brlog

[brlog]

17.

Destinacija: Dolpo. Ova mistična i izolirana regija na Himalaji do kraja 18. stoljeća pripadala je Tibetu, a i danas, iako formalno pod Nepalom, zbog prometne nepristupačnosti ostala je gotovo zarobljena u vremenu; većina stanovnika i dalje govori tibetanski, a religija koja se prakticira je Bon, peta škola tibetanskog budizma. Sve do 1974. godine regija je bila zatvorena za turiste zbog sumnji da se tu skrivaju tibetanski Khampe - pobunjenici koji se bore za slobodni Tibet. Nepal je 1956. priznao Tibet kao dio Kine, a 1960. potpisao o sporazum o miru i prijateljstvu s Kinom, pa im je itekako bilo u interesu držat stvari pod kontrolom, posebno u osjetljivim graničnim područjima. Zbog svega ovoga, Dolpo je danas tzv. restricted area, koju se smije posjetit isključivo s dozvolom te uz vodstvo licenciranog nepalskog vodiča. Popularnost među zapadnim turistima je stekao nakon knjige ‘The Snow Leopard’ Petera Matthiessena iz 1978. i filma ‘Himalaya’ Érica Vallija koji je 1999. bio nominiran za Oscara, ali je unatoč tome i dalje jedna od najrjeđe posjećenih treking destinacija na Himalaji. Zašto? Jer je skupo ić s agencijom, jer je komplicirano organizirat trek sam, jer je fizički i psihički zahtjevno.

Do Dolpa se može doć na dva načina: avionom preko Juphala direktno (skupo!) ili pješke - uzduž himalajskog masiva zapadno od Benija, preko lovačkog rezervata Dhorpatana, pa sjeverno preko Himalaja. Kako nemamo baš dolara na bacanje, ali vremena za hodanje imamo, izabrali smo naravno potonje. Ova naša mala putešestvija trajala je sve skupa 21 dan, tako da sam je podijelila u dva dijela: trek do Dolpa, i trek po Dolpu. Pa da počnemo:

Dan 1

Krenuli smo iz Pokhare 28.5. prvim jutarnjim busom prema Muni. Pršanjavih 111 km prelazili smo nekih 5 sati, uz povremeno mijenjanje autobusa na mjestima gdje je trebalo preć rijeku, jer su tamo postojali samo viseći čelični pješački mostovi - isti oni kakve smo viđali iznad sebe raftajući po Karnaliju. Naši jadni ruksaci koji su se cijelo vrijeme vozili na krovu autobusa, nakon ove vožnje izgledali su ko da su prošli kroz pješčanu oluju, a ni mi koji smo sjedili unutra nismo bili pošteđeni fine prašine koja se u suradnji s obilnim znojenjem ubrzo zacementirala na našoj koži. Muna je zasad zadnja točka dokle se može doć autobusom, jer dalje cesta nije izgrađena. Kad kažem cesta, mislim na grubi kameni zastor koji će možda jednog dana postat makadam, a u nekoj dalekoj budućnosti se možda čak i asfaltira! Od Mune (+1943 mnv) nas je čekalo još 2 sata laganog hoda do Lumsunga (+2150 mnv), malog sela na obronku planine. Za prvi dan laganini! Ipak, sjećam se neugodnog osjećaja u želucu kad smo izašli iz autobusa, osjećala sam takvu nervozu… nesigurna u sebe i vlastite sposobnosti, s obzirom da se nikad nisam upustila u nikakav slični podhvat. Ruksak mi teži 20 kg, i ne mogu si psihički predočit da ću ga morat nosit svaki dan, cijeli dan, iduća tri tjedna. Štapovima za hodanje unatoč, i dalje osjećam bol u koljenima, jer već godinama patim od artroze… i pitam se koliko je ovo sve pametno. No dobro, sad nema povratka! Tojest ima, jer platili smo skupo osiguranje koje uključuje evakuaciju helikopterom iz Himalaja (da, extra stavka, i ne baš jeftina), i još uvijek se tješim mogućnošću da, ako mi bude preteško, u prvom selu uzmemo portera (jeftinija varijanta) ili mulu (skuplja varijanta). Ali krenuli smo! Oblačno je ali lijepo, još uvijek smo nisko i okruženi smo zelenim obroncima sa svih strana. Naš guide Lal riješio nam je da prvu noć spavamo u homestayu, u drvenom potkrovlju, šta je izvrsna tranzicija između civilizacije u kojoj smo bili zadnjih tjedan dana, i divljine u koju se tek spremamo ić. Iskoristili smo prigodu da se otuširamo polijevajući se ledenom vodom, koja je do kuće bila dovedena šlaufom iz obližnjeg potoka. Na ovakav luksuz nećemo još dugo nabasat!

Slika 1: Luka i Lal spremaju našu prtljagu na krov autobusa u Pokhari

Slika 2: Radovi na cesti - ovu dionicu smo prohodali

Slika 3: Ništa strojevi, samo ručni rad!

Slika 4: Počelo je! Uspon do Lumsunga

Slika 5: Na brdu prekoputa, bager probija novu cestu

Dan 2

Samo dva sata hodanja jučer su nas ubila, od opterećenja i trenja ruksaka počeli smo dobivat rane na kukovima i iznad guzice. Nismo se još baš ušemili u cijelu priču i ujutro smo tromi, treba nam sto godina da se složimo, spakiramo, pojedemo i budemo spremni za pokret. Danjeg svjetla ima do 6 popodne pa ćemo se ubuduće morat ustajat ranije, oko 6 ujutro, da bi već oko 8 krenuli hodat. Pred nama je naporan dan - 1200m čistog uspona, bez stajanja, po terenu gdje se izmjenjuju kamenjar, obrađena polja koja me neumoljivo podsjećaju na sjeverni Vijetnam, i guste šume rododendrona koji je upravo u cvatu. Naš guide je rodom iz ovog kraja, njegovo selo Gurjakhani je udaljeno 10-ak km zračne linije odavde, a poznato je po lovu na psihodelični med. Gigantske pčele na velikim nadmorskim visinama oprašuju cvijet rododendrona koji u sebi sadrži kemikaliju grayanotoxin, zaslužnu za halucinogena svojstva ovog divljeg meda. Naravno da ga želimo nabavit i probat, Lal nam kaže da možda uspijemo nešto riješit po tom pitanju kad završimo s trekom :)

Slika 6: Terasasti uzgoj

Slika 7: Nadrealna šuma rododendrona

Slika 8: Luka i rododendroni u cvatu

Nakon 6 sati pentranja, iscrpljeni i gladni prelazimo naš prvi prijevoj Jaljala (+3365 mnv) i stižemo na proplanak u alpskom stilu. Tu nas čeka stado divljih konja, i jedna kamena koliba - sezonska gostiona za putnike namjernike. Sa sjevera nas kroz oblake sramežljivo gleda Dhaulagiri Himal, 120 km dugačak planinski lanac kojeg ćemo idućih tjedan dana zaobilazit da bi došli u Dolpo. Jedan od njegovih vrhova, Dhaulagiri I, je sa svojih 8167 metara sedmi najviši vrh na svijetu. Nažalost, vrijeme je preoblačno da bismo ove impoznatne gromade uspjeli sagledat u svoj njihovoj ljepoti, ali bit će za to još prigoda narednih dana.

Lal je riješio da za ručak dobijemo instant noodle, a za večeru - a šta drugo nego dal bhat. Uz rub livade, pokraj potoka, podigli smo naš lijepi novi brlog - mali narančasti šator koji smo kupili u Kathmanduu. Šator ima samo 2 kg i zbilja je minijaturan, tako da smještaj dvije osobe i dva velika ruksaka predstavlja izazov; do kraja treka ćemo se već ispraksirat u tom tetrisu!

Slika 9: Konji pasu na lower Jaljala

Slika 10: Unutrašnjost bhattija. Kuhaju se instant noodli

Slika 11: Pastir i njegovo stado u prolazu. U pozadini naš brlog :)

Slika 12: Gazda od bhattija s ukočenim vratom

Dan 3

Bilo je pitanje vremena kad će se neko od nas dvoje razbolit. Ja sam kronični sinusni bolesnik pa je red da prva obavim tu dužnost. Fala bogu lijekova nam ne fali, i tako počinjem udarat po Doksiciklinu. I gazda gostione je bolestan - ukočen mu je vrat, i tu Luka nastupa kao druid pa mu masira vrat deep heatom kojeg smo kupili u Vijetnamu. Kremu smo mu ostavili jer imamo još par sličnih, i krećemo dalje. Sad samo nizbrdo uz korito rijeke Uttar Ganga do Dhorpatana, sela smještenog na najvećoj visoravni na Himalaji. Opet je oblačno i maglovito a nije ni čudo, jer je kraj svibnja i monsunska sezona je pred vratima. Prvo naselje kroz koje smo prošli je Gurjakhat, gdje smo na naše veliko čuđenje ugledali - motor! Do dhorpatanske doline se naime može doć i jeepom iz Baglunga, šta me na trenutak obradovalo jer to znači da još uvijek imam šansu odustat od ove avanture ako zaključim da mi je preteško. Uskoro smo stigli do ogromnog proplanka omeđenog borovom šumom, konji pasu posvuda, sunčano je, idila. 

Slika 13: Pratimo rijeku Uttar Gangu

Slika 14: Iako je oblačno, lijepo je

Slika 15: Prešli smo bezbroj ovakvih ‘mostova’

Slika 16: Dhorpatan valley, raj za konje

Slika 17: Dhorpatan, ziđa se. Ova nonica nosi više nego Luka i ja zajedno!

Oko 4 popodne eto nas u Dhorpatanu i tu sad treba obavit formalnosti s organima reda - pokazat dozvole za treking i platit upad u lovački rezervat. Ovo sve je potrajalo pa se žurimo dalje, da stignemo prije mraka. Da nas malo ubrza, počela je padat i kiša, i tako se sad ogrnuti kabanicama penjemo nekih 200 m do Bhujekhunga (+3103 mnv), zaseoka s dvije kuće, od kojih je jedna gostiona. Iako dan nije bio ni približno naporan kao jučerašnji, mrtvi smo umorni i pokisli i rado bismo izbjegli podizanje šatora. Lal je pitao možemo li spavat u gostioni ali avaj! Nemaju dovoljno mjesta za sve nas. Kako, šta, zašto? Radi se naime o slijedećem fenomenu:

Svake godine u svibnju i lipnju, horde Nepalaca napuštaju svoje domove, poslove, škole, spakiraju prnje i krenu u Himalaju okušat sreću u lovu na yarsagumbu; to je parazitska gljiva koja napada larvu moljca, klija u njoj, ubije je i mumificira te joj potom naraste iz glave - ne velika, samo par centimetara. Raste na Himalaji na nadmorskim visinama između 3500 i 5000 metara, odakle se otprema ponajviše u Kinu, koja je najveći konzument ove čudne gljive. Yarsa se konzumira osušena i samljevena, a uz mnoge druge zdravstvene dobrobiti koje joj se pripisuju navodno i pojačava libido, zbog čega je zovu još i ‘himalajska viagra’. U Kini jedan kilogram trenutno doseže cijenu od 110.000$ pa onda nije teško zamislit zašto tisuće ljudi biraju provest po mjesec dana kampirajući tu po planini, klečući i čeprkajući po vlažnoj travi u nadi da će iskopat koju gljivu i malo si popravit financijsku situaciju. Nepalski gold rush!

Nama s jedne strane super, jer to znači pod a) da ćemo svjedočit jedinstvenom kulturnom fenomenu, i pod b) da će svugdje na našem putu postojat bhatti - sezonski šatori - gostione i prenoćišta za ove diggere, gdje mi možemo pojest dal bhat. S druge strane, to znači i da je cijena istog tog dal bhata skočila u nebo, kao i da za nas nema mjesta za spavanje i da se moramo snać. To nas puno ne dira jer nam je ionako draže stiskat se u našem malom šatoru nego u bhattiju na tepihu koji smrdi po neopranim nogama.

U blizini kuće nalazi se jedna mala napuštena kamena štala, i Luka i ja smo odlučili složit si unutra brlog. Imamo krov nad glavom, zapalili smo vatru, kuha se juhica. Može li bolje? Može! Samo desetak metara od kućice nalazi se izvor, lijepo uređen i ograđen kamenjem tako da čovjek može doć i sjest, i komotno oprat šta god treba (zube, noge, suđe). Sapienti sat.

Slika 18: U našem malom brlogu u Bhujekhungu

Slika 19: Ispred brloga

Slika 20: Praktični izvor pokraj kućice

Slika 21: Gazda od bhattija se sunča, a žena radi. Sve je isto kao kod nas

Dan 4

Za doručak chapati (pogača) i kajgana, ne tako loš obrok u usporedbi s dal bhatom koji mi već izlazi na uši, ali kako ulazimo dublje u planine, tako jaja postaju sve skuplja i skuplja i uskoro će nam postat pravi luksuz. Nije da ne bi rađe jeli zobenu kašu, ali nje imamo u ograničenim količinama i čuvamo je za prigode kad neće bit nikakve gostione u blizini i morat ćemo se oslanjat isključivo na vlastite zalihe hrane.

Pred nama je skoro 1000 metara uspona do prijevoja Phalgune Dhuri (+4067 mnv), i već vidim da će dan bit dug. Usput srećemo neke klince koji skakuću s kamena na kamen, bez tereta na leđima, zatim mlade Yarsaše koji neopterećeno jašu na svojim mulama (jedan od njih me upitao: Can you?, vidjevši valjda dobru prigodu da nam iznajmi koju mulu i zaradi kintu, na šta sam ja spremno odgovorila: Yes we can! Ne znam jesam li ga uspila uvjerit - sebe skoro pa jesam). Sreli smo i čitavu šesteročlanu familiju koja, skupa sa svojim bivolima, isto ide u lov na yarsu. Uskoro prelazimo granicu rasta drveća i pred nama je samo kamena pustinja i tek pokoja travka. Na prvu je očaravajuće, ima nešto privlačnog u tom ambijentu lišenom intenzivnih vizualnih podražaja. Ipak, mislim da bi me dugoročni boravak na ovakvom mjestu bacio u težu depru. Najveći problem je kad mi se pripiša da nemam di to obavit diskretno, nema stabla, žbuna ili kamena iza kojeg bi se sakrila, a planina vrvi ljudima (upravo zbog ovog Lonely Planet sugerira curama da na trek obuku - suknju).

Slika 22: Luka i Lal na usponu za Phalgune Dhuri

Slika 23: Prati nas familija Yarsaša

Slika 24: Uskoro su nas i sustigli

Slika 25: Mlado govedo bivola je premlado za hodanje pa ga gazda nosi u košari

Slika 26: Malo pomalo smo ostali bez stabala

Slika 27: Tužni Luka je tužan. Možda mu fale stabla?

Slika 28: Vrijeme je za marendu

Slika 29:  White-capped water redstart - jedini wildlife zasad

Na vjetrovitom prijevoju pojeli smo marendu i krenuli se spuštat. Do Thankura, gdje ćemo provest noć, ima malo manje od 800 metara nizbrdo. Na papiru zvuči super, ali ko god je ikad imao problema s koljenima, zna koliko su nizbrdice naporne. Čim smo krenuli, pojavila su se opet stabla rododendrona a s njima se i moje raspoloženje popravilo. Predvečer smo stigli u Thankur (+3190 mnv), predivnu zelenu dolinu sa svih strana okruženu planinskim vrhovima i borovom šumom. U dolini se nalaze 3 kamene kuće, naravno sve dupkom pune Yarsaša, a po rubu teče rijeka Sai Khola optočena mahovinom pokraj koje smo digli šator, taman kad je krenula padat kišica. Spavat je bilo divno, iako ledeno i vlažno.

Slika 30: Mule marendavaju na maglovitom prijevoju Phalgune Dhuri

Slika 31: Rododendroni

Slika 32: Idilična dolina Thankur

Slika 33: Naš brlog

Slika 34: Mistična rijeka Sai Khola

Slika 35: Gusta okolna šuma

Slika 36: Kuha se u bhattiju, nigdje dimnjaka

Dan 5

Dok smo pakirali prnje i sušili šator na prvim zrakama sunca, društvo nam je pravio znatiželjni dječak sa svojim malim janjetom. Kao i svako dosad, jutro je lijepo i sunčano, a za pretpostavit je da će se do navečer navuć oblaci. Počeli smo s laganim spuštanjem do pitoreskne rijeke Ghasdung Khole, nakon kojeg nas je čekao uspon od 440m, i to većinom uređenim stazama sa stepenicama koje su izgrađene da lovcima (uglavnom Rusima) olakšaju kretanje rezervatom. Tu i tamo pokraj staze naiđemo i na jednostavno drveno sklonište. Životinje koje obitavaju u ovim krajevima su himalajski tahr (divokoza), crni medo, crvena panda, himalajski bharal (blue sheep) i samozatajni snježni leopard koji je ugrožena vrsta i zabranjeno ga je lovit (makar realno, šanse da ga netko opazi u prirodi su ravne nuli). Nismo vidili nijednu od ovih životinja, ali smo zato prošli pokraj mnogih polja marihuane, finog himalajskog skanka koji se uzgaja tu bogu iza nogu, daleko od nepoželjnih očiju. 

