleme pomoći! Druženje s njima se nastavilo za čitavo vrijeme mojeg boravka u Alžiru. Kolega se, nažalost, nije uspio oporaviti i vrlo brzo se vratio u Sarajevo.  

Spomenik mučenicima, Alžir, Foto: Saša Šimpraga

Na kakvim ste poslovima radili u Annabi? Koje ste konkretno zadatke imali?

Annaba ili francuski Bone (bio) je jako lijepi grad. Našao sam negdje i da su ga zvali Dubrovnik na Mediteranu. No, tih osamdesetih godina prošlog stoljeća i grad s velikim prostornim problemima. To je lučki grad koji je nakon oslobođenja Alžira dobio i značajnu industriju - uz ostalo i ogromnu željezaru u El Hadjaru, možda kao danak litoralizaciji uz sovjetsku pomoć, i to na mjestu plodne doline i francuskih vinograda. Industrijalizacija grada potaknula je značajne migracije stanovnika iz okolnih gradića i sela prema Annabi, a to je uz veliki prirodni prirast stanovnika izazvalo ne male probleme u prostoru, kao što su nekontrolirani  rast i pogušćenje grada. Pretpostavljam da je baš to bio bitan razlog traženja urbanista iz Jugoslavije od strane centralne vlade u Alžiru i njihovog Ministarstva za urbanizam. Ja sam de facto bio zaposlenik ministarstva. Vrlo brzo sam započeo s projektima koji su se vezali na novo stanovanje, konkretno na jednom interesantnom siteu uz novo naselje El Bouni. Site mojeg prvog projekta bio je jedan od manjih brda uz naselje, još neizgrađen, i trebalo je vrlo brzo osmisliti parkovni program, rekreaciju, i izraditi projekt. Shvatio sam da se htjelo vrlo brzo dati neki sadržaj tom prostoru jer je postojala opasnost od bespravne gradnje. Dok smo crtali staze buldožeri su ih već 'trasirali'. Annaba je kao i njena okolica na zanimljivom brdovitom brežuljkastom reljefu. U vrijeme kad sam stigao u Annabu neki brežuljci su bili ugodno zeleni, bila je zima kada je sjeverni Alžir zelen, a neki su bili razrovani. Pitao sam se koji je razlog razrovanosti. Objasnili su mi da je to do jučer bilo pokriveno bespravnom gradnjom koju su preko noći srušili i stanovnike vratili na selo.  

Crtež: El Bouni, Annaba, Borislav Doklestić

Moj drugi zanimljiv zadatak bio je rad u timu na konverziji starog pogona duhana 'Tabacop'. Zadatak koji je također trebao de facto učiniti stanovanje periferije Annabe ugodnijim. Nije se, dakle, radilo  samo na produkciji novog stanovanja, ali je to ipak bio najčešći zadatak.

Radio sam i na projektu uređenja jedne ulice koja je vodila do željezničke stanice u kolonijalnom dijelu grada, dakle u povijesnom prostoru Annabe. Francuski urbanist je vrlo uspješno riješio prelaz iz tradicionalnog grada - kasbe u kolonijalni grad s početka stoljeća. Uz matricu kasbe pojavljuje se glavna gradska promenada koja svojim zelenim središnjim potezom značajnih dimenzija spaja tradicionalni grad i novo planirani kolonijalni grad u nastavku. Jedine moje fotografije sačuvane iz tog vremena su upravo crno-bijele fotografije, snimke pročelja te ulice, budući da su moji dijapozitivi, nažalost, u selidbi nestali.

Kakav je Annaba grad?

Annabu karakteriziraju  tri vrlo čitljiva sloja;  tradicionalni sa specifičnom matricom kasbe, kolonijalni planirani grad s neobaroknim haussmanovskim potezima i konačno grad novih naselja 'grands ensambles'. Ne bi trebalo izgubiti iz vida i 'bespravni' grad koji je i u ono vrijeme i pored radikalnih obračuna sustava s njim postojao, a postoji navodno kao problem i danas. Bavio sam se i studirao sve te slojeve.  

Annaba, foto: Dan Sloan, Wikipedia

Što je karakteriziralo novoizgrađena modernistička naselja u Annabi toga vremena? Jesu li i na koji način bila u dodiru s mjestom?

