#domaće zvijezde | Explore Tumblr Posts and Blogs

zvjezdana-the-writer · 3 years

Text

I došlo je vrijeme da predstavim priču koju sam napisala 🥰 svake nedjelje ću objavljivati po jedno poglavlje. Radujem se vašim komentarima i nadam se da će vam se svidjeti 🙂 Ovdje je prvo poglavlje 👇

Dreams are not enough

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrtni se sniva.

Antun Gustav Matoš

,,Utjeha kose“

Chapter 1.

Bilo je to jutro kao i svako drugo; probudila sam se sva preznojena i nenaspavana zbog noćnih mora koje me ne puštaju na miru. Svake bih noći zaspala nekada tijekom ponoći i nakon toga bih se svako malo probudila uz vrisak. U snu sam uvijek znala što radim, ali kada bih se probudila, ne bih se ničega sjetila. Znam da je u pitanju bilo nešto strašno. Da je nešto lijepo bilo u pitanju, sigurno ne bih vrištala. Ali ima nečega čudnog u tim snovima. Uvijek me nešto ganja. Uvijek bih bila sama na nekom mjestu. U međuvremenu sam bila u svakom mjestu kojeg sam ikada posjetila.

Još uvijek dršćući sam ustala iz kreveta i uputila se prema kupaonici. Srce mi je luđački tuklo, a znoj kapao s čela. Cijelo vrijeme sam razmišljala o sljedećoj noćnoj mori koju ću večeras sanjati. Užasno se plašim zaspati. Plašim se kada ugledam mrak oko sebe. Neprestano pogledom prolijećem preko sobe, ne bih li ugledala ono što me ganjalo u snu, ali nikada ništa ne ugledam.

Primila sam kvaku od kupaonice, ali moja sestra je bila unutra.

,,Eva, možeš li požuriti?" Ljubazno sam upitala, umjesto da sam šakama lupala o vrata kao što je to činila ona kada bih ja dugo bila u kupaonici.

,,Oprosti, ne čujem te." Odgovorila je i pustila vodu da teče.

Prevrnula sam očima i obgrlila se rukama. Začula sam u prizemlju mamu i tatu kako o nečemu raspravljaju, pa sam se nagnula na ogradu stubišta i rekla: ,,Mama, Eva neće da otvori vrata kupaonice."

,,Pa onda vjerojatno još nije gotova." Ležerno je odgovorila mama.

,,Ali ona tri sata provodi u kupaonici!"

Kada nisam dobila odgovor, vratila sam u krevet. Mrzila sam što me nitko ne doživljava. U ovoj kući sam postala potpuno nevidljiva. Sada je u centru pažnje bila samo Eva, jer je prošle godine završila školu, a ove godine je mama i tata planiraju upisati na fakultet, samo što ne znaju gdje. Završila je gimnaziju - zahvaljujući štreberima s kojima je izlazila kako bi joj radili domaće zadatke i pomagali na testovima. Bila je tip djevojke za kojom se svi okreću. Imala je dugu, valovitu i tamnosmeđu kosu, zelene oči i zanosne obline. Mnogo je obraćala pažnju na svoj izgled, jer je to očito bilo jedino što joj je život ispunjavalo. Srediti se, biti uvijek najljepša i najpoželjnija, uvijek biti u centru pažnje i uvijek biti ona koju svi žele. Škola i učenje joj nikada nije bilo zanimljivo. Voljela je izaći i napiti se, mijenjati dečke, ali znala se uvijek izvući i u očima naših roditelja ispasti anđeo, iako je bila daleko od toga. Znala sam što sve radi, ponekad bih čak i nešto pred njima spomenula, ali umirili bi me svojim pametovanjem da je ona moja sestra i da ni ja nisam ništa bolja.

Nisam bila bolja jer sam bila šutljiva i povučena. Umjesto da se, poput Eve, bacam među ljude, ja sam se od njih odvajala. Svoje slobodno vrijeme sam provodila hodajući mračnim šumama, promatrajući mračnoću neba, zvijezde koje su na njemu blistale, paukove koji na mom prozoru prave svoje mreže. Bila sam vezana za prirodu i njezine ljepote. Osobito sam voljela jesen i zimu, kada bi me hladnoća primila u svoj zagrljaj i odvela me na nova mjesta. Viđala sam ljepotu u svemu što je drugima bilo odvratno i strašno. Viđala sam ljepotu u mračnoći, tamnim oblacima, kiši, grmljavini i insektima. S druge strane sam jednako bila vezana za cvijeće, zelene krošnje proljetnog drveća, prve zrake sunca koje počinju topiti snijeg. Dok su drugi ljudi razmišljali o sasvim običnim stvarima, u mojim su mislima bila samo čudovišta. Bila sam sigurna da njih sanjam u svojim noćnim morama.