Slika 37: Sušenje šatora na jutarnjem suncu

Slika 38: Klinac i mlada janjetina

Slika 39: Surovi vrhovi

Slika 40: Luka i rijeka Ghasdung Khola

Slika 41: Polja marihuane

Na kraju uspona, u malom seocetu Kayam (+2890 mnv) smo ručali instant noodle i potom krenuli dalje nizbrdo na drugu stranu. Prvi dio puta nas je pratilo troje klinaca iz Kayama koji su išli u susjedno selo prespavat da bi sutra ujutro mogli ić na misu. Misu! Znači u ovoj vukojebini postoji ni manje ni više nego - crkva. Skromna doduše, ali svejedno je impresivno da je kršćanstvo doprijelo ovako duboko u Himalaju. Nakon crkve uslijedilo je novo iznenađenje - dalekovodi!. Dakle ima i struje. Malu hidroelektranu nažalost nismo vidjeli jer nas je put odveo na drugu stranu u Tatopani (+2397 mnv), zaseok s par kamenih kuća. Tatopani u doslovnom prijevodu s nepalskog znači topla voda, a ime je dobilo po izvorima vruće vode kojih u okolici ima nekoliko. Na izvorima je sve krcato Yarsašima koji peru sebe i odjeću, i mi jedva čekamo da i na nas dođe red. Situacija je nezgodna jer sam cura i očekuje se da budem čedna pa se moram zamotat u sarong i tako prat. Nije to neko temeljito pranje (mislim, teško se oprat dok si ODJEVEN), ali bolje išta nego ništa - nakon 5 dana prašinarenja!

Yarsaši imaju svoje DIY šatore - lučna konstrukcija od bambusa i pokrov od cerade, pa tako ovog puta za nas ima mjesta da spavamo u kući, ali nije to ništa fancy, samo smrdljivi tepih na zemljanom podu. Iako preferiramo svoj mali narančasti brlog, ponekad nam ipak dobro dođe da uštedimo tih sat i po vremena koliko bi potrošili na sastavljanje i rastavljanje šatora.

Slika 42: Strmi obronci prema Tatopaniju

Slika 43: Pogled na Tatopani s brda

Dan 6

Pred nama je dug dan - u dogovoru s guideom smo spojili dva dana hodanja u jedan, da bi malo uštedili na vremenu i priuštili si dan odmora nekad kasnije na treku. To znači da smo se ustali rano i krenuli rano, ne bi li stigli na odredište prije mraka. Oblačno je, maglovito i hladno, a nas čeka 1500 metara uspona. Danas ima nenormalno puno Yarsaša po putu, posvuda su i ostavljaju smeće iza sebe, uglavnom ambalažu od instant noodli i Red Yaka - kineske kopije Red Bulla. Ponešto od toga kupimo sa sobom, ali to je već izgubljena bitka, jer njih je previše i njihovog smeća je previše, a mi imamo ograničene kapacitete u ruksacima. Tužno, uz toliko diskusije o tome koliko je treking uopće environmental - friendly, da su najveći zagađivači upravo lokalci. Po pitanju smeća, sve je isto ko u Vijetnamu, ako ne i gore.

Putem smo prošli kroz selo u kojem smo vidili nekoliko kuća s ravnim krovovima, što je uvjerljivi znak da se približavamo Dolpi, gdje je ravni krov pravilo, a ne iznimka (ovaj podatak sam saznala iz Snow leoparda, kojeg smo kupili u Kathmanduu i sad ga na treku čitam). Ručali smo instant noodle u bhattiju u selu Dhule (+3340 mnv) i brzo krenuli dalje da nas ne uhvati mrak. Uskoro smo se opet popeli u zonu bez drveća, u kojoj ćemo ostat nekoliko dana. Počela je kišica a mi smo sve sporiji i sporiji, gladni smo i iscrpljeni. Hodamo u formaciji: Lal na početku, i u pravilu puno brži od nas jer ima manji ruksak, onda ja, i iza mene Luka koji povremeno ronza jer sam prespora, ali uglavnom me bodri da nastavim dalje. Naše odredište je Phudal Phedi (+3899 mnv), mali plac za kampiranje pokraj rijeke Sen Khole, na koji smo došli po debelom mraku. Nabrzaka smo digli šatore i skuhali večeru te se brže bolje spremili za spavanjac. Ovu noć sam provela u vreći za spavanje obučena u doslovno SVU odjeću koju sam imala sa sobom, toliko je hladno bilo.

Slika 44: Ravni krovovi koriste se kao spremišta i mjesta za druženje

Slika 45: Himalajski stil košnica

Slika 46: Riskantan prijelaz mostića na mjestu di se staza urušila

Slika 47: Staza prema Sen Kholi

Slika 48: Usamljeni planinar

Slika 49: Rijeka Sen Khola u pustom ali impresivnom pejzažu

Slika 50: Sušenje suđa na zubatom jutarnjem suncu

Dan 7

Spavali smo malo duže, probudili se tek u 7, ali ni to nije pomoglo da se danas osjećamo odmorno. Iz kampa smo krenuli kasno i vucaramo se, mene boli kičma pa sam na brufenima, a sad već hodamo na visinama preko 4000 metara i zrak je rijeđi i samim time nam je sve teže. Jedna od stvari koje me muče je strah od visinske bolesti - o njoj smo pročitali puno i poduzimamo sve mjere opreza: jedemo puno ugljikohidrata i češnjaka, ne pijemo alkohol i ne spavamo na visinskim razlikama većima od 500 metara u odnosu na prethodnu noć. Imamo i tablete Diamoxa spremne ako zatreba. Ali opet, jednom hipohondru poput mene teško je ne trtarit.

Malo prije nego ćemo preć prijevoj Panidal La (+4502 mnv) naišli smo na veliki šareni kamp Yarsaša i dobili priliku vidit uživo kako izgleda ta famozna gljiva: mala, narančasta, ništa posebno. U kampu postoji par ljudi koji otkupljuju yarsagumbu od tragača i onda je na licu mjesta četkaju i razvrstavaju po veličini. Ovi ljudi vjerojatno spavaju na smjene i čuvaju svoje blago, jer je prošlih godina u kampovima znalo bit slučajeva krađe, pa čak i ubojstva. Na kojem god kraju svijeta se nalazili, pohlepa od ljudi uvijek napravi čudovišta.

Slika 51: Kostoberina - strvinar na visini zadatka

Slika 52: Šareni kamp Yarsaša

Slika 53: Yarsagumba se suši i razvrstava po veličini

Slika 54: Pustoš i magla

Prijevoj je točkasto prekriven snijegom, puše i ledeno je. Gdje nema snijega, tu je osušena kratka žuta trava. Nakon brzinskog ručka na vjetrometini krenuli smo dalje, prvo 500 metara nizbrdo, a onda 300 metara uzbrdo, da bi u podnožju brda ispred sebe ugledali ni manje ni više nego - vrtuljak! Iscrpljenom i gladnom čovjeku ovo možda izgleda kao halucinacija, ali vrtuljak je zbilja tu, metalni i zarđali. Izgleda kao da se već neko vrijeme ne koristi, a guide nam je reko da su ga tu rastavljenog, na mulama, dofurali za Yarsaše, koji jednom kad nađu koju gljivu i zarade pare, žele te pare i potrošit, malo se zabavit. Nadrealno ili ne, pitanje je hoće li itko ikad rastavit taj vrtuljak i odnit ga ća, ili će samo poslužit kao baza za bacanje drugog otpada.

Slika 55: Nadrealni prijevoj Panidal La

Slika 56: Spust prema rijeci Saure Kholi

Slika 57: Vrtuljak na +4000 mnv

Slika 58: Yarsaši odmaraju na zidiću

Slika 59: Pogled u beskraj

Oko 6 i po navečer stigli smo napokon na Purbang (+4309 mnv) gdje nas je dočekao ogromni kamp Yarsaša. Sve je puno konja koji okolo slobodno trče i pasu, mladi dečki igraju odbojku na improviziranom terenu... imaju čak i policijski šator! Policija je tu da se brine za red i mir, da ne bi bilo krađa i svađa. Koliko god mi je draže kampirat na miru i osami, ovo ipak izgleda fora, i svi ti šareni šatori daju dozu šarma dramatičnoj podlozi golih snježnih vrhova. I dalje je ledeno pa vrijeme izvan šatora provodimo koliko je minimalno moguće, i idemo spavat odma nakon večere.

Slika 60: Kamp yarsaša na Purbangu

Slika 61: Zaljubljene mule

Slika 62: Odbojka u kampu

Slika 63: Dileri yarsagumbe

Slika 64: Jutarnja romantika ispred brloga na +4309 mnv 

Dan 8

Na naše veliko iznenađenje, ujutro su se Yarsaši počeli pakirat, rastavljat šatore i ić ća! Kaže Lal da su tu mjesec dana i to je to, gotovo, odlaze. Odlazimo i mi, danas je dan D - napokon ulazimo u Dolpo. Nakon 200 metara laganog uspona dolazimo do prijevoja Jangla Bhanjyang (+4513 mnv), ulaza u Dolpo, iza kojeg se lagano spuštamo prvo kroz plitki snijeg, a potom kroz nisku travu i kamenjar. Hodanje nizbrdo ne čini dobro mojim koljenima, ali sam sretna jer znam da je sutra dan za odmor, kojeg sad već debelo priželjkujemo. 

Slika 65: Rastavljanje DIY šatora - konstrukcija od bambusa i kineska cerada

Slika 66: Ovako se pakiraju Yarsaši

Slika 67: Luki se ova stijena posebno svidila. Stari pokvarenjak!

Slika 68: Iza prijevoja Jangla Bhanjyang snijeg, kao dobrodošlica u Dolpo

Slika 69: The sound of music, Himalayan style

Slika 70: Pastirska kućica usred ničega

Slika 71: Naočiti konj

U popodnevnim satima stižemo u Sahartaru (+2884 mnv), prvo konkretnije naselje na našem treku - ima školu, dućan, ured državne uprave. Ali nema žive duše! Naravno, svi su išli u yarsu. Dolpo se nalazi u sjeni Himalaja pa monsumski oblaci nikad ne pređu sjeverno od visokih vrhova Dhaulagirija; ambijent je dosta pustinjski, postapokalptičan, krajolik je suh i gol, a kuće ravnih krovova ožbukane blatom podsjećaju me na moju mladenačku viziju Nevidljivih gradova Itala Calvina. U jednoj od takvih kuća Lal nam je uspio ispregovarat smještaj i hranu, kod nekih nonića koji se uopće ne bave ugostiteljstvom, a valjda su prestari za ić u yarsu pa im nije mrsko zaradit koju kintu ovako. Smjestili su nas u sobicu na najgornjem katu kuće - to je prirodni poredak, jer prizemlje je rezervirano za štale i za wc, a oni žive na 1. katu. Do gore se penje ljestvama koje su izrezbarene u deblu, i sama radnja nije toliko teška, koliko nepraktična kad recimo usred noći moraš na wc. Nekoliko puta. Ali s terase se zato pruža divan pogled na planinu prekoputa i naselja slična ovom na njenim padinama.

Čim smo došli, prva stvar koja nam je bila na pameti je - pranje. U selu postoji jedno jedino mjesto gdje se čovjek može oprat, a to je wc u državnom uredu, gdje su šlaufom doveli vodu s izvora i instalirali pravu pravcatu špinu. Kako su državni službenici otišli u yarsu, tako smo mi slobodni otić tamo i na miru se oprat, goli golcati. Dobar osjećaj! Da svečano obilježimo ulazak u Dolpo i kraj prve etape našeg treka, a i rođendan moje mame koja je sad 6000 km daleko od mene, pokušali smo nabavit pivo (sad smo dovoljno nisko da se trenutno ne bojimo visinske bolesti pa si možemo dozvolit malo alkohola). U jedinom seoskom dućanu piva nažalost nema, ali je Lal uspio od neke babe nabavit chaang, domaće pivo od ječma, ali nažalost još nedozrelo. Kiselo je i zrnato, ali nismo izbirljivi. Kao šlag na tortu došla je i činjenica da u Sahartari ima signala, doduše slabog, pa sam se danas prvi put nakon 8 dana dopisivala s mamom i sestrom, koje sam još prije nego šta smo krenuli na trek opširno u mailu upoznala s našim planom kretanja i rekla im da zovu nepalski GSS ako se ne javimo do nekog datuma. Ne treba reć koliko su sretne da do toga ipak nije došlo :)

Slika 72: Kuća u Sahartari sa šarenim drvenim prozorima karakterističnima za Dolpo

Slika 73: Lower Sahartara - plavi limeni krov u prvom planu je jedini kosi krov u selu - to je škola

Slika 74: Kuća u kojoj smo prespavali, i gazda na jednom od krovova

Slika 75: Luka na krovu, dole lijevo vijuga rijeka Thuli Bheri

Slika 76: Na brdu prekoputa, osamljeno naselje slično ovom

Dan 9

Jutro smo proveli povlačeći se po vrećama za spavanje, dremuckajući i čitajući knjige. Koliko god sam žudila za tim jednim lijenim danom, ipak sam bila nervozna, šta zbog smrada tepiha na kojem smo spavali, a šta zbog količine mušica koje su nas neprestano oblijetale. Ručali smo dal bhat i krenuli se pakirat, jer nećemo prenoćit tu nego par kilometara dalje, u kampu pokraj rijeke. Pozdravili smo se s domaćinima i krenuli dalje nizbrdo, kroz opustošeno selo, pokraj nekoliko gompa, do Tarakota. Rijeka Thuli Bheri koja ovuda teče ide prema Dunaiu i dalje se ulijeva u nama dobro poznati Karnali. Ovo je u povijesti bila glavna trgovačka ruta između Tibeta i Indije, a područje je pripadalo antičkom tibetanskom kraljevstvu Tichurong, s Tarakotom kao prijestolnicom. Po veličini ne veći od nogometnog igrališta, Tarakot neumoljivo podsjeća na srednjevjekovne utvrđene gradove kakve smo navikli viđat u Europi. Interesantan detalj su kruništa od osušenog drva na ravnim krovovima, koja predstavljaju statusni simbol: šta više drva imaš, to si veća faca. Ovaj neobičan običaj jedan je od razloga zašto je šuma u blizini sve rijeđa i rijeđa, iako je nadmorska visina dovoljno mala da bi drveće raslo. Drugi razlog je taj šta je drvo glavni i jedini energent za grijanje i kuhanje; ljudi često moraju prevaljivat ogroman put da bi nabavili tu osnovnu životnu potrepštinu. U Dolpu ljudi žive uglavnom od poljoprivrede, uzgajaju ječam, krumpir, heljdu, proso, pšenicu, špinat i rotkvice, i to teškom mukom jer kiše nema pa se polja moraju navodnjavat. Sve ostalo se kupuje u Dunaiu, i to po skupim cijenama jer treba sve to dopremit avionom, šta je užasno skupo, ili na mulama, šta traje dugo. Onda opet, od Dunaia do bilodi treba najmanje nekoliko dana hoda, pa onda čovjek padne na guzicu od iznenađenja kad na ovako nekoj kamenoj kućici bogu iza nogu ugleda - prozorska stakla.

Kasnije popodne stigli smo u kamp na +2500 mnv, digli šator i večerali dal bhat u bhattiju. Sutra idemo prema sjeveru, prateći rijeku Tarap Kholu, još dublje u Dolpo. Ali to je već materijal za idući post!  

Slika 77: Prava je majstorija spustit se ovim ljestvama

Slika 78: Spust prema rijeci

Slika 79: Kane chorten - kapija Tarakota

Slika 80: Prva polovica gotova! Ali još je dug put pred nama

Slika 81: GPS track

Slika 82: Profil prvog dijela treka; gore - dole, pa tako u nedogled

[brlog]

16.

Bardiya je najveći nepalski nacionalni park, a osim toga i jedan od najmanje popularnih među zapadnjačkim turistima – brat bratu nije baš blizu, od Kathmandua 15 sati busom! A najbliži aerodrom je u Nepalgunju, 2 sata vožnje, pa ti vidi. Normalno da svi turisti idu u Chitwan! Mi ne volimo mjesta na koja idu ‘svi turisti’ pa smo za svoju porciju divljine odabrali baš Bardiyu (a i bilo nam je blizu raftinga, hehe). U Teraiu smo, to je nizinski pojas južno od himalajskog lanca, karakterističan po travnjacima, savanama i šumama sâla, a klima je tropska. Vruće je! Osim trave vulgaris, tu raste i dosta one druge, ‘šašave’ trave – raste divlja, uz cestu, i sve po njoj miriše. Ogromna je, visoka, niko se o njoj ne brine i nije pogodna za konzumaciju – ni s gurmanske, a ni pravne strane.  