Naselje El Bouni, kao i druga nova naselja, građena su ciamovskim doktrinama za neciamovsku kulturu stanovanja. Zanimljivo je bilo gledati zabrađene žene koje su se vraćale iz trgovačkog centra kako pronalaze ostatke drveća u prašnjavom okolišu, jedva nekakvom sačuvanom zelenilu. U sjeni ispod drva bi čučnule i tako provele izvjesno vrijeme u živom razgovoru. Neobično je da je urbanistički atelier gdje sam radio bio u jednoj zgradi tog novog naselja, bio je to već onda sadržajni mix i 'odmak' od ciama. S našeg prozora svako jutro dočekivali smo taj prizor sa zabrađenim gospama u crnim haljama.

Alžir, detalj, arh. Fernand Pouillon, foto: Saša Šimpraga

Radili ste i izvan Annabe?

Bio sam dodijeljen kao konzultant ekipi koja je radila planove za vilaju (ekvivalent županije, op. S.Š.) Annabe. Ideja je bila organizacijom prostora šireg područja vilaje smanjiti pritisak na samu Annabu.  Pamtim jedan obilazak Souk Ahrasa, gradića u blizini, čija je značajna površina bila pod bespravnom gradnjom, također na brežuljkastim terenima. Situacije na jednom od brežuljaka je posebno privukla moju pažnju. Naslućivale su se javne površine, prilazi 'kućama' – izgledalo je kao da je netko postavio raster javnih površina ulica, a stanovnici su 'samogradili' svoje nastambe različitog nivoa dovršenosti i kvalitete materijala, uredno uz trasirane ulice. Podsjetilo me na jedan projekt o kojem su pričali Allendeovi arhitekti kod nas na zagrebačkom fakultetu. Oni su narisali regulaciju ulica i rezervirali prostor za servise stanovanja - škole i druge jane sadržaje, a prostor između su radnici Santiaga de Chile samogradili. U početku kao bidonville, grad potleušica, a s vremenom su izgradili čvrste kuće.

Tu temu sam koristio u natječaju koji su raspisali, mislim, Francuzi, više se ne sjećam, pod naslovom 'Grad na padini', a trebao je ponuditi novo stanovanje na padinama brda umjesto u plodnim dolinama. Treba znati da je osim migracija iz sela u grad, veliki problem Alžira i velika stopa prirodnog rasta stanovnika i problem ograničenog pojasa plodnog tla uz more - ostalo je Sahara. Taj natječaj, gotovo kao naš doprinos mimo pozvanih timova, odradili smo praški kolega arhitekt Štefliček i ja. Kolega Štefliček je došao u Annabu drugi put u vrijeme mojeg boravka. Bio je zaljubljenik u Alžir. 'Ja sam tu odlučio biti do kraja', rekao mi je – ne znam da li je tako i bilo. Bio je već u poodmaklim godinama. Sjajno je risao. Risao je 'stele' – monumentalne signume Revoluciji koje je htio imati svaki grad u Alžiru. Jedan je njegov projekt izvela i Tehnika, mislim u gradu Guelmi, budući da se radilo o betonskom monumentu kojeg je bilo jednostavno izvesti kliznom oplatom.

Što se točno razradili za taj natječaj?

Na natječaju za stanovanje na padini smo predložili upravo 'model Souk Aharas': regulirani javni prostor vodeći računa i koristeći shemu kasbe sa nijansiranjem javnih prostora, od svima dostupne ulice – trga do slijepe ulice – samo za stanovnike tog kvarta. 'Parcele' između tako osiguranog prostora grada prepustili smo stanovnicima da grade sami. U početku s minimalnim sredstvima i materijalima, a i o tim materijalima smo u skicama dali svoje prijedloge, da bi kasnije uslijedla sve solidnija gradnja. Pokušali smo, dakle, ponuditi organizaciju prostora koji je tipičan za magrepski grad.  

Koju su još bili utjecaji, poticaji za takav pristup?

Osobno sam posebno bio impresioniran organizacijom Ghardaije, grada u pustinji, kojeg sam detaljno proučavao, a i posjetio. Već je Le Corbusier preporučio jednom svojem suradniku da svakako posjeti dolinu M'Zaba, nakon što je to sam obišao - ta preporuka je prisutna i danas na francuskim arhitektonskim školama.