Toliko sam se bila zamislila, da sam potpuno zaboravila na realnost. Kada sam izašla iz sobe, ugledala sam Evu na hodniku s kosom zamotanom u ručnik. Na sebi je imala žuti mantil.

,,Evo, izašla sam malo ranije." Podrugljivo je rekla. ,,Idi sada i istuširaj se. Idemo na misu, pa na sahranu."

Umalo sam zaboravila zbog čega sam uopće ovako rano na nogama. Moj bivši profesor povijesti je počinio samoubojstvo u svojoj kući prije tri dana. Danas je njegova sahrana. Nikada nisam previše o njemu razmišljala, ali takvo što se moglo i očekivati, s obzirom da ni s kim od drugih profesora nije komunicirao, niti se ikada šalio s nama na satu, niti je bilo što o sebi odavao. Obavio bi svoj posao i otišao. Nikada ga se nije moglo vidjeti na javnim mjestima. Napustio nas je kao čudak o kojemu se ništa nije saznalo. U njegovom domu nisu pronašli nešto sumnjivo što bi moglo prouzrokovati potrebu za samoubojstvom. Vjerojatno mu je život dosadio.

Kada sam se istuširala, vratila sam se u sobu i odijenula crnu haljinu dugu do koljena sa dugim rukavima. Na kragni je imala svezanu crnu mašnicu, a od trbuha do koljena su se prostirala sitna crno-bijela dugmad. Nisam voljela pokazivati gole noge, pogotovo ne na sahranama, pa sam odijenula crne čarape i crne štikle.

Eva se skockala kao da ide na vjenčanje, a ne na sahranu; nosila je usku crnu haljinu dugu do poda sa dugim, čipkastim rukavima i otvorom na leđima. Stražnjica joj je bila naglašena kao u sponzoruše koja se slika za Instagram. Haljina je u svakom slučaju bila predivna - za vjenčanje. Bilo je nepristojno doći u takvom izdanju u crkvu, a kamoli na sahranu.

Kada smo se dovezli autom do crkve, činilo mi se da je prazna, jer ispred nije bilo apsolutno nikoga. Za nekoliko minuta počinje misa. Ljudi bi već trebali dolaziti. Unatoč tome smo jedno za drugim polako ulazili unutra i zauzeli prva mjesta. Ušla sam prva i voljela sam svećeniku i oltaru biti što bliže, jer sam tu najbolje mogla čuti priče i djela iz Biblije.

Voljela sam ići u crkvu. Tu sam pronalazila svoj mir. U crkvi je uvijek tako hladno i tiho, kao u nekoj špilji, sa mnogo crteža na njezinim zidovima. Zajedno sa bibliotekom i šumom Epping je crkva bila jedino mjesto u kojem sam se osjećala uklopljenom. Osjećala sam kako pripadam tu, kako Bog čuva nešto posebno za mene. Inače sam svake nedjelje ujutro išla sama na ranu misu. Mama i tata su svakim danom (osim nedjelje) radili u bolnici od jutra do mraka, pa bi u nedjelju ujutro bili preumorni za odlazak u crkvu, a Eva bi svake subote navečer ostajala u klubovima do jutra, zbog čega ni ona nije željela ići. Tako sam svakog jutra išla pješice do crkve, uz pratnju svoje jedine prijateljice - Elspeth.

Trenutno je sjedila pored mene na crkvenoj klupi, gdje smo pozorno čekale početak mise. Upoznala sam je u prvom razredu srednje medicinske škole i od tada smo nerazdvojne. Obje smo bile neprihvaćene u društvu, pa smo se međusobno družile.

Ubrzo se malena crkva napunila i bilo je prilično mnogo ljudi. Bilo je mnogo profesora, nekoliko učenika, ravnatelj i dvije pedagogice. Bilo je i starijih ljudi, ali čisto sam sumnjala da su profesoru Jimu predstavljali članove obitelji.

Misa je trajala otprilike pola sata, a zatim smo se svi uputili na groblje. Svećenik nije išao s nama. Nije bio prisutan na takvim sahranama jer je u tom slučaju počinjeno samoubojstvo. Prisutni su samo smjeli dodati koju riječ i položiti ružu na njegov grob.

Svi smo jedni druge promatrali, ali nitko nije otvarao usta. Primjećivala sam sive oblake koji su brzim tempom plovili nebom. Voljela bih da padne kiša, kako nitko ne bi vidio koliko plačem. Ali suze su ostale zarobljene u mojim očima. Napuštao nas je čovjek za kojeg su svi znali da sigurno ima neke privatne probleme, ali nitko se nikada nije potrudio uopće započeti normalan razgovor s njim. Hladnoća mi je ispunila tijelo i naježila sam se. Nešto me stezalo u duši. Čak iako mi on nije bio predstavljao ni prijatelja, ni člana obitelji, osjećala sam da sam ga mogla spasiti. Taj me osjećaj sve do kraja sahrane nije napuštao. Gledala sam ostale kako plaču, ili to barem pokušavaju, jer svima kao da njegova smrt nije predstavljala neku posebnu tragediju. Zurila sam u ruže, bukete cvijeća i svijeće koje su gorjele pod tmurnim nebom. Položila sam jednu crvenu ružu. Imala je boju mog ruža, boju krvi koja više ne teče u Jimovim venama.