Nacionalni park se prostire na površini od skoro 1000 m2 i utočište je mnogim divljim životinjama, od kojih su svakako najpoznatiji veliki sisavci: slon, bengalski tigar, i najveća zvijer od sviju – nosorog, strah i trepet Bardiye i zaštitna njuška nacionalnog parka. Naravno, kako čovjek ima tendenciju uništit sve što dotakne, tako su i ovdašnje životinje ugrožene - populacija nosoroga se u zadnjih 20 godina zbog krivolova smanjila uduplo! Ne ide ni tigrovima nešto puno bolje, a za demografski pad sigurno je kriva i paklena vrućina - ne bi se ni meni dalo seksat na +40.  

Slika 1: Topografska karta Nepala - Terai je ovaj zeleni dio. Primjetiti kako je čak i topo karta u rasta bojama :D

Slika 2: U skladu s rasta topografijom - divlja marihuana slobodno raste uz putić

Slika 3: Za mjerilo, eto i mene uz jednogodišnju biljku

Je li to zato šta smo fakat jako daleko od nekog velikog grada koji pruža usluge grafičkog dizajna, ili zbog toga šta je ljudski rad jeftiniji od tonera – ja ne znam, ali tu su svi natpisi, posteri, oznake - ručno nacrtani. Bilo da se radi o uličnoj signalizaciji (imena mostova) ili o ful detaljnom info posteru nacionalnog parka, sve je naslikano i to ful pedantno, i do najmanjih detalja poput logoa sponzora. Kontam da natpisi potječu iz 1988. godine, kad je proglašen Nacionalni park, i da je tad neka viša razina grafičke usluge jednostavno bila nedostupna. Kasnije nije bilo potrebe da se zamijene novima jer ovi naslikani su prefora, i hipsteri se garant pale na njih. Pošto imam ilustratore među prijateljima, prirodno mi je da podržavam takvu praksu, to donosi umjetnicima kruh na stol, a i kist je sigurno povoljniji po okoliš nego veliki tiskarski strojevi.  

Slika 4: Ručno oslikan pano nacionalnog parka. Ove ptice ko da su izašle iz albuma Životinjskog carstva!

Na slabašnom internet signalu noć prije smo pročešljali booking da si nađemo brlog, i odluka je pala na neki resort koji je na fotkama imao fakat lijepi tropski vrt sa sjedaćim garniturama i hemocima. Vidi se da je kraj turističke sezone, jer smo osim mladog ruskog para jedini gosti u resortu. Kod gazde smo se odma raspitali za safari ture i bubnuo nam je neku smiješno preskupu cijenu: 5500 rupija po osobi (320 kn) za pješački safari, i 16000 rupija (940 kn) za jeep, pa smo odlučili malo još okolo pronjuškat. Gazda nas je isto tako upozorio da ne hodamo van resorta po mraku jer divlji slonovi znaju nekad radit sranja po selu – bilo je par incidenata u recentnoj povijesti. Mi smo malo nepovjerljivi prema svemu tome, mislimo da nas lik samo hoće zamajat da ne idemo okolo, tako da jedemo i pijemo isključivo u njegovom resortu. Ma moš mislit!  

Otišli smo tako odma prvi dan u šetnjicu okolo da vidimo šta ima. Područje nacionalnog parka je ograđeno ogradom, a selo je tzv. ‘buffer zone’. Ulice su zemljane i sve je prašnjavo, i to nije obična zemlja u kakvoj mi sadimo krumpir, to je fina mljevena oker prašina koja ti se uvuče u svaku poru i nakon 5 minuta hodanja po cesti izgledaš ko da se nisi prao tjednima. Kuće su ožbukane blatom od te iste oker zemlje i neke imaju slamnate krovove, a neke ipak modernije limene.  

Odmah smo se i susreli s nekim primjercima 'divljeg' života, ako tako možemo nazvat jednog umirovljenog slona iz nacionalnog parka koji je s druge strane rijeke njopao travu, i visoko u krošnjama familiju makakija koji su izgledali podosta rezignirani našom prisutnošću, osim mame s djetetom koja je zaštitnički zarežala na Luku kad je uperio svoj dugački zoom objektiv u nju i malog limača. Kad smo se krenuli vraćat u resort bio je već mrkli mrak, i nismo pritom naišli ni na jednog divljeg slona koji bi nam radio probleme. Koje razočaranje :(

Slika 5: Brlog à la wild

Slika 6: Zemljana cesta u selu

Slika 7: Kuća od gline

Slika 8: Rodna i dobna ravnopravnost: nitko nije pošteđen teškog fizičkog rada, pa tako ni žene treće životne dobi

Slika 9: Slon na marendi

Slika 10: Zaštitnički nastrojena makaki mamica i znatiželjni limač

Sutradan ujutro smo krenuli okolo raspitivat se za cijene safarija, i saznali da jako variraju; u uredu nacionalnog parka su nudili pješačku turu za 2500 rupija po osobi, i jeep za 12000 – to je dosta jeftinije od onog šta nam je naš gazda od resorta ponudio! Ispred ureda smo sreli mladog francuskog turista koji se isto raspitivao za cijene, razmijenili smo kontakte i dogovorili smo se s njim probat sredit neku zajedničku kombu da nam bude jeftinije.  

Sad je sunce već upeklo i došlo je vrijeme da se negdje sklonimo i malo osvježimo – odluka je pala na kafić (jedan od dva postojeća u cijelom mjestu), udaljen nemalih sat vremena hoda od našeg resorta! Zvuči grozno, ali plejs se ispostavio kao puni pogodak i iduća tri dana ćemo svakodnevno tamo odlazit. Vlasnik je mladi Nepalac, moderan u pogledu izgleda i stavova, i s dobrim muzičkim ukusom. Kafić ima lijepi vrt s hladovinom i ventilatorima, lljuljačkama i hammockom i, možda najvažnije, dobar izbor kave i hladne pive. Dečko si tamo kuha ručak pa je i nama skuhao, i to po cijeni više nego duplo manjoj nego šta košta u našem resortu. Car! Pošto nije sezona i jedini smo gosti u kafiću, imali smo prigodu nadugo i naširoko pričat s njim o svemu i svačemu, ali i doć do vrijednih insajderskih informacija o safariju. Tako smo saznali da cijene variraju s razlogom, jer postoje bolji i lošiji guideovi. Neki su iskusni i dobro govore engleski i oni su dakako skuplji, a neki tek počinju karijeru i engleski im šteka i jednostavno ne mogu tu razinu usluge jednako naplatit. Postoje guideovi koji su na dobrom glasu, i među njima je i ovaj guide iz našeg resorta. Na safariju nema smisla điberit se za pare, jer kad već plaćaš, onda bi bilo ok i da dobiješ nešto zauzvrat – a dobar guide to može garantirat. Sve ovo ima dosta smisla, a u to smo se uvjerili već na povratku u brlog kad smo stali preko jednog drugog resorta pitat za safari ture; tamo smo pričali s jako mladim guideom koji naplaćuje 4000 rupija, a toliko loše priča engleski da nam je trebalo dobrih sat vremena da se sporazumimo i bome smo se preznojili!  

Navečer nam se javio Francuz s vijestima da je dogovorio s dvoje Izraelaca pješačku turu za sutra ujutro, za 3200 rupija po osobi, i pitao nas hoćemo li im se pridružit. Ponuda je zvučala dobro i pristali smo! Međutim sutra ujutro ranom zorom kad smo se otišli nać s njima, Luka je pokušao spustit cijenu još za 200 rupija, i kad guide nije pristao, odustali smo od cijele akcije. U punoj spremi i obučeni za safari prošetali smo se kroz centar mjesta nazad do resorta. Već u 7 ujutro sunce je jako i velika prašnjava ulica me neumoljivo podsjeća na američki divlji zapad, samo umjesto kauboja na konjima, ovdje praše na motorima.  

Slika 11: Rumeno svitanje nad Bardiyom

Slika 12: Nepalski ‘divlji zapad’

Slika 13: Za razliku od ilustracija u parku, skulpture ne posjeduju zavidnu razinu realizma: retardirani leopard

Nazad u resortu, Luka je pregovarao s gazdom i uspio spustit cijenu safarija na nama prihvatljivih 4500 rupija, i tako je dogovoreno da u tu avanturu idemo sutradan.  

Buđenje u 5 ujutro, i pola sata nakon krećemo prema nacionalnom parku koji otvara svoja vrata u 6. Upisali smo se u knjigu posjetitelja, javili rangerima i krenuli. Već na prvoj livadi susreli smo krdo plahih jelena koji su nas sumnjičavo promatrali sve dok nismo odšetali do sigurne udaljenosti. Na prašnjavoj stazici jasno se vide tragovi slonova i naravno ljudskih cipela, i ima hrpa govana koje naš iskusni guide jasno raspoznaje: ovo ti je tigar, ovo je slon… Nakon dobrih sat i po vremena hodanja i šuljanja po grmlju došli smo do mjesta gdje ćemo se ulogorit na slijedećih par sati, jer tu imamo dobar zaklon i pogled na rijeku. Iako je kraj turističke sezone zapravo je vrijeme idealno za safari, jer nesnosne vrućine u ovo predmonsumsko doba garantiraju da će i najsramežljivije njuške kad - tad izać iz svojih brloga i doć se osvježit na rijeku! Tako nam se prvo ukazala grupa od 6 nosoroga, koju sam priznajem jedva skužila jer su bili uronjeni u vodu i stajali tako nepomično ful dugo, da sam ja mislila da su to neki naplavljeni balvani! Nakon nekog vremena jedan se ipak digo iz vode i onda ga je wildlife fotograf Luka uspio fotkat. Sat vremena nakon pojavio se i dugoočekivani tigar, i nakon što se lijeno prošetao po jednoj obali rijeke, ušo je u plićak i tamo se pokenjao gracioznošću kakvom znaju samo mačke, zarolavši i dignuvši rep u zrak, i onda prošetao još malo uzvodno, preplivao na drugu stranu i tamo se ulogorio u plićaku. Prošlo je podne i sunce je već toliko upržilo da bi mu se najrađe i ja pridružila!  

Naš guide je dojavio drugima na mobitel da se tigar ukazao, i uskoro su nam se tu pridružile još dvije grupe turista. Kad je tigar otišo, a za njim i nosorozi, mi smo marendali i udobno se smjestili u hlad malo ubit oko, a naš guide je ostao stražarit. Najedeni i omamljeni vrućinom, zaspali smo ko klade! Iz tako lijepe i spokojne sieste nas je probudio guide, vičući šaptom: 'Quick, we have to go, tiger!’ Ja sam naravno pomislila da nas tigar dolazi napast pa sam zgrabila ruksak i potrčala. Za čas je cijela naša družina mahnito trčala po savani, a guideovi su se svaku malo nervozno osvrtali. Gubila sam dah, već me i slezena počela bolit, ali jebiga ovo je borba za goli život – tako sam mislila, sve dok nismo došli do drugog mjesta malo nizvodno niz rijeku, di smo sreli još dvije grupe turista koji su s dalekozorima ćiribimbili iza stabla. Pa mi nismo bježali od tigra, mi smo trčali da ga vidimo! E, znači masivni facepalm, i kad je Luka skužio da sam ja cijelo vrijeme mislila da nas tigar gonja, nije me stao sprdat. Pravo mu i budi!  

Slika 14: Tragovi jeepa u savani

Slika 15: Spot the spotted deer!

Slika 16: Orao vreba ručak

Slika 17: Mladi Indiana Jones ćiribimbi nosoroge

Slika 18: Između ova 2 stabla smo se sakrili i čekali tigra da se pojavi

Slika 19: A u međuvremenu, wildlife photographer Luka je uhvatio jednog naočitog guštera...

Slika 20: ...i crvenog vilinog konjica...

Slika 21: ...red-whiskered bulbul ilitiga Pycnonotus jocosus

Slika 22: Nosorog je napokon ustao iz plićaka

Slika 23: Tigar ide na klonju

Slika 24: Nisu majmuni nego guideovi koji gledaju tigra s druge strane rijeke

Ostatak safarija je prošao mirno i bez većih uzbuđenja, divljih životinja više ne vidjesmo, samo dva slona zaposlena u parku i krokodile u bazenima u centru za rasplod.  

Navečer smo, tako iznemogli od cjelodnevnog safarija, ipak smogli snage da odemo još jednom do našeg omiljenog kafića, jer je bio movie night i htjeli smo se oprostit od gazde. U dvorištu je sve bilo spremno, projekcijsko platno i projektor, a mi smo pojeli zasluženi dal bhat, naručili pivu i zavalili se u stolice; na programu je Hotel Rwanda.  

Poslije filma i opuštanja uslijedilo je jednosatno pješačenje nazad do resorta po mrklom mraku, a ja sam, još uvijek pod dojmom od safarija, usplahireno trzala na svaki šum. Nasreću, nikakve divlje zvijeri nas nisu napale i sretno smo se vratili u brlog :)

Slika 25: Movie night u dvorištu birtije

Sutra smo se u popodnevnim satima ukrcali na noćni bus za Kathmandu, oboružani strpljenjem i sniženim kriterijima komfora po pitanju transporta. Gazda od resorta nam je dan ranije rezervirao najbolja mjesta u autobusu, odma u prvom redu, za koja se inače Nepalci bore jer imaju osjetljive želuce pa im se tu manje povraća. Imamo čak i mali ventilator! Kod šofera je pregrađena kabina u kojoj se voze ljudi bez rezervacija; izgleda jako neudobno ali je jako popularna - cijena je jeftinija, a i to je dobro mjesto za ubost spiku i zavest neku djevojku koja putuje sama. Bus staje često, a na stanicama unutra ulaze žene i djevojčice koje prodaju vodu, sokove i kokice; pun pogodak! Tih 15 sati drndanja do Kathmandua je prošlo začas, uz dremuckanje i loše indijske filmove koje su nam puštali na tv-u u busu. 

Video 1: I u Nepalu se u međugradskom busu sluša narodni radio

A u Kathmanduu sve po starom: prašina, buka i hustleri na svakom koraku. Taksisti ispred kolodvora nam se nude, vožnju od 3 minute do hotela bi nam naplatili 500 rupija pa ih odjebajemo po kratkom postupku. Samo malo niže niz ulicu, jedan malo razumniji taksist ipak pristaje na cijenu od 200 rupija; nakon nepuna 3 tjedna u Nepalu Luka je postao pravi maher za cjenkanje! Ovog puta uboli smo malo bolji hotel nego prošli put, za 1500 rupija (88 kn) dobili smo krasan (i čist!) brlog, a ono šta nas posebno veseli je obilan doručak koji je uključen u cijenu. Ljubav stvarno ide kroz želudac :)

Slika 26: Brlog

Prije raftinga smo proveli većinu vremena u Kathmanduu nabavljajući opremu, tako da nam je sad samo preostalo da organiziramo taj trek, i da malo razgledavamo. Otišli smo do Durbara – da ne bude zabune, mnogo gradova u Nepalu ima trg s tim imenom, jer u doslovnom prijevodu to znači ‘kraljevski trg’, a ime označava trg ispred kraljevske palače. Ovaj u Kathmanduu je jedan od najpoznatijih i čest je motiv razglednica i magnetića za frižider, ali većina toga je srušena u potresu 2015. i trg sad ne izgleda ni upola reprezentativno ko inače. Svejedno, i dalje naplaćuju upad 1000 rupija koje nismo spremni platit da bi gledali ruševine, pa smo ih pogledali iz zraka, s terase obližnjeg kafića. Luka je prepredeni mangup pa je svejedno ušao na trg, ispod zaštitarskog radara, da opali par fotki, dok sam ga ja koja ne volim kršit pravila (LOL) čekala ispred. Eto šta reć, 16-ogodišnja ja koja je živila po načelu ‘uvik kontra’ bi se zgražala nad ovim.  

Na svakom koraku su stupe – budistička svetišta, ali zapravo grobnice budističkih svećenika, oko kojih je grad jednostavno narastao i iako bi trebala bit sveta mjesta, čini mi se kao da ih svi ignoriraju. Ko u Splitu, kad dođu turisti pa se dive Peristilu i drugim dijelovima Dioklecijanove palače, a ljudima koji tamo žive je to samo – meh. Stupe su kroz stoljeća u budističkim područjima jugoistočne Azije evoluirale u različite oblike, npr. pagode, ili u čortene, karakteristične za Tibet, a vrlo su prepoznatljive jer na sebi imaju naslikane ‘Budine oči’, koje budno promatraju svijet oko sebe. Oči su naslikane na sve 4 strane stupe i one vide materijalni svijet oko sebe, za razliku od trećeg oka iznad njih koje vidi ono nevidljivo, a ispod je nos u obliku upitnika, koji simbolizira jedinstvo svega i svačega. Eto ga, Buda sve vidi i sve zna, pa se ti sad usudi bit nevaljao!  

Slika 27: Durbar square u ruševinama

Slika 28: Nesrušeni dio Durbara

Slika 29: Nakon potresa, svugdje se ziđa...