Ghardaija, detalj

To je vrijeme kada se izučavalo i Hassana Fathya i njegove napore da vrati vještinu gradnje njegovim  sunarodnjacima, zapravo samogradnju, što smo mi na našem projektu i predlagali: da se organizira i omogući za dio alžirske populacije da, uz stručnu pomoć, sami grade svoj dom.

Naš rad nije bio baš dobro primljen od vodstva projekta - drugi radovi su bili 'europskiji': 'terasasta izgradnja', kosi liftovi i sl. Ja sam uskoro napustio Alžir, ali je navodno došla preporuka da se nastavi raditi na našem projektu. Što je bilo, ne znam.  

Je li se i koliko način rada u Alžiru razlikovao u odnosu na Zagreb?

U ono vrijeme 1980–ih, naš rad na urbanizmu Zagreba bio je izrazito timski. I bio je vrlo 'demokratičan', nikako s hijerarhijskim, a ni političkim predznakom. U Alžiru je hijerarhija bila dosta bitna, a bio je i jak utjecaj politike na struku. Mnogo projekata je dolazilo na stol bez puno konzultacija i odlazilo sa stola bez uvida u daljnju sudbinu projekta. Projekti koje su izrađivali strani stručnjaci dobivali su status i autorstvo domaćeg stručnjaka. Autoritarnost sustava ogledala se i u poslovima u urbanizmu. O planovima se nije puno diskutiralo – javnost je bila isključena. Sudjelovao sam na nekim skromnim raspravama koje su bile više informacija nego rasprava. Usudio bih se prije povezati današnje prakse u urbanizmu sa stanjem koji sam onda zatekao u Alžiru, s tim da je autoritarnost sustava kod nas zamijenio novac.

Da li je bilo još jugoslavenskih stručnjaka tada u Annabi, odnosno iz kojih zemalja ih je bilo na poslovima kojima ste se vi bavili?

U Annabi nije bilo stručnjaka iz Jugoslavije osim nas dvojice, a nakon odlaska kolege iz Sarajeva ostao sam jedini. Osim naravno stručnjaka – inžinjera i tehničara Tehnike koji su radili na izgradnji silosa u El Hadjaru. U Annabi je bio dosta jaki tim arhitekata iz Poljske, tadašnje Čehoslovačke, Madžarske a i Demokratske Republike Njemačke. Oni su radili na arhitektonskim projektima stambenih naselja. DR Njemačka je upravo izvodila jedno naselje sa svojom 'teškom' montažom. Projektirali su i izvodili javne objekte, pa tako i jedan vrlo uspjeli  projekt stadiona, a to je nogometni stadion Annabe koji je izradio jedan poljski arhitekt. Annaba je inače bila odskočna daska, posebno za poljske stručnjake, za odlazak na zapad, najčešće u Kanadu. Postojali su tajni kanali odlaska iz Alžira. Morali su biti i oprezni jer je među stručnjacima postojao policijski doušnik.

To sam sve doznavao na zajedničkim večerama kada se pila home made vodka - alkohol i to iz apoteke plus limunov sok jer je alkoholna pića bilo nemoguće nabavit u Annabi, a ni vino, osim kod jednog piednoira (Pied-Noire, „crno stopalo“, Francuzi rođeni u Alžiru, op.S.Š.) koji je kao simpatizer FLN-a (Front de libération nationale, alžirska oslobodilačka organizacija, op.S.Š.) ostao u Alžiru i dobio licencu za prodaju alžirskog kvalitetnog vina – Cuvee du President. Prodavao ga je u jednoj napuštenoj kući bez krova, obrasloj u kupine i divlje smokve.

Aula Sveučilišta Houari Boumedienne u gradu Alžiru, arh. Oscar Niemeyer, foto: Saša Šimpraga

Koje su jugoslavenske firme djelovale u Alžiru tada? Što se gradilo?

Koliko znam, u vrijeme mojeg boravka u Alžiru radilo je nekoliko firmi u samoj Annabi, na silosima. Osim Tehnike, tamo je bio i Domoinvest, dok je Hidroelektra radila u gradu Alžiru i to autoput itd. Mislim da je Pomgrad također bio negdje u Alžiru, a Ingra je imala svoje poslovne prostore u Annabi i Alžiru. Tehnika je posebno bila prisutna i to ne samo u Annabi. Njena tehnologija betoniranja  kliznom oplatom u ono je vrijeme izazivala pažnju i drugih stranih tvrtki koje su radile u Annabi. Znam da su Talijani dolazili na gradilište da pogledaju taj način betoniranja silosa. U vrijeme mojeg boravka gradilo se i jednu tvornicu u Biskri, gradu u saharskom području.