Nakon sahrane smo se Elspeth i ja same vraćale kući. Rekla sam mami i tati da ću radije s njom prošetati kući. Iako joj je kuća bila znatno udaljena od moje, nije joj bilo mrsko.

Vrijeme je bilo grozno kao i sami današnji dan; nebo je bilo bijelo, puno sivih oblaka, a granje i drveća su već bila potpuno gola kao da je sredina jeseni, a tek sutra ulazimo u deveti mjesec. Sutra idem u četvrti razred srednje medicinske škole.

,,Zašto ništa nisi htjela reći?" Upitala je Elspeth.

,,Kako misliš zašto ništa nisam htjela reći?“ Upitala sam začuđeno. ,,Tko sam mu ja?“

,,Učenica koju je on najviše volio od svih nas."

,,Pričaš gluposti. On nikoga nije volio.“

,,Nemoj se sada izvlačiti.“

Činilo mi se da Elspeth nije raspoložena danas. Pričala je apsolutne gluposti. Što me ima napadati odjedanput zbog neke apsurdne gluposti? Mogla je i ona mnogo toga reći, ali nije. Sve su mi te rečenice plovile glavom, ali od nervoze nisam znala sastaviti nijednu rečenicu.

,,Znaš što?" Zastala sam na putu. ,,Pusti me na miru. Naruči se sutra psihijatru, jer s tobom očito nešto nije u redu."

Zaobišla sam je i ubrzala korake. Kuća mi je bila u blizini, na svu sreću.

Već sam ovog ljeta shvatila da se Elspeth promijenila. U jednom trenutku bi bila dobra prema meni, a već nakon nekoliko minuta bi me krenula optuživati bez razloga. Nešto sa njom nije u redu.

#pisac #priča #priče #citat #citati #najljepši citati #dreams are not enough #tekstovi #poezija

6 notes · View notes

prijedor24 · 2 years

Text

Festival elektronske muzike 11. i 12. marta na Jahorini

Svjetske zvijezde uz regionalna i domaća imena elektronske muzike nastupiće na Jahorini 11. i 12. marta, saopšteno je iz Olimpijskog centra Jahorina. U saopštenju se navodi da će se zahvaljujući ovom festivalu Jahorina upisati na evropsku, odnosno svjetsku mapu dešavanja, te biti u žiži interesovanja domaće, regionalne, kao i svjetske javnosti. “Dvodnevni festival biće karakterističan po izuzetno…

View On WordPress

#jahorina

0 notes

popodne · 6 years

Text

Zlato

Lipogram (franc. lipogramme, prema grč. λιπογράμματος: kojemu nedostaje slovo), tekst u kojem se autor odriče uporabe jednog ili više slova abecede.

01:09. Tiho je. Sjedim na balkonu, gledam svjetla u daljini i divim se svijetu koji mi odavde, u ovom času, izgleda kao svjetlucava ameba koja pluta oceanskim dubinama, zapisala sam kao naslov. I pušim, da. Pušim elegantno smotan i dugačak joint, damski. Inače bi mi svijet odavde, u ovom času izgledao kao tipično mjestašce na obali kakvih ima milijun; dosadnjikavo, usnulo i slabo osvjetljeno.

Ne bih se ni sjetila da u ladici imam kockicu hašiša, da zvonik nije učinio sudbonosni dong - samo jedan i bio je dovoljan. Sinulo mi je tad i da sam popodne bila u kupovini, što sam, smoždena od tegljenja kesa po žegi, potpuno potisnula iz pamćenja i umjesto da jedem, skljokala se na kauč i zaspala. Hlapim naočigled, znam, a nije ni čudo. Vani je kao u pećnici. Mišići mi vise s kostiju, a mozak mi se topi. Složit ću kanape sendvičke, odlučila sam. Ima svega. I maslac i gauda i šunka i masline i majoneza i humus.

- Dinja! - ciknula sam kao da me ošinuo bič, bacila bilježnicu i odskakutala veselo do kuhinje.