Slika 30: Stupa u funkciji glavnog nadzornog inžinjera: Budine oči sve vide!

Prošetali smo i do glavne pošte poslat razglednice, a umjesto veličanstvenog i reprezentativnog neoklasicističkog zdanja kakve smo se navikli gledat u Vijetnamu, dočekala nas je oronula modernistička zgrada. Ipak nije sve tako sivo jer sad nakon potresa tu se ziđa na veliko, i nove zgrade čini se ipak idu ukorak s vremenom, ili barem malo manje kaskaju.  

Da ubijemo nostalgiju otišli smo u vijetnamski restoran u Lazimpat, kvart u centru grada koji izgleda kao sušta suprotnost Thamelu: tu su sjedišta banki i multinacionalnih kompanija, skupi hoteli, ambasade i fancy stanovi za expate i lovaše. Ulice su široke i čiste (za nepalske pojmove) i nitko ti ne pokušava prodat hašiš na svakom koraku. Koje osvježenje! A i phở je bio osvježenje u gastronomskom smislu, nakon silnih dal bhatova i palak paneera kojima se hranimo cijelo vrijeme!  

Slika 31: Oronula glavna pošta

Slika 32: Iako zgrada izgleda kao da pripada 21. stoljeću, skela je i dalje passé

Slika 33: Doslovno iza ugla - ovce na ulici

Slika 34: Novi (još poluprazni) šoping centar

Slika 35: Slasni phở

Jedina stvar koja je sad ostala neriješena je naš trek. Odlučili smo se da idemo u Dolpo, izoliranu i među trekerima nepopularnu regiju na zapadu Nepala, koja je također i ‘restricted area’ i za trekanje je potrebno ishodit posebnu dozvolu od države. Dozvola se ne može dobit tek tako, već isključivo preko registrirane agencije – i tu počinju naši problemi, jer naravno ne želimo trekat preko agencije nego samostalno. Vodiča smo se ipak odlučili uzet, ali nekog nezavisnog, tako da nam je sad samo preostalo nać agenciju koja bi nam bila voljna riješit dozvolu, naravno uz neku novčanu naknadu. Koja glavobolja! Di god da smo išli pitat, svi su nas otkantali po kratkom postupku.  

Tako smo otišli u KEEP – Kathmandu Environmental Education Project, udrugu koja se bavi promicanjem ekoturizma i edukacijom o ekološki održivim metodama trekinga u Nepalu, a osim toga pomaže i zapošljavanju nezavisnih vodiča i portera. Tamo smo uzeli neke kontakte, i nakon masu odaslanih mejlova, napokon smo dobili odgovor od jednog mladog vodiča iz Dolpe koji je pristao da se nađemo i porazgovaramo. Cijena koju nam je ponudio za trek je bila malo prevelika (35$ dnevno), ali imao je zato vezu u agenciji koja je bila voljna izdat nam dozvolu. Dozvola košta 10$ tjedno po osobi, znači za Luku i mene za 2 tjedna bi koštala 40$, na što je agencija lupila još svojih 40$ provizije pa se sve skupa popelo na 80$. Skupo, al jeftinije od toga izgleda ne ide! Već smo bili spremni sve to skupa platit, ali je onda lik iz agencije počeo zavlačit i zaključili smo da ipak nisu ozbiljni i da ne želimo s njima surađivat. Bilo nam je svega dosta, i agencija i Kathmandua, poslali smo sve kvragu i bukirali bus za Pokharu: dalje ćemo trek planirat odande. Spakirali smo ruksake, višak stvari ostavili u hotelu i krenuli se opet drndat nepalskim prašnjavim cestama.  

Nakon jedva primjetnih 8 sati u busu, u Pokhari nas je dočekala prva monsumska popodnevna kiša, pravo osvježenje nakon sparnog Kathmandua. Pokhara je inače drugi najveći nepalski grad po broju stanovnika, i turistički hub koji je procvjetao nakon izgradnje ceste 1968. godine. Prije toga, u grad si mogo doć samo pješke i zbog toga je bio nedostupan i obavijen velom mistike. Većina turista koji tu dođu ide na Annapurnu, jedan od najiskomercijaliziranijih planinskih masiva na svijetu; malo sportskiji tipovi trekaju, a fine guzice dubljeg džepa unajme helikopter da ih gore odvede po kratkom postupku. Uglavnom, ima ponešto za svakoga. Površinom je Pokhara najveće metropolitsko područje u cijelom Nepalu, čak 9 puta veće od Kahmandua! Zato nije bilo teoretske šanse da razgledamo cijeli grad, fokusirali smo se na Lakeside, područje na istočnoj obali jezera Phewa, gdje se recentno premjestila sva turistička akcija (hoteli i restorani). Iako je grad okružen brdima sa svih strana, s Lakesidea je nemoguće imat lijep pogled na Annapurnu ili Machhapuchhre, stoga je terasa s pogledom na jezero ono šta se zapravo traži pri biranju hotela. Mi smo svoj brlog našli na brdu sa sjeverne strane jezera pa imamo krasan pogled... barem po noći, jer po danu Pokhara naprosto izgleda ko jedna velika Trešnjevka: šarene kuće zbrda – zdola, gabariti i visine kako kome prdne. Al ajde, barem su ulice asfaltirane!  

Slika 36: Lakeside brlog

Slika 37: Koloristički usklađeni mladi par na terasi brloga

Slika 38: Prayer flags se vijore

Slika 39: Trešnjevk... pardon, Pokhara

Slika 40: Ogledni primjerak arhitekture za viši srednji stalež

Slika 41: Klinci u parkiću igraju kriket

Konačno je došlo vrijeme da se ozbiljno pozabavimo našim trekom. Kontaktirali smo jednog vodiča koji živi u Pokhari i dogovorili se s njim za čisto korektnu cijenu – 20$ dnevno, sad je samo preostalo da riješimo dozvolu. On je reko da ima neke frendiće s agencijom i da oni to mogu riješit, ali tražili su 100$ a nama je to preskupo. Pa su onda iz neke druge agencije nudili za 200$, na što smo mi prasnuli u smijeh i naprasito otišli. Ni s trećom agencijom nije bilo većeg uspjeha, jer su oni tražili 80$, ali bi nam riješili dozvolu samo za jedan tjedan trekanja, šta nije dolazilo u obzir. E tu je Luka sad već podivljao i postavio je našem vodiču ultimatum: ako hoće da trekamo s njim (a to bi mu trebalo bit u interesu, jer nije sezona), onda će nam riješit dozvole za max. 80$, i ni centa više! I prestat će trošit naše dragocjeno vrijeme vucarajuć nas po agencijama koje nam žele izbit proviziju od 400%.  

Ostavili smo vodiča da se sam bavi dozvolama, a mi smo se prepustili fjaci i razonodi. Jutra su vruća i sparna, a pljusak pada svako popodne bez iznimke. Taj dan nas je uhvatio dok smo ispijali čaj na terasi kafića, koja je, iako je natkrivena, u roku od 5 minuta bila kompletno mokra. Pljušti ko iz kabla, al nonšalantne lokalce to uopće ne dira jer su se oni stisli ispod male nadstrešnice kraj jezera i tamo peku kukuruz! Nemam ništa protiv kiše kao takve, al ova lagano postaje tlakica jer traje već 2 sata i ne jenjava... rađe bi bila ušuškana u brlogu i čitala knjigu.  

Navečer zato oblačimo koji sloj odjeće više na sebe i idemo na film u Movie Garden – malo kino na otvorenom, vrlo blizu našeg hotela. Kino je smješteno u vrtu na obroncima brda, idealan amfiteatralni postav, a osim na projekcijsko platno puca i lijep pogled na jezero koje u sumrak nakon kiše izgleda posebno čarobno. Tu su još i kokice i (jedina) nepalska craft piva, recept za sreću i dobar provod.  

Slika 42: Ekipa peče kukuruz pod nadstrešnicom, vlažnost zraka 80%

Slika 43: Movie Garden

Sutradan ujutro opet prži sunjara, a mi idemo malo šetat po sjevernoj obali jezera. Javio nam se i vodič, riješio je dozvole. Sreća i ushit! Naš trek je odjednom postao vrlo opipljiv, tu je iza ugla. Treba sad uživat u ovim zadnjim trenucima civilizacije! Lijepo nam je tu i žalimo šta ne možemo dulje ostat u Pokhari, grad je ko stvoren za ljenčarenje, ispijanje dugih kava kraj jezera i popodnevno dremuckanje u hammocku dok kiša pada. Popodne se nalazimo s našim prijateljem Sanjayem s raftinga; njegova majka ima trgovinu organske hrane i tamo smo se opskrbili s nekim namirnicama za trek. Najveći hit je tsampa – tradicionalno tibetansko jelo, posebno popularno među trekerima radi jednostavnosti pripreme. Radi se zapravo o prženom ječmenom brašnu, koje se miješa s čajem (najbolje slanim čajem s maslacem) da bi se dobila gusta kaša. Tibetanski žganci! Tsampa čini samo mali dio naše trekerske špajze, jer smo nakupovali skoro 12kg hrane, većinom žitarica, suhog voća i čokoladica - namirnica do kojih je na Himalaji skoro nemoguće doć. Sad na to dodaj 3 litre vode, vreću za spavanje, šator, toplu odjeću, prvu pomoć... Na koncu je moj ruksak imao oko 20kg, a Lukin čak 25! Eto mali preview onoga šta nas čeka na našem planinarenju, a o toj pustolovini malo detaljnije u idućem postu.  

Slika 44: Lounge kafić na jezeru

Slika 45: Sretni Luka je sretan jer napokon imamo dozvole za Dolpu!

Slika 46: Hrana za trek. Mmmmm...

[brlog]

15.

Uvijek neka drama s tim avionina, pa tako i ovog puta. Imali smo svega sat i po vremena za presjedanje u Kuala Lumpuru, a kako se radilo o dva odvojena leta, trebalo je i čekat u redu za imigracije, pokupit prtljagu, trčat na vlak da nas odvede s jednog terminala na drugi, i tamo opet čekirat prtljagu. Naravno, zakasnili smo, šalter za Kathmandu je već zatvoren. Malo trčanja naokolo i moljakanja, i mladi službenici su nam se ipak smilovali i čekirali nas. E sad se pak pojavio problem preteške prtljage, u mom slučaju 2 kg, a u Lukinom skoro 5! Uslijedilo je klasično pretumbavanje i seljakanje dijela stvari u ručnu prtljagu i uskoro su naši ruksaci bili na putu za avion, a isto tako i mi. Za dlaku! 

Umjesto da se u avionu napokon malo naspavamo, proveli smo tih 5 sati zaljepljeni na prozorčić, a ispod nas su se izredali malezijski arhipelag, zatim tajlandski, pa najveći od svih divova – Mt. Everest uronjen u more fluffy oblaka, a kad smo se kroz tu šećernu vunu krenuli spuštat prema dole, čistoću i spokoj planinskih vrhunaca zamijenila je prašnjava crvena dolina Kathmandua; sve je puno tvornica cigle, koje daju naslutit koji je ovdje najzastupljeniji građevni materijal. 

Slika 1: Tajlandski rajski otok - Ko Surin Tai

Slika 2: Snježni vrhunci Mt. Everesta & co. stopljeni u bjelinu s oblacima

Slika 3: Jedna od mnogih tvornica cigle iz doline Kathmandua

To se vidi već pri samom slijetanju, jer je aerodrom sagrađen cijeli od cigle. Nakon ultra modernog Kuala Lumpura, ovo nam je poprilični šok. Na podu su prastari tepisoni, na zidovima drvena lamperija, ogledala u masivnim drvenim okvirima i posteri na Himalaju; sve skupa izgleda ko oronula dvorana za sastanke SKOJ-a iz koje prašina nije obrisana od raspada Juge. Na nekoliko samoposlužnih aparata za vize odma se stvorila gužva, i naravno da software šteka i sve traje vječno. Ipak, nervoznih sat i po vremena kasnije, viza je u pasošu i nastavljamo dalje. Našli smo dečka s kojim ćemo shareat taksi do centra, a odmah potom nas je zahaltao i jedan tipični nepalski hustler: Hello my friend, where you from? Where you go? I can take you there, good price… Hustleri rade za treking agencije i hvataju nevine ljude na ulici, s jako prijateljskim nastupom, iako samo žele pošto – poto prodat svoj proizvod. Luka i ja smo najgori mogući ulov za jednog hustlera, jer nema boga da ćemo preko agencije bukirat trek. Svejedno, biznismen Luka je ispregovarao dobru cijenu taksija i tako smo s tim čovjekom otišli do grada. Nakon šta smo izašli iz taksija na dogovorenoj lokaciji, lik nas i dalje nije puštao na miru i slijedećih sat vremena nas je ko psić pratio po gradu, šta je mene jako unervozilo, jer ono daj brate otkaraj, zadnjih 15 sati se vucaram po avionima i aerodromima, gladna sam i oću se ić u hotel otuširat i odmorit, sjaši mi sa svojom agencijom i svojim organiziranim trekovima u Annapurnu. Grrr! 

Slika 4: Tribhuvan International Airport - zvuči pompoznije nego šta izgleda

Slika 5: Zrno po zrno chapati, cigla po cigla - aerodrom

Hotel nismo bukirali jer se i oko toga, kao i svega ostalog u Nepalu, treba cjenkat, a i slike s bookinga blago rečeno ne odgovaraju stvarnosti. Thamel je turistički kvart i u njemu ima milion hotela, po nešto za svačiji džep i ukus. Mi smo siromašni backpackeri pa smo osuđeni na rupe, ali se barem možemo pogodit za normalniju cijenu od one koju gazda originalno traži. Tako smo dobili brlog za 900 rupija (55 kn), iako je gazda originalno tražio čak 1500! Kapa dole Luki za njegove pregovaračke sposobnosti! Cjenjaknje je nešto od čega meni pada mrak na oči, ali on u tome iskreno uživa, i zbog toga se u Nepalu snalazi ko riba u vodi! 

Kathmandu je prljav i nevjerojatno prašnjav, pola grada je srušeno u potresu 2015. i obnova teče jako sporo. Sve je sagrađeno od cigle, i cigla sa srušenih zgrada se uredno reciklira i ugrađuje u nove zgrade. Na mjestima srušenih kuća pak spontano nastaju odlagališta otpada, i tako je sve opet puno smeća. Ulice su tu i tamo asfaltirane, ali većinom zemljane, pune rupa. Centar grada izgleda ko Kozari bok! U zemlji trećeg svijeta smo, Afrika u srcu Azije. 

Slika 6: Brlog

Slika 7: Asan Tole - najprometniji trg u gradu

Slika 8: Tipična stara gradska gradnja od cigle s drvenom izrezbarenom stolarijom

Slika 9: Cerade na krovu tržnice - favele u srcu grada

Slika 10: Modernija gradnja - opet cigla

Slika 11: Tipična ulica - hrpa ljudi, hrpa kablova

Slika 12: Vozač rikše spava na radnom mjestu

Slika 13: Povijesna česma Ga Hiti - za mnoge u Thamelu i dalje jedini izvor vode

Ljudi su nam isto egzotični i na neke njihove običaje se teško privikavamo, naprimjer hračkanje. Nepalci hračkaju di god stignu, staro i mlado, fini ljudi i klošari. Hračkaju na ulici, u restoranu, s prozora svoje sobe, pa tako ako nemaš sreće ko Luka, ti nečiji zeleni hračak završi na šeširu (ajde, bolje i to nego na glavi). Na ulici ima svega, i ekipe u narodnim nošnjama, i moderno obučenih u fejk brendove. Subota je jedini neradni dan u tjednu pa se petkom navečer svi oblokavaju po kafićima s lošom muzikom. A sluša se svašta, od nepalskih cajki, preko strane komercijale do nezaobilaznog reggaea; konzumacija marihuane je tu utkana u kulturu i hinduističku praksu, a lokalni hašomani su prigrlili Boba Marleya kao svog boga i njegovo nasmijano lice na crveno – žuto – zelenoj podlozi nas prati posvuda. Nemoguće je prošetat ulicom u Thamelu bez da ti neki sumnjivac pokuša prodat hašiš. Nepal u 2019. neodoljivo podsjeća na Hrvatsku 90-ih! 