Tijekom boravka putovali ste po cijelom Alžiru. Gdje ste sve išli?

Alžir je ogromna zemlja s posebno interesantnim saharskim područjem. Mene je posebno privukla literatura o stanovanju u pustinji, te sam u nekoliko navrata putovao Saharom. Poseban doživljaj je definitivno bio posjet M'Zabitskoj dolini – oazi već daleko u Sahari i obilazak njenih gradova poput  Ghardaije. Vrlo često sam bio u gradu Alžiru, ali uglavnom zbog konzultacija u Ministarstvu. Posjećivao sam i arheološke lokalitete - gradove castrume iz rimskih vremena. To su u pravilu vrlo dobro očuvani ostaci rimske gradogradnje. Posebno Timgad na vratima Sahare gdje je još matrica grada sasvim čitljiva. Ništa skromnija nije Djemila, drugi značajan lokalitet, a skicirao sam i skromniju Announu i Tibis. Hippon je konačno bio rimski početak Annabe, baš u blizini mojeg stanovanja.

Grad Alžir, foto: Saša Šimpraga

Zanimljivo je bilo sjediti u stanu mojeg prijatelja Shana, francuskog arhitekta vijetnamskog porijekla koji je bio na privremenom radu u Alžiru i piti Cuvee du President na improviziranom staklenom stolu. Postolje stola bio je korintski kapitel iz Hippona. On ga je uspio neometan ukrcati u svoj 4L. Rimsko naslijeđe u to vrijeme očito se nije baš jako čuvalo.

Vrlo često smo odlazili i preko planine Edough – Seraidi  na plaže s druge strane gorja, a usput redovno posjećivali jedan od arhitektonskih bisera arhitekta Fernand Pouillona hotel - vidikovac na vrhu brda. Jedan lijepi primjer 'kritičkog regionalizma' iz sredine prošlog stoljeća. Fernand Pouillon francuski  arhitekt, simpatizer FLN-a,  jako je puno radio i to kvalitetnu arhitekturu po Alžiru, posebno u gradu Alžiru.

Neboder u gradu Alžiru, arh. Fernand Pouillon, foto: Saša Šimpraga  

U Alžiru je nekoliko godina gradio i Oscar Niemeyer. Obišli ste neka njegova zdanja. Kakav je vaš dojam?

Jedan od mojih rizičnijih izleta bio je u Constantine, posebno da bi vidio Niemeyerov univerzitetski centar. U vrijeme mojeg boravka u Alžiru već se pojavljuju fundamentalistički ekscesi - posebno u Constantineu kao vjerskom univerzitetskom centru. Constantine je inače bio grad žrtva i u vrijeme alžirskog rata, Francuzi su tamo vrlo surovo obračunavali sa simpatizerima i sudionicima FLN-a.

O Oscaru Niemayeru u Constantineu se jedva znalo, čak i među kolegama. Projekt je monumentalan –  gotovo kao preseljena Brazilija u Constantine, ali kad sam ušao pod njegovu ljusku impresivnog raspona, a minimalne debljine konstrukcije, bio sam vrlo brzo van! Vani je bilo oko 30 stupnjeva, a  unutra valjda 40 i više. Divio sam se studentskoj gužvi ispod te ljuske. Niemeyer je proveo šest  godina u Alžiru i jako puno toga radio, posebno u  gradu Alžiru.

Kampus Sveučilišta Mentouri, Constantine

Imate zanimljivu tezu o utjecaju magrepske arhitekture na europsku.

Le Corbusier je nakon nekoliko posjeta Alžiru izjavio da je Alžir humanizirao njegovu arhitekturu. On, za razliku od Niemeyera, u Alžiru nije uopće gradio, ali je poruke tradicionalne alžirske arhitekture koristio za svoj rad izvan Alžira. Nedavno sam posjetio u Poissyu njegovu Villu Savoye – život na krovu i orijentacija boravka prema tom životu je tema iz Ghardaije! On je mediteransko - saharsku plastiku prenio i na kapelu u Ronchampu koja je također nastala nakon što je posjetio M'zabitsku dolinu i grobnu džamiju Sidi Brahim u El Atteufu.