Svjetlo iz hladnjaka obasjava mi lice. Na sebi imam bezobličnu spavaćicu, psujem zujave bube, češem potkoljenicu, a upalih očiju, nepočešljana, bosonoga, izgladnjela i puna uboda, podsjećam na napuštene životinje iz kaveza u azilu. Zalihe sam izvadila na pult, a zatim posložila na veliku metalnu tacnu, onu za svinjsko pečenje. Uzela sam smotuljak iz ladice, dohvatila dekicu i jedva podigavši pladanj, izašla na balkon i udobno se smjestila. Kakva divota zaključila sam zadovoljno i dopisala podnaslov: Život je čudo. Što se pušenja tiče, savjest mi je čista. Tjedan je bio očajan i sve, pa i olovo u plućima, sve je bolje od vikenda teških misli i nesanice. Nakon što se katapultom ispalim iz vlastite glave, stihijski ću pojesti sve što mi se nađe na putu. Kao plamen suhu makiju.

To mi je plan.

Ilegalnim ljekovitim supstancama snabdijeva me malac kojeg znam još od pelena. Milo, sedamnaestogodišnjak kojeg sam lani skužila kako dimi iza balotaškog pa zaneseno uzdahnula - maloljetni delikvent i čuo me, iskolačio oči i ukipio se od panike, a kad je shvatio da ga neću cinkati nikome, dapače da blejim ko zatelebano djevojče, odahnuo je i u znak zahvalnosti, u džep mi ubacio komadić alu-folije kojeg sam našla tek kasnije i tako je počelo. Početkom polugodišta izvukla sam ga iz govana napisavši mu esej o velikanima latinističke književnosti i dobio je dvojku, a ja spokoj i bezbolne menzese. Pošteno, zaključila sam.

Naša tajna je vječna, naš odnos simbioza, a lozinka sunce.

Stanujem na istočnoj padini ugaslog vulkana, tik ispod vidikovca, na zadnjem katu kamene vile u kojoj je nekoć živio glasoviti liječnik čija je žena, kažu, nakon niza spontanih pobačaja počinila samoubojstvo skočivši s litice. Kad zapuše jugo njezin duh leluja dolje oko stijena, glasno zapomaže i doziva djecu, a sve što pouzdano znam je da sablasne legende mame ljubopitljivce, a lokacija agente i skaute. Vlasnički list ima pet imena i dvije plombe. Kuća je fotogenična. Oko kuće je šuma. Duboka, zimzelena, gusta šumetina kojom huču ćukovi i klepeću šišmiši, a svako malo se pojave i glasine o manijaku koji iz zasjede zaskače mlade žene ili ostavlja kobasice s insekticidom. 2:05 U daljini je pukao auspuh, netko je naglo zakočio, plaha mješanka iz susjedstva počela je lajati, od laveža je zaplakala beba, upalilo se svjetlo, pa još jedno i još jedno.

2:11 Čuje se šum kanalizacije i suhi kašalj. 2:19 Tišina. 02:28 Poginula sam u vječnom ciklusu slanog i slatkog za pod zub. Umotana u plahtu i dim, osluškujem svoje disanje i otkucaje napaćenog želuca dok jablani šušte na mjesečini. Svici svijetle, zvijezde šljašte, avioni lete, zapisala sam. Da susjeda nije iznajmlila sobu Talijanima koji se svađaju pa glasno jebu svaku noć otkako su stigli, pomislila bih da sam sama na svijetu. 02:56. Gotovi su. Povukla sam zadnji dim, ugasila čik, zijevnula i sklupčala se u fetus. 02:59 Sklopit ću oči, možda i zaspem.

Oglasila se nečija budilica i pištanjem mi iskasapila san na komadiće. Zbunjeno sam podigla glavu i dohvatila mobitel. 05:00, kaže sat. Osjećm žeđ i posljedice višesatne nesvjesti na šipkama poljskog ležaja. Još nije svanulo. Dva zeca, bijeli i sivi natipkala sam samoj sebi da se sjetim kasnije, san mi se činio znakovitim, pa našla udoban položaj iz kojeg sam idućih nekoliko minuta detaljno zamišljala kako ću ustati i mlakim napitkom bogatim vitaminom C zaliječiti sve boljke i kiseli ph, a zatim u pozi domaće životinje dočekati svitanje. Ili ništa od navedenog. Tuš pa veš pa kava i novine. Klasika. Nebo je fantastično, zapisujem u dnevnik; indigo, plava i bijela spajaju se u jedno.

05:17. Sviće.

Svukla sam majicu koja mi je do koljena, ubacila je u mašinu, zastala, nezodovoljno coknula, zakolutala očima, uzdahnula, izvadila je, pa ju ponovo ubacila i opet izvadila van. Ulila sam omekšivač, namjestila kolut sa simbolima, sačekala da se upali lampica i voda je šiknula, a pola sata kasnije, duž konopca ću složiti kompoziciju od posteljine, odjeće i donjeg veša, po bojama i veličini, pedantno i posvećeno kao opatica. Veš mašina me veseli, izluđuje me jedino ta majica, njegova majica, majica na plavo bijele linije, koju neznam dal da je stavim na devedeset ili šezdeset ili bacim u smeće.