Slika 14: Crna kronika iz lokalnih novina

Slika 15: Još jedan ‘ženski slučaj’ iz novina

Slika 16: Ipak ima nade: reklama za menstrualnu čašicu zaljepljena u ženskom wc-u

Slika 17: Ima i pank koncerata

Nacionalno jelo je dal bhat, u suštini riža s juhicom od leće, i onda sa strane dobiješ još curry od povrća, kiseliš, ponekad i meso… varijacije zavise od podneblja i mogućnosti. Nepalci to sve skupa promiješaju na pladnju u jedan veliki paštroč, i onda jedu – desnom rukom. Bez bešteka. Lijeva ruka služi za brisanje bulje nakon kenjanja, desna ruka služi za jedenje. Nevjerojatno da u zemlji u kojoj je tekuća voda luksuz (o toploj vodi da ne govorimo), u kojoj pola stanovništva nema para za sapun, i gdje bolesti poput dizenterije još nisu istrijebljene, ekipa i dalje inzistira na tome da u nevjerojatno nehigijenskim uvjetima jede golim rukama! I to jelo poput daal bhata, koje je u esenciji rižot. Svašta. Dal bhat se jede dvaput dnevno, za ručak i večeru. Kad pojedeš, dobiješ refill, besplatno. Za kuharicu je najveći mogući kompliment kad tražiš još riže! Postoji i uzrečica: Dal bhat power 25 hour. Majkemi. Mislim, jelo je korektno, stvarno se najedeš od njega, al baš da bi ga jela svaki dan dvaput dnevno – ne bi. Brate mili i škampi na buzaru bi mi se kad – tad zgadili da ih tako forsiram. 

Jedan od prehrambenih favorita su nam momosi – tibetanski dumplingsi, koji dolaze u raznim varijantama: vege, s piletinom ili bivolom, kuhani na pari, frigani s jedne ili obe strane. U kvartovskom žgabucinu se može dobit porcija već za 100 rupija (6 kn)! Ipak, najčešće jedemo indijsku hranu – palak paneer i slične curryje s garlic naanom, i to uvijek u istom lokalu, gdje su cijene niske i usluga brza – hrana je uvijek na stolu u roku od 5 minuta! 

Imali smo nekakav okvirni plan otić trekat u zapadni Nepal pa nakon toga na rafting. Na netu smo našli čovjeka imenom Charles iz Australije koji hoće trekat di i mi i traži partnere u zločinu; lik nam se učinio simpa pa smo mu se javili, ali reko je da dolazi u Nepal tek za 2 tjedna pa smo tako odlučili pričekat ga s trekom i otić prvo na rafting. Obišli smo 5-6 agencija u Thamelu da vidimo šta imaju za ponudit, i odluka je pala da idemo na 7-dnevni rafting na Karnali, posljednju divlju plovnu rijeku u zapadnom Nepalu. Agencija s kojom idemo je Ultimate Descends, čiji je gazda neki stari as, pionir raftanja u Nepalu i veliki borac za očuvanje Karnalija. Naime, nešto se šuška o izgradnji brane koja bi zauvijek promijenila izgled rijeke i utjecala na čitav ekosustav, a on pokušava na sve načine to spriječit, između ostalog dogodine organizira međunarodno rafting natjecanje na Karnaliju koje bi povećalo vidljivost ovog problema i cijelu priču dovelo u medije. I sad tu dolazi naš rafting izlet, koji nije klasičan turistički izlet, već scoutanje i priprema za natjecanje. U grupi je 10 guideova, iskusnih raftera, i nas dvoje tuntli – prava je sreća da su nas uopće uzeli sa sobom, jer Luka nije raftao nikad, a ja samo jednom, a Karnali je rijeka s rapidima klase 4+ do 5 (čitaj: opasna)! 

Nakon kratkog briefinga i upoznavanja s guideovima u Kathmanduu, krenuli smo na duuug put; do početne točke raftinga 3 dana jahanja, u prijevodu 2 dana truskanja u busu po cestama za koje su i ove  u Kathmanduu pravi autobahn. Bus je stara kanta s jako malim sjedalima, ali nas je sva sreća dovoljno malo da se možemo raskomotit. Prvi dan na cesti je sparan i prašnjav, dok se truskamo po vrućem (i ravnom) Teraiju, ekipa u busu kunja, slušaju se nepalske cajke i povremeno neki trance (!) ili rokerica. Šofer vozi u motorističkim rukavicama, a njegov sin u cvijetu puberteta u Panthera majici mu je asistent: povremeno viri kroz vrata, gleda jel se može proć ovde ili onde, u bus dovodi nonice s ulice koje prodaju grickalice i sl. Sa šofer šajbe nam se smješka debeljuškasti veseljak Ganesh – hinduistički bog prosperiteta i mudrosti, hedonist i sladokusac, sin Shive i Parvati, kojem je ćaća u afektu odsjeko glavu našavši ga u krevetu s mamom po povratku s duga puta (nije ga prepozno), a onda je ona izvršila pritisak na njega da ga mora oživit, a ovaj je to mogo napravit samo s glavom prvog živog bića koje naiđe – igrom slučaja to je bio slon. Ja mislim da mu slonovska glava baš dobro paše uz trbuščić :)

Slika 18: Ukrcavanje kayaka

Slika 19: Naš mali bus

Slika 20: Tuk tukovi na središnjoj (neasfaltiranoj) ulici Birendranagara

Slika 21: Tipičan kamion - okićen ko božićno drvce

Slika 22: Bus u oblaku prašine. Asfalt? Što je to?

U busu nas je 15 i ja sam jedina cura; nitko mi se ne obraća, sva komunikacija ide preko Luke, al mislim da je to zato jer mi nisu uspili zapamtit ime, a Luku svi odma zapamte zbog Modrića. Dečki su moderni, nose kul frizure i tetovaže – u Nepalu su rafteri ko na zapadu skejteri. To je jedan od rijetkih sportova kojim se mladi rekreativno bave, uz kriket i odbojku na pijesku. Himalaji unatoč, nitko ne planinari – barem ne u onom smislu na kojeg smo mi navikli. Ljudi po planini hodaju iz čiste nužde, da dođu od točke A do točke B, i to zato jer ne postoji drugi način za doć nego pješke. Meni se čini da bi mi pješke brže stigli do svog odredišta nego busom, jer su dionice 'ceste' toliko uske i izrovane da ih prelazimo ko po jajima, a na trenutke kad se krenemo penjat serpentinama, a na 10 cm lijevo od nas vreba provalija, se pitam pokriva li ovo naša polica osiguranja; spada li vožnja busom u Nepalu u kategoriju 'transport' ili 'ekstremni sportovi'. Hm. Kako god, nakon tri mjeseca aktivne vožnje motora po Vijetnamu, lijepo je malo za promjenu bit kofer, moć se zavalit u busu, kunjat, slušat muziku, gledat kroz prozor i znat da ako se slupamo, to neće bit radi moje greške i nepažnje nego neke vanjske sile. 

Slika 23: Naša vijugava cesta

Slika 24: Stanje na cestama - bolje ne pitaj

Slika 25: Vozit se u gepeku od pickupa je normalna stvar

Slika 26: Potleušice

Slika 27: School bus - gepek pickupa

Slika 28: Kuće od gline

Slika 29: Lokalci u tradicionalnim, ali i u malo modernijim odjevnim kombinacijama

Dva dana nakon, znojni i prašnjavi stigli smo na odredište – početnu točku raftinga: selo Rakam Karnali. Čim se naš bus spustio do obale rijeke, oko nas se stvorila masa znatiželjnika; Luka i ja smo možda jedini zapadnjaci koji su tu ikad stupili nogom, i svi u nas bulje, pogotovo klinci koji nam se motaju oko nogu i jako je teško sastavit šator u tim uvjetima. Malo se osjećam ko životinja u zoološkom vrtu. Večerali smo dal bhat u lokalnoj gostioni i spremili se za spavanje; sutra je uzbudljiv dan! 

Slika 30: 706 km busom = 2 puna dana drndanja

Slika 31: Znatiželjni klinci oko rafta u Rakam Karnaliju

Nakon doručka, pakiranja sebe i šatora, naš guide nas je kratko upoznao s opremom, pravilima ponašanja u raftu, procedurama u slučaju nesreće itd. Konstelacija je slijedeća: prvo idu tri kayaka u kojima su scouti, onda ide naš raft u kojem smo Luka i ja, pet iskusnih raftera i guide, i na kraju ide 'teretni' raft s hranom i opremom, kojim upravlja samo jedan čovjek s veslima, a na provi mu se voze još trojica: novinar, fotograf i još jedan guide. Novinar i fotograf su tu da naprave srcedrapateljnu reportažu o ovoj divnoj divljoj rijeci, ne bi li je sačuvali od izgradnje brane. Oni su veseli i uopće ne izgledaju zabrinuto, za razliku od mene koja sam ustrtarena i strepim; ipak su ozbiljni rapidi pred nama! Novinar je izgleda neka poznata njuška, u selu ga svi znaju i on od rana jutra pije po kućama; kad je došlo vrijeme da se ukrcamo na raftove i krenemo, lik je već bio debelo podmazan. Njegova opuštenost i djetinja razigranost je pomogla i meni da se malo smirim, a i na koncu šest iskusnih momaka je s nama na raftu, šta može poć po zlu? 

Može svašta, al nije ništa. Prvi dan bilo je zagrijavanje za ozbiljnu akciju, s rapidima klase 2 i 3, gdje smo se malo smočili i naučili kako treba sjedit da ne ispadneš van, i trenirali timski duh mahnitim veslanjem uz guideovo vikanje: Alright team, paddle forward! Čovjek se malo osjeća ko rob na galiji, fali samo neki crnac da udara u bubanj i daje ritam :D

Slika 32: Dva debosa u punoj rafting opremi

Slika 33: Stare iskusnjare

Slika 34: Veslati se mora

Navečer nova plaža na rijeci, postavljanje kampa, dizanje šatora. Za večeru guideovi kuhaju odvojeno za nas i za njih: oni jedu daal bhat, mi nešto drugo. I jedemo odvojeno, za nas dvoje postave stol od dasaka, a oni jedu na podu u 'kuhinji'. Ova segregacija nas nervira i žalimo se, ali bez rezultata. Jedini guide koji se s nama druži je Sanjay, kayakaš iz Pokhare, i nikako ne možemo dokučit jel to radi dobrovoljno ili je izvuko najkraću šibicu. Svejedno, lijepo je imat nekog lokalca za pričanje i druženje, osjećamo se manje ko kese s novcem, a više ko ljudi. 

Slika 35: Večernje chillanje ispred brloga

Slika 36: Klonja na osami

Slika 37: Guideovi spavaju u ovom improviziranom bivku od rafta, cerade i vesla

Slika 38: Naš prijatelj Sanjay

Sutradan ista jutarnja rutina, doručak pa pakiranje kampa, samo sad s malo većom nervozom: pred nama je dan ispunjen uzbudljivim rapidima klase 4+ i 5. Rijeka je nabujala radi otapanja snijega i rapidi su malo opasniji nego inače; guide nam veli da u normalnim okolnostima ne bi nikad vodio turiste u ovakve vode, al sad smo u manjini pa nije greda. Da ne bi ispalo da im tu samo smetamo u njihovim pripremama za natjecanje, ima i od nas neke koristi. Tojest od Luke, koji pedantno bilježi riječni tok, rapide, mostove i plaže na GPS-u, jer se iz cijelog tima guideova ama baš nitko ne zna njime koristit. U bijelu riječnu pjenu nećemo bezglavo posrljat, već se prije svakog velikog i zajebanog rapida izlazi na obalu, odmjerava situacija i donosi odgovarajuća strategija. Pokusni kunići su dečki u kayacima, i nakon šta oni iz rapida izađu živi, onda i mi bez bojazni možemo zajahat valove. Koliko god sam u početku strepila od ispadanja iz rafta, nakon šta smo bezbolno prošli ove najopasnije mi je bilo jasno da se to neće dogodit. Stoga, u zvizdan na mirnim dionicama rijeke svi dobrovoljno skaču u vodu ne bi li se malo osvježili. Prava predstava zapravo slijedi nakon toga, jer je pravo umijeće graciozno se popest nazad na raft, a to je nešto šta ja nisam uspila savladat, pa me onda Luka vuče van grabeći me za prsluk za spašavanje, pri čemu se ja koprcam ko nasukani kit. 

Slika 39: Luka se bavi GPS-om

Slika 40: Izvidnica zajebanog rapida

Slika 41: Kayak u srcu akcije

Slika 42: Chillanje i kupanjac

Slika 43: Luka graciozno ulazi u raft

Dok plovimo rijekom susrećemo tek šačicu ljudi, i tu i tamo ponekog bivola kako se brćka u plićaku. Lokalci peru robu i voze se u kanuima izdubljenima u deblu, klinci se goli kupaju i viču nam namasteee. Na glinenim kućama sa slamnatim krovovima sjaje se mali solarni paneli i podsjećaju nas da smo ipak u 21. stoljeću, a Nepal je u procesu elektrifikacije preskočio cijelu jednu stepenicu. Navečer nam je najljepše jer svaku večer dižemo brlog na drugoj plaži, stalno neki novi ambijenti i pogledi, a i dečki nam kuhaju raznolika jela zbog kojih smo dobro uhranjeni i cijelodnevno veslanje nam ne pada tako teško. Lijep je život na rijeci! 

Zadnja dva dana raftinga prolaze mirno, s jedva pokojim malim brzacem, pa većinu vremena samo plutamo slušajući muziku s Lukinog vodootpornog JBL zvučnika. Osjećam se ko Huckleberry Finn! Pred sami kraj naše vodene avanture ušli smo u područje Nacionalnog Parka Bardia i sad smo naćulili oči i uši ne bi li ugledali kojeg krokodila ili slatkovodnog delfina. Nažalost nitko od navedenih nam se nije prikazao, al smo zato vidili jednog plahog slona kako se tušira surlom. Lik je zbrisao čim nas je ugledao!

Prije uplovljavanja u našu posljednju luku, prošli smo ispod mosta Karnali – Chisapaani – drugog najstarijeg ovješenog mosta u Aziji, i najdužeg u Nepalu! Impozantna čelična konstrukcija definitivni je znak da smo napustili divljinu rijeke i spustili se u civilizaciju.

Slika 44: Lokalci i kanu od debla

Slika 45: Interesantne pješčane formacije

Slika 46: Ovješeni most Karnali - Chisapaani - sa svojih 500 metara najduži u Nepalu!

Slika 47: Most izbliza

Sparkirali smo se na plaži, rastavili raftove i ukrcali ih nazad na bus, koji nas je odveo u Banana resort na večeru i noćenje. Banana resort se nalazi usred plantaže banana, i na meniju imaju masu hrane od banana. Mi smo za večeru jeli ipak dal bhat vulgaris, ali smo zato popili 'banana beer', koji ima više okus po rakiji nego pivu, al nije bitno – glavno da udara! 

Ujutro su dečki otišli nazad za Kathmandu, ostavivši nas na prašnjavoj cesti iznad Bardiye; nismo mi još gotovi sa zapadnim Nepalom! 

Slika 48: Pakiranje na bus pred odlazak

Slika 49: Zanosni Luka i zaslužena brlja od banane u Banana resortu

Slika 50: Vodenim putem napravili smo 248 km u 5 dana!

[brlog]

14.

U ranojutarnjim satima napustili smo Ba Bể i krenuli lagano prema Hà Nộiu – našoj zadnjoj postaji na ovom tromjesečnom proputovanju Vijetnamom. Kretali smo se planinskim dijelom još neko vrijeme, a onda se cesta na naglo pretvorila iz jedva-pa-dvotračne, na kakvu smo se dosad već bili navikli, u četverotračnu friško asfaltiranu autocestu – Luka ju je nazvao 'vijetnamski ipsilon' (vidi se da je već homesick). Cesta je evidentno svježe napravljena jer još ni u Google mapsima nije evidentirana kako treba, pa sam ja tako preko nekakve čudne petlje završila na bijelom putu, a Luka koji se vozio iza mene to nije skužio i samo je nastavio dalje. I tako nekih pola sata kasnije, kad nam je oboma postalo jasno da sam ja izgubljena, smo se nazvali, Luka mi je poslao svoju geolokaciju i ja sam se s bijelog puta krenula vraćat nazad prema njemu. On je za to vrijeme sjeo popit pivu u birtiju kraj ceste, gdje je po kratkom postupku našao nove frendiće – 2 Vijetnamca koja su ga opkolila svaki sa svoje strane, jedan mu je pokazivao slike svoje žene i djece, a drugi ga je milovao po ruci i divio se njegovim dlakama. Sreća pa sam brzo došla i izbavila ga iz ove dlakave situacije!

Cesta ispred nas bila je dobra i prazna, pogledi još uvijek lijepi, tu i tamo neko brdo… i onda smo ušli u Thái Nguyên, koji je zasebna provincija, ali skupa s okolnim gradovima pripada metropolitanskom području Hà Nộia – drugim riječima, grad nikad ne prestaje! Idućih 100 km čekala nas je vožnja u nenormalnoj gužvi, jer smo upikli drito rush hour. Ovo nas je krajnje unervozilo, i baš je bezveze da smo svoju Odiseju od preko 4000 km morali završit na ovaj način. Ali ipak nije sve izgubljeno, jer nas je na ulazu u Hà Nội dočekao spektakularni, friško sagrađeni most Nhật Tân preko Crvene rijeke, a dok smo ga prelazili je tako jako puhalo da sam se bojala da ću jedva izvuć živu glavu!