Crtež: Borislav Doklestić

Navodno je i ideju o Moduloru razvio nakon boravka u Alžiru i kontakata s alžirskim slikarom Mohamedom Khaddaom čije svemirske mjere su ljudski korak. A sam Le Crbousier je napisao negdje da je mjerilo magrepske kuće ljudski korak – ljudsko mjerilo.

Rekao bih ukratko da je Moderna više profitirala od magrepskog prostora nego što mu je dala, i to od prostornih rješenja, 'urbanizma', posebno projekata novih naselja do same arhitekture, osobito one 'masovne'.

Tijekom vašeg profesionalnog radnog vijeka značajno ste se bavili urbanizmom Zagreba. Autor ste naselja kao što su Špansko-jug i Jarun, a razradili ste i natječaj za Dugave gdje se već u programu zadaje blokove koji nisu poput onih ranije u Novom Zagrebu. Koji vam je vaš najbolji ili najdraži projekt i zašto?

Dugave

Bio sam član autorskih timova koji su izrađivali te planova. Pa možda su mi upravo Dugave moj najdraži doprinos prostornim rješenjima naselja u Zagrebu. Za Dugave smo kolege Ivan Tepeš i Vlasta Benić -Velnić radili provedbeni plan koji je kao usvojeni plan (!) bio obvezna podloga za natječaje i daljnju razradu. U provedbenom planu smo već promovirali nove tipologije za prostor Novog Zagreba  – predviđali smo jedan vid clustera, poluotvorenih blokova koji se trebao respektirati u natječajnim radovima. Treba znati da sam Dugave radio neposredno nakon studijskog boravka u Francuskoj gdje sam se upoznavao s realizacijama koje su bile rezultat kritike ciama, i odmaka od grands ensamblea. Takvo jedno naselje koje me možda najviše inspiriralo je bilo naselje l'Arlequin u Grenobleu. Inače radio sam u urbanističkom atelieru u Lyonu. Sudjelovao sam i na raspravama oko novog grada L'Isle d'Abaua - koji se upravo realizirao u blizini Lyona pod motom 'naselite se u l'Isle d'Abau, tamo ćete naći već susjede'.  Radilo se o projektu koji je integrirao novi grad u postojeća sela. I ta ideja mi se dopala pa sam inzistirao da integriramo postojeći Hrelić u novi gradski prostor. Po važećem GUP-u, bilo je moguće srušiti selo i sve pokriti visokom gradnjom. To je i vrijeme kada se počinje respektirati neka poruka mjesta – primjerice, mi smo je u Dugavama našli u rukavcu Save koji smo ostavili u kompoziciji centralnog zelenog diska. Zeleni disk je okupljao sve slobodne površine škole, vrtića i parka naselja. Takvo rješenje je uredno respektirano daljnjom razradom projekta naselja tj. natječajem i urbanističkim projektom.

Na primjeru zagrebačkih naselja, za čime ili kojim elementom koji se unutar plana nije dogodio, najviše žalite i zašto?

Pa da ostanemo kod Dugava, pitam se zašto nije realiziran upravo taj parka Dugava? Svjedoci smo u posljednje vrijeme, a to se posebno događalo na Jarunu - drugi plan na kojem sam radio, a koji mi je jako drag -  da se u već dovršena naselja posebno na površinama koje su, namjerno, zapuštene predviđaju novi stambeni monstrumi. Stanovanje u novim zgradama, posebno nakon potresa, i dalje je  najprofitniji biznis u Zagrebu, pa se bojim da se unutar Dugava ne dogode nove Dugave jer 'taj prostor je zapušten'. 

Dugave

 _

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura, 12. listopada 2020.

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir/ Mediteranske mreže modernizma.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

 Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje: vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/ vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/ vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/ vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/ vizkultura.hr/intervju-emin-turki/ vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/ vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/ vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/

https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/

Projekt Motel Trogir u 2020. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

[gtaradi]

Otvorene prijave za FOTO natječaj "Sisak pod zvijezdama"

Star Film Fest za sve ljubitelje fotografije otvara foto natječaj na temu zvijezda te ovom prilikom pozivamo sve amaterske i profesionalne fotografe da nam pošalju svoje fotografije zvijezda i zvjezdanog neba.