Čučim, buljim u bubanj i čitam natpise na slovenskom; občutljivo, mehčanje, o��emanje. Šest je. Špica je sezone. Zvonjava iz sve snage zove misu, a kamenim se stubama uspinje živahna skupina ljudi. U bijelom su od glave do pete, imaju bijele zube, nisu odavde. Teleskopom gledaju luku i otoke, a vodič im objašnjava kako je palača na popisu spomenika svjetske baštine. Svi vade mobitele, klikću, namještaju osmjehe i poze i mašu i vesele se, a zatim, uz zajedničku molitvu, odoše dalje do kapelice Sv. Ante.

Na istoku, buka je počela izjedati svitanje, a maketa u podnožju postala mehanizam. Plovila se smjenjuju, automobili mimoilaze, a ispod agava niče visoko kockasto zdanje. Ekskluzivni hotel s pet zvjezdica, noćnim klubom i fontanom s dupinima. Investicija desetljeća, piše masnim uglatim slovima na metalnoj tabli. Dizalice se klate lijevo desno, mješalice miksaju cement, Kamioni dolaze i odlaze, ljudi u šljemovima gaze po daskama i vikom su nadglasali galebove. Pojačala sam muziku, umila se, zataškala podočnjake i namazala usne bojom fuksije. Obući ću se decentno i ženstveno, odlučila sam, a kosu začešljati u nisku punđu od koje izgledam kao sicilijanska udovica. Kazaljka je stala na 52. Osušila sam se i posivila, ali dan je netaknut i obojan u nevine pastelne nijanse kao dječija soba.

Izlazim sa smješkom, poletna kao da sam odspavala zimski san, a nisam. Vani je lijepo i svježe. Moja suknja ima dva džepa. U desnom su ključevi i sitniš, u lijevom kožni tobolčić s izvezenim cvijećem, pun nakita. Sve je tu. Spustila sam se ulicom pjevušeći, mahnula čiči koji skuplja plastične boce i dobacila «vidimo se popodne!». Klimnuo je glavom. Iz okuke je, kao i svakog dana u isto doba, k’o metak izletio biciklist i nestao. Utegnut plavi u spandeks kombinezon i s metalik kacigom i sunčanim naočalama, izgleda mi kao vanzemaljac i svaki put kad ga ugledam pitam se s koje je planete, čime se bavi, koje boje su mu oči i kako izgleda u civilu.

Spuštanje tende s natpisom Palma djeluje svečano. Štovani slušatelji, točno je sedam sati kaže voditelj i najavi hit dana. Dan je subota, datum peti osmog, a hit dana glupasta poskočica, jedan od onih festivalskih pjesmuljaka koji ti ugmiže u mozak kao uholaža. La-ga-la-ga-la-si-ga, pjeva ženski glas, a momak zvižduće i slaže jastučiće po stolicama. La-ga-la-ga-la-si-ga, ponavljat ću te slogove kao papiga, nesvjesno i nevezano uz to s kim sam i gdje, i tako sve dok me netko vidno ozlojađen ne ušutka. Onda ću negdje usput čuti neki novi hit dana, neki novi besmisleni stih nabacan na note a-mola i opet ispočetka. Namignula sam i uzela novine. Nasmješio se i donio cappuccino s pjenom u znaku pika. Sjedim za svojim stolom, onim u kutu.

Pik.

U glavi mi se od tog jednog jedinog beznačajnog detalja, u samo nekoliko sekundi izlistalo na desetine slika, logičnih ili sasvim suludih, čak i mučnih. Zaustavila sam misli gutljajem kave. Pazim da ničim ne odajem da mi je život u totalnom kaosu, da danas dolazi čovjek koji mi se nije javio otkad je otišao, da je sve što od njega imam majica koju sam na koncu namočila u šamponu, da ne znam dal je uopće živ, a kamoli moj i da me od potpunog sloma dijele samo epizode mahnitog zanosa i činjenica da Nona neće još dugo i da ima samo mene.

Čitanje novina, po navici, započinjem od zadnjeg lista, zaustavljajući se najčešće samo na sudoku mozgalici. Pet ili dva, pet ili dva. Ako je osam tu, tu je devet, onda šest, pet, hm ili dva. Dilema. Iz zvučnika stiže apel: Izbjegavajte alkohol, kofeinske napitke i teške fizičke poslove, jedite lagano, pijte puno vode i ne ostavljajte djecu i ljubimce u automobilima. Na naslovnici obavjest. Kontinentalci možete odahnuti. Početkom tjedna stiže ciklona sa zapada. Uskličnik. Odložila sam novine i naježila se od same pomisli na oluju. Obožavam oluje, pogotovo ljetne, one uzbudljive i magične, s puno munja i pijavica, one što dođu niotkud, počupaju stabla, pometu ustajali vonj i za sobom ostave blistavo plavetnilo i ozon. Odlično, pomislila sam i pogledala na zidni sat iznad šanka. Još malo.