Slika 1: Deforestirana rupa u brdu se opet zazelenila

Slika 2: Vijetnamski 'ipsilon'

Video 1: Spektakuaran ulazak u grad preko mosta Nhật Tân

Slika 3: GPS track - 220 km do Hanoia

Rezervirali smo stan preko Airbnb-a, u kvartu Tây Hồ - to je područje oko velikog istoimenog jezera, gdje je izgradnja mahom novijeg datuma, tu živi masu stranaca i expata i posljedično - sve je puno finih internacionalnih restorana i craft pivnica. U prizemlju naše zgrade se vrlo prikladno smjestio meksički fast food pa smo se, čim smo se uselili u naš novi fancy brlog, nakrcali kalorijama da možemo izdržat noć: večeras je naime Ben UFO u gradu i svira ni manje ni više nego u klubu evo tu 10 minuta pješke od našeg stana! Prvo smo se malo doveli u red, otuširali i ubili oko, a onda smo se malo prije ponoći zaputili u klub. Sve je bilo krcato strancima, ali bilo je i lokalaca, i svi su bili razvaljeni. Cuga je bila jako skupa, ali Hà Nội nam je ionako generalno skup u odnosu na ono na šta smo se navikli zadnjih mjesec dana. Nakon tjedan dana provedenih na divljim obroncima sjevernog Vijetnama, bilo je ful čudno bit opet među ljudima, mahom strancima, na tehno žurci. Tim više šta smo se tog istog jutra probudili na maglom obavijenom Ba Bể jezeru, daleko od grada, buke, i šta smo se u tako kratkom vremenu, vozeći se uz bivole koji pasu i praščiće koji pretrčavaju cestu, tako brzo našli u jednom svijetu toliko drukčijem! Ben je bio dobar i bilo je lijepo za promjenu gledat ga iz blizine, a ne kao malu točkicu negdje na dnu Moata, ali kad je on završio neki drugi DJ je upilao s kuruzom i Luka i ja smo brže – bolje pobjegli van. Prošetali smo se uz magično osvijetljeno jezero, pojeli nešto i otišli doma na zasluženi odmor.

Slika 4: Brlog

Slika 5: Jezero Tây Hồ

Sutra smo otišli u lokalni Vinmart – dobro opskrbljen domaćim i stranim proizvodima, da zadovolji potrebe kvartovskih stranaca, i dok smo kupovali osnovne živežne namirnice – kokice, jogurt i avokado, prišla nam je neka teta i pozdravila nas – na hrvatskom! Ne računajući Edvina, Peru i Deana, ovo je prva random Hrvatica koju smo sreli u Vijetnamu! Malo smo popričali, rekla je da radi za Infobip i da u Hà Nộiu trenutno živi 15-ak Hrvata. Ona je tu već 5-6 godina i vijetnamski zna dovoljno dobro da se može posvađat na njemu, ali se ipak većinu vremena sporazumijeva na engleskom.

Iako nam je u našem kvartu lijepo i udobno, otišli smo do stare jezgre malo razgledat, popit kavu. Pojeli smo bánh mì s nogu i požurili do train streeta – kao što samo ime govori, to je ulica kojom prolazi vlak. Ništa spektakularno, mamac za turiste. Uz ulicu ima masu kafića, svi su prvi red do vlaka, i svi hoće da baš kod njih popiješ preskupu kavu. Nismo nigdje sjeli nego smo prošetali prugom gore – dole, vlak je prošao točno po voznom redu, opalili smo par fotki i otišli dalje, do bia hơi cornera.

Bia hơi je vrsta svježe brewanog točenog piva, vrlo laganog lagera, s rokom trajanja od 24 sata. Popularno je među lokalcima jer je jeftino (3 dcl dođe 7000 dongova ilitiga 2 kn), i birtije svaki san dobijaju nove bačve sa svježim pivom. Nema bojazni da će se pokvarit, sve se popije. Mi već mjesec dana pokušavamo popit bia hơi, ali svaki put dosad kad smo ga naručili, uglavnom u večernjim satima kad bi završili s vožnjom, bi nam konobarica rekla da je sve prodano! U Hà Nộiu nemamo tih problema, ne vozimo se i možemo pit alkohol usred bijela dana, a bia hơi dođe kao savršeno osvježenje po ovoj sparini!

U centru smo dočekali i večer, i otišli smo na night market; u ulici Hàng Đào se blokira promet za motorna vozila, izvade se štandovi nasred ulice i sve se pretvori u jedan veliki vašar. Ima svega za kupit: jeftine fejk sportske opreme, hippie i hipsterske robe, raznoraznih đinđa i suvenira i naravno, meni najdraže kategorije – hrane. Od đinđa nismo kupili ništa, al smo zato zviznuli gimbap tempuru (južnokorejski sushi) i nekoliko ražnjića s pohanim škampima. Nakon slanog snacka čovjeku prirodno dođe da poželi popit pivu, ali kad smo ugledali horde turista kako se naguravaju po ulicama s birtijama, naglo smo odustali od te ideje i otišli nazad doma u naš lijepi mirni kvart.

Slika 6: Train street - popodnevni vlak i turisti

Slika 7: Kad nema vlaka, na ulici (pruzi) se normalno živi

Slika 8: Napokon bia hơi!

Slika 9: Night market u starom gradu

Slika 10: Jedna od ulica gdje backpackeri vole cugat

Drugi dan smo se čuli s Čileancem, našim drugom iz offroad avanture na sjeveru, koji je također došao u grad. Dogovorili smo se da se podružimo navečer, otić ćemo na koncert u Hanoi Rock City. Na repertoaru su bila 4 vijetnamska benda, što nas je obradovalo, jer smo htjeli čut i malo domaće muzike koja ne spada u kategoriju narodnjaka kakvih smo se dosad naslušali na karaokama. Na The Middle smo zakasnili i čuli smo samo zadnju stvar, Anesthetic Youth su imali samo pjevačicu Vijetnamku, ostali su bili stranci, ali generalno su bili ok. Sketch of Blue su bili ok, ali po mom mišljenju malo passé – furaju se na glazbeni izričaj Radioheada i Musea s kraja 90-ih i to se jako čuje. Ajde momci da čujemo nešto novo! Kad su počeli Rebel Monk – hip hop sastav, naš Čileanac je već debelo spavao na kauču sa strane, popio je možda koju pivu previše, a i nas dvoje smo već zijevali pa smo otišli doma.

Fino smo se tušnuli, oprali zube, spremili za spavanje, i kad sam ja već bila u krevetu, Luka je zatvorio vrata spavaće sobe koja vode prema dnevnom boravku i ulazu u stan. E al kvaka je bila neispravna, i vrata se više nisu mogla otvorit! Moglo ih se otvorit samo s druge strane, iz dnevnog boravka. E jesmo se uvalili! Raspored prozora i činjenica da nam je stan na 4. katu su nas spriječili (srećom) u ideji da se idemo pentrat po fasadi da bi došli s druge strane, pa smo zato pogledali na youtubeu nekoliko edukativnih videa na temu kako provalit vrata. Moraš volit Internet! Inžinjer Luka je od malog plastičnog češlja napravio alat za obijanje i nakon 5 minuta prčkanja nas je uspio oslobodit. Moj junak!

Slika 11: Sketch of blue

Slika 12: Provalnik na djelu

Slika 13: Oruđe za provalu - krnji češalj

Da malo razbijemo monotoniju bivanja na istom mjestu predugo (a i da uštedimo malo para), sutra smo odselili iz našeg Airbnb stana i finog kvarta i preselili se u backpackerski hostel u centru. A došlo je i vrijeme da se zauvijek oprostimo od naših ljubimaca na 2 kotača. Otišli smo do door-to-door agencije na željezničkom kolodvoru i predali im motore da ih vrate nazad u Saigon. Nije bilo lako rastat se od njih, nakon šta su nas vjerno pratili na našim putešestvijama zadnja 2 i po mjeseca! Treba se sad lagano opet privikavat na činjenicu da smo pješaci. Sve se čini kompliciranije, ko u Zagrebu kad mi je bicikla na servisu pa onda moram pješke obavljat sranja po gradu – uf!

Slika 14: Cafe Duy Trí - pravi mali žgabucin

Slika 15: Luka u agenciji s kojom smo poslali motore nazad u Ho Chi Minh City

Naš hostel je smješten odma do St. Joseph's katedrale koja je zvijezda programa: di god da odeš, svi imaju pogled na katedralu. Pa tako u nju gledamo s krovne terase u hostelu, iz kafića prekoputa, pa čak i wc ima veliki prozor s pogledom na katedralu! Nakon terorističkih napada u crkvama na Šri Lanci, moja majka nije previše oduševljena idejom da živimo i boravimo tako blizu katedrale, ali ipak smo u Vijetnamu pa mislim da nema potrebe za sekiranjem.

Slika 16: Neogotička St. Joseph's Cathedral iz 1886. 

Slika 17: Pogled s terase hostela na trg ispred katedrale

Slika 18: Luka u Cộng Cafeu s pogledom na katedralu

Slika 19: Klonja u kafiću s pogledom na katedralu 

Luka i ja imamo talent za ubost nacionalne praznike; kako smo u Saigonu proveli tết, tako su nas sad u Hà Nộiu dopali Reunification day i 1. Maj – dva praznika dva dana zaredom. Reunification day pada na 30.4., kad su oružane snage sjevernog Vijetnama skupa s Việt Cộngom osvojile Saigon, šta je označilo službeni završetak Vijetnamskog (a.k.a. Američkog) rata. Ovaj dan emigranti iz Južnog Vijetnama u dijaspori, tj. Americi, obilježavaju kao dan žalosti. Tu u Hà Nộiu sve je zatvoreno, osim u turističkom dijelu grada di se stvari odvijaju kao da je bilokoji drugi dan. Mi smo prošetali do jezera Hoàn Kiếm – poznatog jezera s pagodom, čestog motiva na razglednicama, jer smo se nadali nekakvoj paradi, fažolu, narodnom veselju. Bilo je nešto ljudi koji su šetali okolo, ekipe koja je na kolicima prodavala moj novi omiljeni snack – škampe na ražnjiću. Tri škampa 10.000 dongova (3 kn). Na prvom štandu smo ih dobili za normalnu cijenu, a onda su nas na svakom slijedećem pokušali prevarit i uzet nam ne dvostruko, nego trostruko više para! Naporno je cjenkat se svaki put kad poželiš nešto pojest, ali taj prljavi posao prepuštam Luki jer on u njemu iskreno uživa, dok mene zaboli glava od same pomisli da s nekim moram o nečemu pregovarat – pogotovo dok sam gladna, jer sam onda spremna pristat na sve, čak i po mene nepovoljne uvjete.

Na jezeru se nalazi i Međunarodni poštanski ured koji na svu sreću radi i na praznik, pa smo doma poslali jedan oveći paket sa svim stvarima koje nam više neće trebat na putovanju: bong, motoristička oprema, neke knjige, suveniri… Najjeftinije je bilo poslat brodom, to traje 2 mjeseca i paket bi mogo taman doć u Zagreb u isto vrijeme kad i mi. Nadam se da nikakvi gusari neće zajebat stvar, Luka će bit neutješan ako ostane bez svojeg novog bonga!

Slika 20: Praznici su, zastava se vijori na svakoj kući

Slika 21: Kome nije jasno šta se slavi, na zastavama sve piše

Slika 22: Luka na jezeru Hoàn Kiếm - u pozadini most koji vodi do hrama

Slika 23: Mama oblači curice u istu robu, isto ko šta je moja mama oblačila mene i sestru kad smo bile male :D

Slika 24: Bong umotan u štitnike spreman za slanje

Sutradan – 1. Maj. Početak je 5. mjeseca i monsunska sezona se lagano prikrada; odsad pa nadalje sve će bit po istom scenariju: ujutro prži sunce, nenormalna vrućina i sparina, onda popodne krenu pljuskovi, i do navečer je sve suho, ko da se ništa nije dogodilo. Naš dan je počeo loše, padao je pljusak cijelo jutro i mjestimično je nabujala voda prodirala iz ulične kanalizacije. Luka je imao tu nesreću da se spotakne i upadne u lokvu od nabujale kanalizacije, na opće veselje slučajnih prolaznika (a ruku na srce, i ja sam se pošteno nasmijala). Not funny, znam, ali nisam si mogla pomoć. Nakon toga je uslijedilo pranje nogu, čarapa i tenisica u obližnjoj fontani – ništa neobično, jer par minuta prije neki je barba na istoj toj fontani oprao svoj motor, grabeći vodu šljemom :D

Sreća pa sad živimo u centru, hostel je blizu i Luka se otišao preobuć u japanke, a tenisice je ostavio da se suše. Sad kad je sve opet bilo na mjestu, mogli smo nastavit dalje s našim planovima: otišli smo opet na jezero Hoàn Kiếm jer se tamo nalazi water puppet theater, a obećali smo si da moramo to pogledat prije nego šta napustimo zemlju. Predstava traje 50 minuta i napravljena je jako profesionalno; u središtu pozornice nalazi se bazen s vodom, na njegovom kraju je paravan iza kojeg su skriveni glumci – oni preko dugačkih štapova uronjenih u vodu upravljaju lutkama, koje se kreću po vodi: tu su ljudi u brodovima, vodeni bivoli, patke, zmajevi koji rigaju vatru i vodu, ribice, zmije, tigar koji se penje po palmi… s lijeve i desne strane pozornice je ekipa muzičara koji sviraju na tradicionalnim žičanim instrumentima, pjevaju i daju glasove lutkama. Sve skupa, jedan dobro odmjereni spektakl. Jedini bed je šta je sve na Vijetnamskom pa niko ništa ne kuži šta se događa – jer svi u publici su više - manje turisti.

Slika 25: Lik pere motor pomoću šljema, vodom iz fontane

Slika 26: Štakor iz kanalizacije

Slika 27: Pranje nogu i tenisica u fotani

Slika 28: Thăng Long Water Puppet Theater

Kad smo izašli iz kazališta nakon predstave, bilo se rasunčilo i na jezeru se već nakupilo masu ljudi. Šušur ko na rivi za sv. Duju; klinci voze autiće, prodaju se baloni i jeftine plastične igračke, frigana hrana miriše sa svakog kantuna. Sve krcato ljudima i svi zrihtani. A onda je oko jezera krenula biciklistička utrka, praćena konvojem motora na kojima su se vijorile vijetnamske zastave i logoi sponzora. Na drugoj strani, limena glazba pa neki jazz band. Ljudi se druže, neki se igraju, neki plešu – među mladima u jugoistočnoj Aziji izgleda popularan način provođenja vremena. Dan koji je počeo grozno ipak je završio lijepo, i sreća da je, jer to je bio naš zadnji dan u Vijetnamu.

Slika 29: Biciklistička utrka na jezeru Hoàn Kiếm

Slika 30: Limač u tenku

Slika 31: Fan hrvatske repke

Slika 32: Ples kao razbibriga mladih

Sutra smo se digli ranom zorom da stignemo na jutarnji let, preko Kuala Lumpura u Kathmandu. Nakon šta smo se čekirali i ostavili prtljagu, otišli smo u aerodromski restoran pojest posljednji phở i popit posljednji cà phê trứng (egg coffee). S velikom tugom u srcu napuštamo Vijetnam, naš dom posljednja 3 mjeseca; šta smo ga bolje upoznavali, to nam je postajao sve draži i draži. Ali stopala nas svrbe, moramo ić dalje… avantura nas zove, Nepale stižemo!

Slika 33: Luka jede avokado na aerodromu

Slika 34: Posljednji phở i tuga u očima

Slika 35: GPS track - 4341 km Vijetnama u 90 dana!

[brlog]

13.

The north loop - put je to koji je u kuloarima motorista po Vijetnamu stekao gotovo kultni status. Od samog početka našeg road tripa, to je bila jedina dionica ceste za koju je Luka bio 100% siguran da je želi odradit, i radi koje bi žrtvovao sve drugo. To na kraju nije bilo potrebno jer smo stigli obić (skoro) sve šta smo planirali, samo evo, kako smo na početku malo rastegli u južnom Vijetnamu, tako smo ga sad u srednjem morali malo stisnut e ne bi li u svoj tromjesečni itinerar mogli ugurat još i sjever. Problem je jedino u tome šta, da bi se od Mai Châua došlo do Hà Gianga (mjesta di počinje north loop), treba proć preko podosta neatraktivne delte Crvene rijeke. 

Prvi dio puta bio je još lijep, izabrali smo malu neuglednu cestu koja prolazi rubom nacionalnog parka Ba Vì, nakon toga smo se provezli uz rijeku Da preko rižinih polja, i na kraju kad smo došli do Crvene rijeke, cesta je odjednom postala široka i puna kamiona, a zrak težak i prašnjav. Za spavanje nas je dopao Tuyên Quang, gradić ni po čemu poseban, ali praktično smješten na pola puta do našeg odredišta. Kako smo bili malo u stisci s vremenom, tako smo morali ić najbržim, a ne najljepšim putem. 