Star Film Fest za sve ljubitelje fotografije otvara foto natječaj na temu zvijezda te ovom prilikom pozivamo sve amaterske i profesionalne fotografe da nam pošalju svoje fotografije zvijezda i zvjezdanog neba. Izložba najboljih fotografija održati će se na Star Film Festu ove godine od 26. do 28. kolovoza, a stručni žiri odabrati će fotografije i dodijeliti poklon pakete festivala. Na natječaj se…

View On WordPress

#foto natječaj #Star Film Fest

[zagrebjavniprostor]

Foto: Prvonagrađeno rješenje Studija UP za sportsko-rekreacijski centar Chromos-Savica. Umjesto toga, po sredini parcele sada se planira izgradnja vjersko-poslovnog kompleksa, dok ostatak parcele nominalno ostaje za sport, ali bez planova izgradnje.

Gdje je strategija?

Saša Šimpraga, 2019.

Recentna objava nakon sastanka gradonačelnika Milana Bandića i glavnog kaptolskog vrača Josipa Bozanića kojom je potvrđeno da će se crkveni kompleks na zagrebačkoj Savici graditi uz nasip, nije novost, ali je višestruko štetna.

Incijalni pokušaj administracije Milana Bandića da servisira interese Crkve u tom zagrebačkom kvartu na štetu javnog interesa, naišli su na otpor bez presedana čime su prvotni planovi da se crkveni kompleks izgradi posred tamošnjeg jedinog i središnjeg javnog parka, za što je proveden i arhitektonsko-urbanistički natječaj, osujećeni građanskim angažmanom incijative Savica za park.

Ta će kvartovska, voloterska, incijativa koja je doslovno (opetovano) spasila park, ostati upisana zlatnim slovima u povijest čuvara Zagreba.

Kako je park obranjen, umjesto da se za traženi kompleks iznađe odgovarajuća lokacija – što se moglo i na samom početku, kada bi Grad zastupali oni koji brane javni interes - na spomenutom kaptolskom sastanku potvrđeno je da će se zdanje koje uključuje hram, stanove za kler, poslovne prostore i garaže, graditi posred lokacije koja je temeljem znanstvenih kriterija u urbanističkom planiranju čuvana za sport, odnosno u GUP-u upisana kao sportsko-rekreacijska zona. To znači da će se za potrebe novog vjersko-poslovnog sadržaja mijenjati GUP i to na štetu sportsko-rekreacijskog standarda Zagreba.

Da stvar bude još gora, za predmetnu je lokaciju ista gradska uprava provela i idejni arhitektonsko-urbanistički natječaj za uređenje Sportsko-rekreacijskog centra Chromos –Savica, na kojem je odabrano rješenje za izvedbu, koje od te 2005. godine do danas nije izgrađeno. Već sama ta činjenica ilustrira nedostatak strategije, ali i demonstrira uzaludno utrošena javna sredstva.

Potreba sportsko-rekreacijske zone na upravo toj točki u gradu je neupitna. U široj slici središnjih zagrebačkih obala, ona je svojevrsni pandan sportskim sadržajima uz rijeku na zapadnoj strani savskog luka.

Izvedba na natječaju odabranog rješenja značila bi značajni iskorak i poboljšanje komunalnog i javnozdravstvenog standarda, ne samo kvarta, već i pripadajućeg dijela grada. Ta realna potreba prepoznata je upravo odredbama GUP-a temeljem kojih je natječaj i proveden. Planova o izgradnji, međutim, ne samo da nema, nego se umetanjem sadržaja kojima tamo nije mjesto dodatno umanjuju, a dijelom i brišu.

Slučaj Savica, u svim svojim točkama i momentima, jasno pokazuje izostanak svake strategije koja bi opsluživala stvarne potrebe Zagreba, dugoročni razvoj i interese grada, te ujedno potvrđuje improvizaciju, klijentelizam, protivnost javnom intresu i nazadnost kao modus operandi Bandićevog upravljanja glavnim gradom.

Osim za sportsko-rekreacijski centar na Savici, Grad je u zadnjih desetak godina proveo još nekoliko javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja za parkovne i sportsko-rekreacijske zone na kojima su obrabrana rješenja čija bi izgradnja označila pomak i podizanje standarda Zagrepčana - koji, nota bene, plaćaju i najviši prirez i najskuplje komunalije u zemlji i regiji.