Situacija je izuzetno loša, zaključio je liječnik početkom tjedna i ispostavio mi uplatnicu za kolovoz.

Njena demencija ima više lica. Ponekad je odnese u djetinjstvo na selu, kad tepa o šljiviku, skupljanju sijena i džemu od malina. Ponekad se zaplete u nekoj od sapunica ili ljubića ili mekim glasom spominje izvjesnog plavookog Ivana, a njezin se zvao Jakov i imao smeđe oči. A ima i loših dana, kad se nebo zasivi i padne tlak ili zapucaju svatovi il diskoteke, kad obično vidi svoju pokojnu djecu ili vojske, noževe i zaklana tijela u jamama, pa se stisne se u kut i glasno zapomaže, nakon čeg joj u venu zabiju sedativ pa iznemoglo klone i konačno zaspe. Ostatak familije spava vječno pod napuknutom bijelom kamenom pločom, odjel A, polje 21, ispod kipa Majke Božije slomljenog nosa i anđela koji umjesto simbola spasenja uzdiže, čini se, ciglu. Stavila sam cvijeće u vazu, pomela kamenčiće i suhe latice, ulaštila pozlaćena imena i datume i naslonjena na deblo kestena, slušala ju kako moli očenaše kajanja i išče blagoslov. Istu je noć doživjela još jedan moždani i od tad bespomoćno leži spazmično pomičući palac desne šake.

Ustala sam, iskapila vodu, iz džepa izvadila kovanice i poslagala ih veličini; medvjed, dvije tune, slavuj i degenija.

0 notes

urbanidesnicar · 4 years

Text

Bože daj nam zdravlja, jer za pamet je već kasno...

Malo je reči da sam šokiran izbornim rezultatima. Anemični Broz i "vjerodostojni" osvajaju 2/3 glasova!? A neo-fašisti (antife) i orjunaši će imati 10 zastupnika. Taj scenarij ni u snu nisam zamišljao. Spavaš li mirno Kim Jong Un-e?

Koja je ovo država, čiji je ovo narod? Ja sa tim ljudima nemam ništa zajedničko. Zahvaljujući Čovićevoj mafiji, čak ni General Glasnović nije ušao u Sabor. A imao je fantastičnu listu. Umjesto njega je tu debelguza Zdravka Bušić, koja je pljunula na sve ono zašto se njen brat Zvonko cijeli život borio. KA-TA-STRO-FA! "Desna liga" također neće imati svoje zastupnike, unatoč izvrsnoj listi sa puno mladih i perspektivnih ljudi.

Ali zato su dalje prošli podkapacitirani sljedbenici ćopavog bravara. Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Damir Bakić, Vilim Matula, Rada Borić, Katarina Peović , Bojan Glavašević, Marijana Puljak, Dalija Orešković...., samo su neki od mrzitelja Hrvatske, koji će slijedeće 4 godine primati Ustaške kune za rušenje države koja ih plaća. Ovo nema nigdje na svijetu.

Tko prati moje tekstove, zna da sam cijelo vrijeme ponavljao kako Plenki sigurno pobjeđuje. Izbori su samo predstava za narod, jer rezultati su već odavno bili poznati u Briselskim kuloarima. Ne postoji niti jedan razlog da Globalisti mijenjaju anemičnog, kad je sve njihove zapovijedi perfektno odradio. DP je ostvario solidan i očekivan rezultat, ali što će s tih 16 zastupnika? Biti dio Vlade? Nema teorije. Jer tito je sad u izvrsnoj poziciji i može birati s kim će koalirati. A sigurno mu je draži Grmoja od Hasanbegovića. Matematika je vrlo jednostavna. Po drugi put je Ćuprija dovela Plenkija i njegove Jude na vlast, i za to će sigurno biti nagrađeni. Kad tome dodamo 3 sigurna Pupijeva glasa, imamo natpolovičnu većinu. I to je to. Sad smo i službeno potpisali ugovor s vragom i radit ćemo ono što nam se kaže. Bez mogućnosti prigovora. Jer krajnja ljevica je zadovoljna a desnica neutralizirana.

I zato uporno ponavljam. Donald J. Trump je naša JEDINA NADA. Molimo krunicu svaki dan, za njegov drugi mandat. U protivnom, možemo sve polit' lož uljem, zapalit i tražit azil u Mađarskoj ili Poljskoj. Jer ovo je bio definitivni sumrak demokracije, u zemlji koja je nekada bila ponosna. Dragi Bože daj nam zdravlja, jer za pamet je već odavno kasno...