Slika 1: Rijeka Da

Slika 2: Chillanje u hladovini s lokalcima

Slika 3: Za doručak - jednostavni ugljikohidrati

Slika 4: rijeka Lô nadomak Hà Gianga

The north loop, kako već i samo ime daje naslutit, je kružna tura koja spaja nekoliko mjesta na krajnjem sjeveru Vijetnama: Hà Giang, Đồng Văn, Mèo Vạc i Bảo Lạc, a nalazi se u brdovitom području koje je UNESCO 2011. proglasio geoparkom - prvim takvim u Vijetnamu i drugim u jugoistočnoj Aziji. Osim po brutalnom vapnenčkom reljefu, geopark je specifičan i po nekim endemskim vrstama te etničkim manjinama koje tamo i dalje žive poprilično tradicionalnim životima. Mjesta na loopu sama po sebi nisu toliko zanimljiva, koliko je zapravo sama vožnja po strmim planinskim serpentinama lijepa. A i opasna. Cesta zna bit neodržavana i puna rupa, i za jednog neiskusnog vozača pravi izazov. Nakon serije nesreća u kojima su sudjelovali strani motoristi, uglavnom bez odgovarajužih vozačkih dozvola, vijetnamska policija je odlučila stat tome na kraj postavivši sačekušu na ključnom mjestu, zaustavljajući pritom sve strance na motorima. Ako nemaš međunarodnu vozačku dozvolu A kategorije, slijedi novčana kazna i konfiskacija motora. Pa ti vidi. 

Ovaj režim je na snazi već neko vrijeme, i kad smo stigli u Hà Giang, ekipa u hostelu je pričala samo o tome. Svi backpackeri koji se nalaze u ovom gradu, tu su radi north loopa. Većina ih je došla busom iz Hanoia pa će tu rentat motore, a neki su već iz Hanoia došli na 2 kotača; Luka i ja smo tu jedini s ‘dugim’ vijetnamskim bajkerskim stažom. Iskreno, da se nisam zadnja 2 mjeseca vozila po kojekakvim cestama, ne bi se tako olako upustila u avanturu zvanu north loop, jer i sam pogled na reljef koji je pred nama izaziva u meni strahopoštovanje. Zato mi je smiješno vidit backpackere koji nisu nikad prije u životu sjeli na motor, i sad im tu vlasnik našeg hostela daje ubrzani 15-minutni tečaj vožnje prije nego li će se u svojim kratkim hlačicama i kanotjerama upustit u penjanje i spuštanje po uskim i kvrgavim serpentinama. 

Slika 5: Konvoj ispred hostela u Hà Giangu

Gazda hostela je od policijske kontrole napravio pravi mali biznis: ima svoje ljude koji, u vrijeme kad drotovi idu na gablec (oko 11 ujutro), vode cijeli konvoj backpackera zaobilaznim uličicama do točke na cesti di više nema kontrole, i to za simboličnu svotu od 50.000 dongova. Početak vožnje usred zvizdana i nije baš naša spika, ali ja sam se ustrtarila policije jer nemam vozačku pa sam izvršila pritisak na Luku da se pridružimo ostalim backpackerima iz hostela. Izlazak iz grada je prošao glatko, i uskoro smo se odvojili od ostatka družine i nastavili dalje svojim tempom. Pošto smo se pošteno usaftali, odlučili smo se za početak okupat u rijeci Lô pokraj ceste. Ovo osvježenje nam je dobro došlo da malo dođemo sebi, jer iako smo na krajnjem sjeveru zemlje i već se penjemo na više nadmorske visine, i dalje je vruće za popizdit. Nakon kupanja nastavljamo dalje cestom koja je u odličnom stanju - asfaltirana, iako uska, i uskoro počinje uspon i show program, zavoj do zavoja, vozimo se 20 na sat jer brže ne ide. Uskoro dolazimo do Quản Bạ ​​Heaven Gatea - planinskog prijevoja s krasnim pogledom gdje smo popili kavu i prošetali oko derutne zgrade odašiljača. 

Slika 6: Luka se kupa u rijeci Lô

Slika 7: Uspon prema Quản Bạ ​​Heaven Gateu 

Slika 8: Piramidalne perforacije u betonu na zgradi odašiljača

Slika 9: Sjever

Vozimo se po tim vapnenačkim stošcima, pogled je brutalan di god da se okreneš. Prometa čak ima dosta, jer em je cijela regija naseljena manjinama koje (mukotrpno) žive od poljoprivrede, em ima dosta backpackera na motorima - situacija nije bila ovakva do prije 5 godina, ali the north loop je sve popularniji i uskoro bi mogao postat nova Sapa. Imamo osjećaj da smo tu došli u zadnji čas, prije nego šta regiju preplave autobusi s kineskim turistima. 

Slika 10: Život na sjeveru - nema labavo!

Slika 11: Bivoli se vraćaju kući

Slika 12: Ni klinci nisu pošteđeni rintanja

Slika 13: H’mongica 21. stoljeća - narodna nošnja i skuter

Slika 14: Suton nad Đồng Văn karst plateauom

Inicijalni plan nam je bio do navečer doć u Đồng Văn, ali kako nismo krenuli vozit uobičajeno oko 6-7 ujutro nego tek u 11, ipak nismo stigli. Ovdje se nema smisla vozit po mraku iz nekoliko razloga: prije svega jer nije sigurno, cesta je dovoljno opasna i usred bijela dana, a s druge strane nema ni smisla jer se ne vidi landscape, a to je ono radi čega smo uopće došli. Prvo naseljeno mjesto na koje smo nabasali je Sủng Là, malo selo gdje žive pripadnici nacionalne manjine H’mong. Uspjeli smo se sporazumit s nekim nonićem da prespavamo u njegovom homestayu - jedinom na ovim prostorima. Dobili smo madrac na podu u potkrovlju, s klonjom u dovrištu. Vrlo basic, ali zadovoljilo je sve naše potrebe - u brlogu smo objesili hemok, otvorili bocu lošeg crnog vina i uz bong proslavili 420. 

Ujutro smo shvatili da se nalazimo u selu gdje se snimao Pao’s story, vijetnamski film o mladoj H’mongici, pa smo otišli razgledat kuću sa snimanja. Kuća je u vlasništvu dede koji je unuk nekadašnjeg cara opijuma - najbogatijeg H’monga u kraju, i očuvana je vrlo autentično. Radi se zapravo o sklopu 4 kuće koje su orijentirane oko unutarnjeg dvorišta - već 100 puta viđeno u ruralnoj arhitekturi. Kuće su u prizemlju od gline, a na katu drvene, s galerijom koja konzolno strši i radi trijem u prizemlju. Interesantan detalj je nacrt presjeka kuće (ne ove), nacrtan olovkom na zidu prizemlja - tko, kako, zašto?

Ono šta me oduševljava je činjenica da ekipa ekšli nosi narodne nošnje, ali ih kombiniraju s modernom odjećom, tako da nije rijetkost vidit curicu u tradicionalnoj suknji, ali da gore ima majicu na Hello Kitty ili sl. H’mongice su rumene i lijepe i seoski ambijent im dobro stoji; teško mi je zamislit neku daleku budućnost u kojoj će ovaj kraj bit urbaniziran, kad se neće živjet u kućama od blata i kad će ove jedre djevojke nosit traperice i štikle i obavljat uredske poslove. Pitam se je li napredak zaista neminovan i mogu li neki dijelovi svijeta ipak zauvijek ostat takvi kakvi jesu. 

Slika 15: Brlog à la H’mong

Slika 16: Luna

Slika 17: Presjek na fasadi

Slika 18: Mala obiteljska drama oko banane

Slika 19: Unuk cara opijuma i njegov bong

Preostalo nam je nekakvih 20-ak km vožnje do Đồng Văna kroz predivan krš, podsjeća me na Hrvatsku i osjećam se dobro, čak ni cesta više nije toliko zastrašujuća. H’mongovi su vrijedan i radišan narod i kultivirali su ovaj negostoljubiv krajolik do krajnjih granica; sadi se na svakom kvadratnom centimetru, zeleni buseni izviru između špičastih stijena. Po brdima nemogućih nagiba naslagane su terase rižinih polja s podzidima od suhozida, i ekipa neumorno hoda gore - dole, nosi usjeve, okopava, čupa korov. Naravno i među seljacima ima lijenčina pa smo tako malo prije Đồng Văna našli jednog jadnika, vidno alkoholiziranog, kako fino spava na cesti. Ama baš nitko tko je prošao tuda nije se ni osvrnuo na njega, valjda ga već dobro znaju, ali mi smo se zaustavili da mu pomognemo - u tom trenutku smo još mislili da mu je samo slabo od vrućine. Lik je negodovao kad smo mu pokušali dat vode, i nakon šta smo ga premjestili sa strane i napravili mu improviziranu hladovinu od nekakve stare vreće koju smo našli pokraj ceste, naglo se razbudio, prebrojao novce u novčaniku i otišo ća bez pozdrava. Eto, pa ti budi dobar prema ljudima... 

Slika 20: Luka neuspješno rekognoscira

Slika 21: Ukroćena priroda

Slika 22: Nasadi na svakom cm2 zemlje

Slika 23: Vrijedna žena

Slika 24: Klinke

Slika 25: Pijanac na cesti

U Đồng Vănu smo se smjestili u homestayu na rubu grada. Tipološki sve je isto kao i u Mai Châu: drvena kuća na stupovima, na katu je dorm - ogromno potkrovlje s bračnim madracima na podu. Madraci su međusobno razdvojeni zavjesama tako da ipak imaš malo privatnosti, a nama se ova vrsta smještaja jako sviđa jer nam omogućava da za male pare spavamo u istom krevetu. Jedan od likova koji su zaposleni u homestayu je Amerikanac pa nam pušta Iron and Wine i Josea Gonzalesa,  zbog čega se na ovom mjestu osjećam više ‘doma’ nego igdje drugdje dosad u Vijetnamu. Mi smo u homestay došli poprilično rano jer smo spavali blizu Đồng Văna, i većinu dana smo bili jedini gosti. Kako se približavala večer, tako su krenuli stizat i ostali backpackeri, koji su večer prije proveli u udaljenijim mjestima. Veliko iznenađenje su bili dečko i cura iz Kalifornije koje smo upoznali u homestayu u Kon Tumu dok sam ja bolovala, a koje smo sad nenadano opet susreli. Bilo je tu i motorista s lakšim ozljedama koje su vrlo lako mogli izbjeć da su samo vozili u dugim hlačama i s rukavicama. Luka i ja smo im pomogli, naša putna prva pomoć je puno bolje opskrbljena od ove u homestayu. Koliko god mi je drago pomoć putniku u nevolji, i dalje mi ne ide u glavu kako ti ljudi tako olako sjedaju na motore u neadekvatnoj odjeći, a voze po takvom terenu. Oh well... 

Slika 26: Homestay i gomila backpackerskih motora

Slika 27: Kultivirana vrtača u Đồng Vănu

Idućeg jutra svi su se ostali gosti pokupili ća i nastavili dalje vozit po loopu, ali nama se tu baš svidilo pa smo odlučili ostat još jedan dan. Ja sam se udobno smjestila na terasi i pisala blog, a Luka se odlučio malo ić provozat u samostalnom aranžmanu, da se izgušta, i to ni više ni manje nego do najsjevernije točke Vijetnama, pravo do granice s Kinom! Najsjevernije naseljeno mjesto je Lũng Cú, i na putu do njega cesta prolazi vrlo blizu granice s Kinom, paralelno s istom takvom lokalnom cestom s kineske strane. Tu se razvila prava mala gospodarska duty free oaza, jer je žičana ograda mjestimično rumbana te ljudi i roba nekontrolirano i naočigled sviju prelaze granicu amo - tamo. Vjerujem da i lokalna samouprava u tome ima svoje prste jer je Lũng Cú nevjerojatno razvijen za jedno takvo izolirano mjesto i nemoguće je da baš sve pare mlate od turizma - jedina atrakcija je toranj s vidikovcem i zastavom - ovo realno nije najsjevernija točka zemlje, ali oni je tako reklamiraju i na tome baziraju čitavu turističku ponudu. 

Do prave najsjevernije točke treba ić još malo sjevernije kozjom stazom koju je Luka, nezasitni avanturist, odlučio savladat na motoru. Krenulo je dobro, ali nakon nekog vremena staza je postala prestrma i kamenita - pravi planinarski put, pa je Luka mudro zaključio da je bolje dalje nastavit pješke. Nakon šta se prošetao do krajnjeg sjevera i bacio pogled preko klanca u Kinu, jedva je uspio okrenut motor i vratit se nazad (uzbrdo!) u jednom komadu. Kad se vratio u brlog, već je bio debeli mrak. Ja sam se kasnije preznojila od muke samo dok sam gledala snimku vožnje, a i on sam je priznao da mu nije baš bilo svejedno. 

Slika 28: Toranj u Lũng Cú - lažna najsjevernija točka Vijetnama

Slika 29: Pogled s prave najsjevernije točke Vijetnama prema jugu

Slika 30: Likvidna granica prema Kini

Video 1: Luka se vozi po kozjoj stazi

Idućeg jutra krenuli smo dalje. Do Mèo Vạca vodi dobra asfaltirana cesta, a pogled je spektakularan: špicasti vrhovi izviru sa svih strama, obavijeni jutarnjom maglom. Neki su prekriveni gustom šumom, a neki su goli krš. Cesta vijuga na sve strane i baš mi je gušt vozit jer nema prometa i napokon se mogu malo opustit. U Mèo Vạcu smo napravili servis motora i popili kavu, smišljajući kojim putem dalje do Bảo Lạca gdje ćemo prespavat. Najlogičnija opcija je bila ić državnom cestom QL4C, ali Luka me nagovarao da idemo sa ĐT217 koja je cesta nižeg ranga približno iste duljine, a ono šta je njega najviše rajcalo je bila činjenica da trebamo preć rijeku Nho Quế preko koje ne postoji most nego vozi skela - tzv. bamboo ferry (ime govori sve). Na nekoliko mjesta na internetu sam pročitala da ta cesta i nije baš u najboljem stanju i bila sam veliki protivnik ideje da idemo njome, ali tog jutra dok sam ispijala kavu neki ludi duh avanturizma je ušo u me pa sam rekla jebiga, idemo putem kojim se rjeđe ide. 

Slika 31: Cesta ĐT 217 za Bảo Lạc

Slika 32: Poljoprivreda pod kutem od 45°

Slika 33: Svak nešto nosi

Slika 34: Serpent

Slika 35: H’mongice u polju

Slika 36: Sestre

Slika 37: Pastir s kozama

Slika 38: Pinnacles

Slika 39: Uobičajen transport motorom u Vijetnamu

Slika 40: Glupiranje

I prvih 25 km je bilo stvarno lijepo, krasna vožnja, divan landscape, živopisni ljudi. A onda, malo prije famoznog bamboo ferryja, cesta je naprasito nestala i pretvorila se u dirt road. Uski dirt road, uz rub planine. Noćna mora! Nije bilo ni teoretske šanse da se vozim po tome! I onda je pokraj nas prošao jedan veliki momak na motoru, istoj Hondici ko šta je mi vozimo, i pitao za smjer - on ide kamo i mi. Ali on je tu namjerno. Jer brije na off road. I ful je uzbuđen jer je napokon nestalo asfalta. Say what? 

Luka je prvo odvezo svoj motor do rijeke, pa ga je momak - Čileanac bacio na svom motoru nazad do mog motora, pa je odvezo i moj motor do rijeke. Ja sam tu dionicu prohodala. Prevezli smo se na skeli od bambusa na drugu stranu i to je bila zasad jedina svijetla točka cijele ove putešestvije. S druge strane rijeke dočekao nas je dirt road u još gorem stanju: uzak, ispran kišom i pun kamenja. E da, i uzbrdica! U ovoj formaciji (ja hodam, Luka vozi svoj motor, Čileanac ga odveze nazad do mog motora pa preveze i moj motor) smo nastavili slijedeća 2 km, po najgoroj mogućoj sunjari, dok nismo nabasali na neki mali žgabucin i sjeli pojest nešto. Ja sam imala mali živčani slom jer je Luka, sasvim opravdano, rekao da ne možemo ovako dalje jer do Bảo Lạca ima još 40 km i nećemo nikad stić. Mislim, jasno je to meni, ali strah je strah, grozan, paralizirajući, i ja ne mogu ništa protiv njega. Skovali smo plan: Luka će se odvest na svom motoru, i Čileanac će odvest mene na svom motoru, do prvog mjesta gdje cesta počinje izgledat iole normalno. Onda će Čileanac bacit Luku nazad do mog motora, i Luka će dovest moj motor. Plan zvuči super na papiru! Činjenica da Čileanac inače vozi off road i da je vrstan vozač bi me trebala umirit, jer sam kakti u dobrim rukama, ali on uopće ne uvažava moj strah i paniku i vozi se brzo, ful brzo! Ja ga odiza grčevito držim i preklinjem da vozi sporije, plačem i opraštam se sa životom, nadam se da će mi majka oprostit šta ću je tako mladu bacit u korotu. Ova tiranija je potrajala nekih 20ak minuta, nakon kojih smo ko oazu usred pustinje napokon ugledali asfalt. Uf! 