Ne ulazeći u nedemokratske pripreme natječajnih programa tj. potpuni izostanak stvarne građanske participacije, zajedničko gotovo svim tim natječajima je činjenica da od trenutka kad su provedeni, a javna sredstva utrošena, daljnjih pomaka više - nema.

Tako svoje izvedbe čekaju rješenja za park u Španskom uz Trg Ivana Kukuljevića Skacinskog za koji je natječaj proveden 2008. godine te Park pravednika na Trešnjevki kao najveći i jedini veći park gradske četvrti Trešnjevka – Sjever za koji je natječaj proveden te iste 2008. godine.

Prošle godine proveden je i natječaj za uređenje istočnog dijela Bundeka - jednog od rijetkih recentnije novouređenih većih gradskih parkova - čija implemetacija do danas nije započela, a verojatno ni neće. Baš kao npr. ni nužni most Bundek za koji je natječaj također proveden unazad nekoliko godina, a pomaka - nema. Izuzetak je tek Park Kate Šoljić uz Selsku cestu koji je mjerilom najmanji i koji je nekoliko godina od provedbe natječaja uređen po odabranom projektu.

Nemogućnost pomaka od trenutka kada su rješenja odabrana potvrda je izostanka strategije koja ideju vodi do kraja tj. njene fizičke manifestacije u prostoru koja se potom odražava na kvalitetu života. Ništa se ne izgrađuje jer se gradnja odgovarajuće ne planira. Takva strategija je ona koja to nije, odnosno javni resursi se troše, a rezultata nema.

I dok spomenuti, i drugi, provedeni natječaji čekaju realizaciju, ovog ljeta raspisan je još jedan arhitektonsko-urbanistički natječaj, za tematski park nazvan Hrvatska u malom, a koji bi se imao nalaziti na prostoru planiranog parka južno od Islandske ulice.

Ne ulazeći u samu temu, neoriginalnost pa i potpunu promašenost onoga što lokaciji i gradu doista treba, činjenica da se važni gradski park rješava fragmentarno i neadekvatno, sada uključivo s podzemnom garažom, nipošto ne ide na ruku ulozi tog jednoga od dva najveća parka novozagrebačke Plave potkove.

I dok oni već provedeni natječaji nisu ni započeli izvedbu, a kamoli da su novi parkovi dovršeni, izgledno je da ista sudbina čeka i projekt Hrvatska u malom, što je u ovom slučaju dobro, dok sam natječaj znači rasipanje javnih sredstava na nešto što gradu ne treba i što u konačnici vjerojatno neće ni dobiti.

Foto: Obuhvat natječaja za tematski park Hrvatska u malom koji bi imao sadržavati replike objekata iz raznih dijelova Hrvatske. Umjesto cjelovitog rješenja jednog od dva najveća parka novozagrebačke Plave potkove, nudi se fragmentirani pristup i neoriginalni sadržaj.                  

U trenutku kad je nastao, najstariji zagrebački gradski park, Maksimir, daleko je nadmašivao potrebe malog Zagreba, ali je zamišljen i za budućnost. Gradio ga je biskup. Razmišljalo se drugačije nego razmišljaju oni koji vode grad danas. Stvarna potreba novih parkovnih i rekrecijskih zona - koje su k tome potvrđene GUP-om i za koje su čak provedeni natječaji za uređenje - ono je što Zagrebu treba i što bi odgovornije gradske uprave znale i prepoznati.

Provedba odabranih rješenja i stvaranje novih aktivnih zelenih zona izuzetno je važna kako po pitanju društvenosti, tako i u svjetlu klimatskih promjena.

Umjesto toga, bandićevskoj gradskoj upravi proipritet je npr. pomicanje provizornog metalnog križa za par sto metara, za nešto manje od milijun novaca, ali nije otkup preostalih privatnih malih parcela da bi se mogao formirati toliko priželjkivani park na Kajzerici. Prioritet je akcentna rasvjeta Savskog mosta za milijune novaca, ali nije obnova tog mosta koji se naočigled raspada. Prioritet je izgradnja malo veće autobusne nadstrešnice za više od 30 milijuna koja se naziva Spomenikom domovini i već sad je spomenik destrukcije.

Prioritet je zapravo sve ono što ne gradi urbanitet jer ga oni koji sve to guraju nemaju. Uostalom, bandićevcima prioritet nikad i nije bio Zagreb, već sve ono što mu mogu uzeti.

_

Objavljeno na portalu H-Alter, 26. kolovoza 2019.