Ovaj sam tekst počeo pisati prije izbora, pa se vratimo par dana unatrag. Možda vas malo oraspoloži, jer sam i ja bio bolje volje. Subota. Cik zore. Probijaju se prve zrake sunca ali tice se žive ne čuju. Biće im je zabranilo cvrkutat' dok traje izborna šutnja? Sjedim, pušim i razmišljam o pingvinima. Kako li oni jadni podnose ovo "globalno zagrijavanje"? Jeli i njima upeko' zvizdan i mažu li se kremom i maslinovim uljem da ne izgore? Imaju li za sladoled? Stotine pitanja a ni jednog odgovora. Tako je i u životu. Non-stop nečemu težiš, tražiš odgovore koji ne postoje, i na kraju preseliš na onaj svijet a da ti k*rca ništa nije jasno. Letimično pregledam domaće portale, i za divno čudo se ne iznerviram. Nema politike, pa je broj laži u drastičnom padu. Ali zato ubiše sa "coronom" i "influencericama". Ovo prvo smo odavno apsolvirali i samo je pitanje do kada ćemo trpiti imbecilne naredbe "stožera? A kad vidim ove "sponzoruše", riga mi se. A ne možeš im nikako pobjeći, jer vrebaju sa svake stranice. Pa je tako vijest dana bila slijedeća: "Muškarci ne prestaju progoniti Danijelu Dvornik"!? Samoubiti se motornom pilom ili izbrojati u sebi do 10? Ipak je razum prevladao... "Pun mi je inbox muških poruka, puna sam samopouzdanja", kaže "fatalna" Danijela. A (dno)vinarka mudro zaključuje: "Iako ima već 53 godine, Danijela Dvornik i dalje je prava zavodnica". Gledam je i u sebi kontam. Istih smo godina, a po izgledu mi može biti majka. Samo je treba ostaviti mjesec dana bez botoksa, pa bi vidili čija mater skuplja plastičnu ambalažu? Taman sam se zabrinuo što nema Elle, kad u nedjelju, cijela stranica o njoj. Tetovirala se kažu, pa nacija mora biti upoznata s tom važnom činjenicom. Imam i ja dvije tetovaže, pa po logici stvari zaslužujem duplericu. Ali sve je ovo mila majka, prema onome što se događa u regiJonu. Pogotovo kod "komšija". Naslovnice pune plastičnih radodajki, koje liče na sve - samo ne na žensko. Odeš na pjacu, kupiš 2 kila sisa i odmah si zvijezda. Takva su vremena došla. A umjetnička imena su im za plakat'. Naletih na jednu što se zove Tijana Ajfon (IPhone). Žalosna joj majka i oba roditelja. Još samo da se pojave Fata Android i Jelisaveta Windows, pa da mogu mirno spavati. Ove lutke na napuhavanje se predstavljaju "starletama", što je samo drugo ime za elitnu prostituciju. I to su uzori današnjoj mladeži? Totalni raspad sustava i svih moralnih vrijednosti. Svašta će na svijet.... Jedno vrijeme sam bio zabrinut za Trumpa, jer mi se učinilo da posustaje u borbi protiv sotonjara. Međutim stvari polako postaju jasnije. Počela su hapšenja antifa i kriminalaca, koji su sudjelovali u neredima i divljanju po Američkim gradovima. Što je Donald uradio? Infiltrirao agente FBI (u civilu) među demonstrante a sve je bilo snimano nadzornim kamerama, tako da kolovođe nije bilo teško identificirati. "Ugroženim" crncima i komunjarama je namjera bila isprovocirati Trumpa, ne bi li poslao vojsku i upotrijebio silu. A onda bi ga lijevi mediji prozvali diktatorom. I time mu znatno smanjili šanse na izborima.

Ali nije ni Donald veslo sisao. Raskošno je proslavio "Dan nezavisnosti", i poručio leftardima da pravi Amerikanci kleče samo pred svemogučim Bogom. Intenzivno nastavlja sa čišćenjem duboke države i nedavno je smijenio nekoliko javnih tužitelja. Čim je to uradio, krenula je velika akcija razbijanja pedofilske mreže. I to ne samo u SAD. Uhićena je do sada najkrupnija riba. Partnerica Jeffrey Epsteina, pedofila koji je je na svome privatnom otoku pravio razvratne zabave za nastrane bogataše. Pošto su nazočna bila mnoga poznata imena, trebalo ga je ušutkati. Par dana nakon hapšenja, počinio je "samoubojstvo" u jednoj od najčuvanijih čelija na svijetu, pored svih kamera i stražara!? Zato se mnogi s pravom pitaju, hoće li uhićena Madam Ghislaine Maxwell uspjeti svjedočiti? Ili će i ona počiniti suicid sa jedno 12 metaka u slijepoočnicu.

Jer ako progovori, bit će tu svašta. Bračni par Clitnton, Princ Andrew, predsjednici država, Holywoodske zvijezde, samo su neki od "klijenata". U isto vrijeme tkz. BLM su i javno priznali ono što smo odavno znali. Da su marksistička organizacija, financirana od strane Soroševog "Otvorenog društva". Ali to nije sve. Procurili su i dokumenti SZO, u kojima se nalaže da se broj oboljelih od corone MNOŽI SA 15. Jer ONI kažu da tako treba. Sve u svrhu širenja panike. Imam osjećaj da će virus misteriozno nestati, čim prođu Američki izbori. Pogotovo ako sotonjare pobijede a iskreno se nadam da neće. Jer rezultat će se i te kako odraziti na našu zemlju. Nikada u povijesti nismo imali više zajedničkih stvari sa SAD, nego danas. Nažalost, negativnih. I njima neprijatelj želi izbrisati povijest a (anti) Fašisti su nam zajednički neprijatelji. Samo što smo mi svoje naslijedili a njihovi su još u povojima. A mozak cijele operacije je KP Kine. Često se spominje brojka od 1% onih koji vladaju svijetom. Netočno. Radi se o samo 13 obitelji, koje posjeduju većinu svjetskog bogatstva. Oni su glava globalističke hobotnice. Tek kad im dodamo političare iliti egzekutore njihovog plana, onda ono 1% ima smisla. Tko su u stvari te SOTONE? 1.Astor 2.Bundy 3.Collins 4.DuPont 5.Freeman 6.Kennedy 7.Li 8.Onassis 9.Rockefeller 10.Russell 11.Van Duyn 12.Merovingian 13.Rothschild Radi se o obiteljskoj lozi i nasljednicima, a ne o nekim novopečenim bilijunašima. A Soroš, Gates, Bezos i ostali što se eksponiraju u javnosti, su u poređenju sa gore navedenima, obični kokuzi i miševi. Komunizam je za njih IDEALNO društvo, jer je kroz povijest dokazano da je daleko najbolji za apsolutnu kontrolu nad ljudima. Na bilo koji način. Jer riječ demokracija u takvom sustavu ne postoji. Sjetimo se samo naše "ljubičice bijele". Točno je 7 godina da smo ušli u EU, a još uvijek nisam vidio taj obećani med i mlijeko? Imam u frižideru litar mlijeka ali med nikako ne mogu naći. Stvarno mi na pamet ne pada, NITI JEDNA pozitivna stvar našeg članstva u ovoj besmislenoj umjetnoj tvorevini? U životu se susrećemo sa puno stvari koje ne možemo promijeniti. Najviše boli nepravda. Živciramo se bez veze, i satima raspravljamo o nećemu, što je van našeg dosega. Po pravilu, bez ikakvog učinka. Uvijek se sjetim jednog pokojnog pitura. Bio je dobar ko' kruh, ali volio je popit. I to za trojicu. Ako ga ponudiš pićem, najebo si. Jednom je počeo pituravati zid u dnevnoj sobi, taman kad je bilo otvaranje ljetne Olimpijade. Nakon što je nanjušio "vatrenu vodu" u plakaru, posao se malo otegao. Pa je uz nadljudske napore svih ukućana, sve bilo gotovo na dan zatvaranja Olimpijade. Ali one zimske..... On je imao jednu izvrsnu izreku, koju je koristio u svakoj prilici. "Ko' mu jebe mater kume". Ili skraćeno KMJMK. Djeluje prosto i jednostavno, ali kad malo bolje razmisliš, shvatiš da ima puno dublje značenje. "Ne vrijedi se živcirati, jer život ide dalje..." rekli bi pametniji i obrazovaniji ljudi. A on je završio samo osnovnu školu. Poanta? Ne treba previše filozofirati, jer nekad je najjednostavnije rješenje ujedno i najbolje. Ovi izbori su bili specifični i zbog nekih novih pravila. Pa su tako Vili i Alemka preporučili glasačima, da na glavu stave vreću od krumpira na kojoj će štipalicom biti zakačena osobna. Za one bez osobne, važile su 2 slike i rodni list. Uglavnom, nema smisla sad kukati, jer je već sve odlučeno. Napretku se možemo nadati, tek kada promijenimo IZBORNI ZAKON. Analize i ostale "zavrzlame" prepuštam samoproglašenim "stručnjacima". Jer s njima će nas sigurno gnjaviti, slijedećih nekoliko tjedana. Meni ne pada na pamet, jer mi vjera ne dozvoljava da sviram k*rcu. A osim toga, trenutno sam na aparatima..... Što reći za kraj? "Ko' mu jebe mater kume, idemo dalje!"

Kao guske u maglu...... "ZA DOMOVINU SPREMNI"

0 notes