Trebalo mi je neko vrijeme da dođem sebi, smirim se i sjednem nazad na svoj motor. Nastavak puta do Bảo Lạca je bio ok, uz nekoliko dionica ceste koja je bila u radovima - a ovog puta sam ih izvozila sama samcata! 

Slika 41: Bamboo ferry - početak svih mojih muka

Slika 42: Atrakcija smo u selu

Slika 43: Ono kad je dirt road bio lijep i širok

U Bảo Lạcu smo se smjestili u hotel i odveli Čileanca na večeru da mu se zahvalimo na pomoći. Psihički najteži dan dosad na našem putovanju je bio iza nas, nikad se dosad nisam toliko bojala za vlastitu egzistenciju. Sutra ujutro smo nastavili našim uobičajenim tempom. Naša iduća postaja je nacionalni park Ba Bể s istoimenim jezerom, gdje ćemo samo prenoćit; inicijalni plan je bio ostat 2 dana i odradit nekakav hike ili vožnju po jezeru, ali naši frendovi iz Kalifornije koje smo sreli u Đồng Vănu su nam rekli da je bezveze i da se ne isplati tamo ostajat. Do Ba Bểa ima 156 km lagodne vožnje po dobroj cesti pa smo uboli zadnju prigodu na našem putovanju da se negdje uz put okupamo. Našli smo dobar spot na rijeci Neo koja prati našu cestu dobrih 15-ak km od Bảo Lạca. Najdraži dani su mi oni kad nigdje ne moramo puno žurit i kad si možemo dozvolit ovakve luksuze – u podne je puno bolje brćkat se u hladovini nego pržit na vrućem asfaltu. 

Ostatak vožnje je ugodan, još uvijek smo u planinskom području iako se lagano već spuštamo na niže nadmorske visine, i krajolik je i dalje divan; krš koji se izmjenjuje s terasama riže, bivoli i koze na ispaši, tu i tamo pokoji potok ili slapić uz cestu. Na samom ulazu u Ba Bể nas je već uhvatio mrak, i tu nam je sad ostalo još 6 km vožnje od ulaza u nacionalni park do homestaya na jezeru po jako lošoj i neodržavanoj stazici. Moram reć, da nisam dan prije proživila cijelu onu dramu na dirt roadu, da bi mi sad ovo palo puno teže - moji kriteriji su se dosta snizili po pitanju uvjeta na cesti. 

Slika 44: Slobodni spust do rijeke

Slika 45: Brćkanje

Slika 46: Rižina polja

Slika 47: Njuška

Slika 48: Ubrana vs. neubrana riža

O jezeru Ba Bể ne mogu reć ništa posebno, jer smo tamo na kraju doslovno samo prespavali. Jedina zanimljivost je da sam tu vidila prvog konja dosad u ova skoro 3 mjeseca u Vijetnamu! Doduše, vidila sam i natpise za restorane koji poslužuju konjsko meso... Jadan konj :(

Slika 49: Ranojutarnji selfie s jezerom Ba Bể

Slika 50: GPS track - 736 km sjevera u 7 dana

[brlog]

12.

S velikim olakšanjem smo napustili Huế, već nam je bilo dosta vucaranja po mjestima koji imaju više turista nego stanovnika po kilometru kvadratnom. Ono šta nam slijedi je prava divljina, jer idemo dalje na sjever, i to putem kojim se rjeđe ide: zapadni Hồ Chí Minh road. Cesta iz Huếa skreće na jugozapad, prelazi rijeku i zatim se preko planine spušta u dolinu gdje se spaja na Hồ Chí Minh road. U dolini se smjestio gradić A Lưới, gdje nas je uhvatio pljusak pa smo sjeli na ručak dok ne prestane padat. Interesantno je da čovjek može čak i tu, bogu iza nogu, nać vegetarijanski restoran. 

Slika 1: Luka piša s vrha usjeka ceste

Slika 2: The road less traveled

Poslije ručka i kave krenuli smo dalje ali avaj, nedugo nakon je opet počelo pljuštat i sad nam je već bilo jasno da ćemo, svoj našoj opremi za kišu unatoč, bit mokri do gole kože. Pa smo rekli jebiga, mokri smo, al vozimo dalje. Do mraka nismo daleko stigli, do križanja sa cestom koja vodi do graničnog prijelaza s Laosom, i našli smo nha nghi za prespavat – jedan od dva (brojkom:2) koja postoje u radijusu od 40 km. Soba je rupa, ali imamo toplu vodu i fen pa možemo osušit robu i patike. Yay! 

Sutra ujutro doručkovali smo phở s kamijondžijama koji voze robu u Laos i krenuli dalje na sjever. Za par sati stigli smo u Khe Sanh, za pojmove srednjeg zapadnog Vijetnama veliki grad (10.000 stanovnika), u kojem je za vrijeme Vijetnamskog rata bila smještena američka vojna aero baza. U Khe Sanhu se cesta račva na zapadni i istočni Hồ Chí Minh road; istočni je u daleko boljem stanju, širok i asfaltiran, jer opslužuje naseljeniji dio srednjeg Vijetnama. S druge strane, zapadni je tek uska jednotračna cesta od betonskih blokova kojom prolazi samo šačica lokalaca koja obitava u tim zabitim planinskim predjelima, i naravno poneki ludi backpacker poput nas. Ručali smo i popili kavu te se na lokalnom pazaru opskrbili hranom, jer od ove točke nadalje nema ničeg idućih 130 km, ni restorana, ni dućana, ni benzinskih, ni hotela. Prava divljina! 

Slika 3: Ovješeni most Đakrong preko rijeke Thach Han na putu za Khe Sanh

Na izlazu iz grada posjetili smo bivšu američku vojnu bazu, koja je pretvorena u muzej, poprilično bazičan doduše. Avioni i tenkovi hrđaju vani bez nadzora, na Lukinu veliku radost, jer se može po njima slobodno verat bez da mu neki zaštitar nešto kenja. Okolo se šeću 2 đikana koja prodaju ratnu memorabiliju – ordene, upaljače i sl., i nikako ih se ne možemo otarasit; iako im uporno ponavljamo da nismo zainteresirani za njihove đinđe, oni nas prate posvuda i gnjave. Urnebes! 

Slika 4: Luka u rovovima

Slika 5: Bunker

Slika 6: Squatting slav opet jaše

Prvi dio puta još je dosta prometno radi obližnjih sela, ja sam umalo imala bliski susret s kamionom: cesta je široka 5 metara, a on se mrtav hladan vozi po sredini, i onda kad uđeš u nepregledni zavoj te fino dočeka iznenađenje od 3 tone. Ne moram ni govorit kakvu je ovo ostavilo posljedicu na moje već tanke živce, jer nakon toga sam se vozila još opreznije (čitaj: još sporije). Vozimo se po planini cijelo vrijeme i doslovno je zavoj do zavoja; predivno je, mirno i tiho, i povremeno kad se cesta spusti u neku dolinu bude zaseok od nekoliko drvenih kućica. Po cesti se nonšalantno šeću kravice i vodeni bivoli, pasu travu i kenjaju, za sobom ostavljaju minsko polje govana između kojih vozimo slalom i baš nam je gušt. Klinci nam mašu i viču ‘hello’, a starci nas rezervirano mjerkaju dok puše svoje lule. Večer se opasno približava i počinjemo skenirat lijevo i desno od ceste ne bi li našli neki dobar plejs za kampiranje. Našli smo finu skupinu stabala di stanu i hemoci i motori i sparkirali se. Nedugo zatim je prošlo par motora u suprotnom smjeru, ljudi su nas vidili i očito smo im bili sumnjivi, jer se za 10ak minuta pojavio granični policajac, u vrlo opuštenom izdanju, i objasnio nam da ne smijemo tu kampirat jer smo preblizu granice s Laosom. Ništa, sjeli smo na motore i nastavili vozit dalje. Sad je već bio mrkli mrak i nije se vidilo ništa osim obližnjeg požara - deforestacija na djelu, a počelo je i ozbiljno grmit i sijevat. Tražit kamp u ovim uvjetima je zajebano pa smo stavili i naglavne lampe i vozimo se ful sporo, skenirajući usput lijevo – desno. Nakon nekih sat vremena napokon smo našli mjesto, šumarak uz cestu di je netko već prije račišćavao pa je sve puno sasječenih grana. Luka je odvezo motore po uskoj stazici malo dublje u šumu i tamo smo ih zakamuflirali granjem. Nakon toga smo objesili hemoke, izimprovizirali ceradu od kabanica, i opet malo zakamuflirali granjem. Kad bi čuli da se približava neki motor, ugasili bi naglavne lampe i čučnuli, čekali da prođe. Gerilsko kampiranje! Sve ovo je potrajalo dobrih par sati, i kad smo bili gotovi smo, mrtvi umorni, s guštom zaspali! Iduće jutro buđenje u 5, sa prvim zvukom ptica, i rastavljanje kampa. Obavili smo jutarnju higijenu, pojeli doručak, spakirali prnje i put pod noge! Tojest, kotače. 

Slika 7: Gerilski brlog

Slika 8: Kamuflirani motori

Slika 9: Doručak na gepeku

Slika 10: S ceste se ništa ne vidi!

Planine su još obavijene jutarnjom maglom i hladno je, ovo je najljepša dionica ceste dosad. Ali taman kad smo se spustili s planine u dolinu rijeke Long Đại, upržila je sunjara pa smo sjeli na ručak u valjda jedini restoran na ovoj dionici ceste, u selu Long Sơn. Društvo su nam pravila 2 dečka iz Amerike, od kojih je jedan na sebi imao dres hrvatske nogometne repke - uvijek dobar conversation starter. Kaže, lani je bio u Hrvatskoj, kupio je dres u Splitu na pazaru. Od samog spomena mog rodnog grada koji mi je trenutno tako daleko meni zatitra srce! Priča još i kako mu je tata bio u Vijetnamskom ratu, bio je smješten u Khe Sanhu i uvijek mu je pričao kako je Vijetnam predivna zemlja. Nakon rata je imao zdravstvenih problema zbog Agent Orangea i vodio je bitku s vojskom da mu priznaju invalidninu. Nakon puno godina na sudu, dobio je bitku s vojskom, ali je izgubio bitku sa životom. I tako je njegov sin odlučio doć vidit taj Vijetnam, u spomen ocu. Dirljiva priča. Nakon ručka skoknuli smo do rijeke na kupanjac, osvježit se malo. Evo radi ovakvih lijepih trenutaka volim putovat na motoru!

Slika 11: Izmaglica na obroncima parka prirode Hướng Hóa

Slika 12: #nofilter

Slika 13: Vijugava planinska cesta

Slika 14: Tipična seoska kuća uz cestu

Slika 15: Luka prelazi viseći most Cây Sú

Slika 16: Ubili smo zvizdan kupanjem na rijeci Long Đại

Slika 17: Malo dalje nizvodno, vodeni bivoli su isto došli na kupanjac

Stvari idu nabolje jer se opet lagano penjemo u planine, u daljini se naziru klisure i nagoviještaju blizinu nacionalnog parka Phong Nha – Kẻ Bàng, našeg idućeg odredišta. Područje je to nevjerojatnih krških oblika, šuma vapnenca koja se prostire na 124 kvadratna kilometra, a sve je šuplje! Zasad je otkriveno oko 300 špilja, među kojima je i Sơn Đoòng, koju vole nazivat najvećom špiljom na svijetu – a zapravo ima najveći poprečni presjek, i špiljski prolaz s najvećim volumenom. Posjet špilji je moguć, ali košta nevjerojatnih 3000 dolara! Nije za siromašne backpackere. Mi smo zato bukirali next best thing: dvodnevni izlet i posjet špiljama Nước Nứt i Va, koje pripadaju istom špiljskom sustavu kao i Sơn Đoòng, a koštaju 10 puta manje (350 dolara). Kreće se sutra ujutro, pa se moramo požurit da stignemo u grad u neko razumno doba. 

Slika 18: Nagovještaj dramatičnog krša

Slika 19: Western Hồ Chí Minh road vijuga kroz šumu divljih banani

Zadnja dionica ceste prolazi kroz nacionalni park i upravo je spektakularna; na koju god stranu da se okreneš, nekakvi krški tornjevi izviru, i sve je pokriveno gustom džunglom. Sunce je zašlo iza jednog od tornjeva i mi smo lagano stigli u grad - Phong Nha. Na prvu ruku, podsjeća me na Makarsku - red ružnih kuća, a iza njih veličanstvena planina! To je malo mjesto od 1000 stanovnika, a služi nacionalnom parku; drugim riječima, sve je podređeno turistima. Ima masu hostela, internacionalnih restorana, čak i craft piva! Tu usred ničeg! Eto prosto nevjerojatno. Nacionalni park se nenormalno razvio u zadnjih 5 godina zahvaljujući otkriću špilja – za koje su à propos zaslužni britanski speleolozi. Osim nekoliko dostupnijih (jeftinijih) špilja za široke mase, za posjet ovima drugima treba imat dosta para. Te pare se doduše dobro ulažu, jer sve je besprijekorno, pazi se na čistoću i na očuvanje i zaštiu prirode, ali u Phong Nha je špiljarenje postao skoro pa elitni turizam! Tojest ne špiljarenje u pravom smislu riječi, jer i dalje se radi o vođenim turama, ali nema sagrađenih stepenica i umjetne rasvjete u špiljama, pa su to ipak donekle avanturističke ture.

Slika 20: Zalazak sunca u nacionalnom parku Phong Nha-Kẻ Bàng

Slika 21: Mrak se polako spušta na krške fenomene

Slika 22: Vijetnamska Makarska

Bukirali smo jeftinu sobu (120.000 dongova - 35 kuna) u glamping hostelu u centru. Soba nema jedan zid nego umjesto njega zavjesu - nema privatnosti! Nema veze. Nakon najljepše dosad provedenog dana na motoru, sretni smo šta se imamo di otuširat i ispružit noge. Na večeru smo otišli u najbolji indijski restoran u gradu i ubili se od hrane, sušta suprotnost sinoćnjem kruhu sa sirom kojeg smo večerali na gepeku od motora. Ali sve to ima svoje čari, i kampiranje u divljini i luksuz. 

Slika 23: Brlog u glamping stilu

Sutra ujutro su nas pokupili ljudi iz agencije s kojom idemo špiljarit, i odveli nas u ured na briefing i upoznavanje. U grupi nas je 10 turista, plus vodičica, pomagači, nosači i kuhari. Prvo smo se vozili nekih sat vremena kroz nacionalni park, a onda još isto toliko hodali do špilje Nước Nứt. Nakon suhog ulaza slijedi nekoliko velikih dvorana s impresivnim ukrasima, a onda dolazimo do podzemne rijeke. Temperatura vode je ugodnih 18 stupnjeva, i nakon šta nas se prvo umočiilo samo par entuzijasta, uskoro su i ostali morali zaplivat, jer je to jedini put do izlaza iz špilje. Izlaz je zapravo spoj sa špiljom Va kojeg je prije par godina slučajno otkrio jedan od vodiča. Malo je strmo i sklisko pa smo obukli pojaseve i upupčili se u gelender; ni približno uzbudljivo kao špiljarenje u Hrvatskoj al jebiga – daj šta daš. Odma ispred izlaza nas je dočekao postavljen kamp i skuhana večera, i to prava gozba! Baš je lijepo opet kampirat, pa makar i ovako organizirano. 

Slika 24: Papa Štrumf na ulazu u špilju Nuoc Nut

Slika 25: Velika dvorana blizu ulaza

Slika 26: Oltar

Slika 27: Razredna fotka

Slika 28: Slapić

Sutradan smo se spustili nazad dole otkud smo se jučer popeli – jer je to de facto ulaz u špilju Va. Otkrivena nedavno, 2012., nije toliko medijski eksponirana kao susjedna Sơn Đoòng, ali je jednako, ako ne i više spektakularna. Nakon nekoliko prolaza kroz koje smo prošli umočeni do struka u podzemnu rijeku došli smo do kraja špilje, bilo je nekoliko zaista lijepih dijelova koje su članovi tima dodatno osvijetlili tako da su Luka i drugi fotografi mogli opalit neke fakat dobre fotke. Ali pravi spektakl tek slijedi, jer se treba popet na 2. etažu, preć prečnicu preko jako skliskog dijela, i onda se dolazi do serije ogromnih terasastih bazena u kojima je na dnu napuklo blato (u vrijeme monsunske sezone se bazeni cijeli napune vodom) i hrpe stožastih tornjeva, za koje se pretpostavlja da su nastali kao talog kalcita s površine vode. Ovo nas je fakat oborilo s nogu i zaključili smo, dobro uložen novac. 

Slika 29: Nu!

Slika 30: Refleksija

Slika 31: Siluete

Slika 32: Prelazak prečnice

Slika 33: Konusne formacije u terasastim bazenima

Nakon izlaska iz špilje smo ručali, spakirali se i krenuli nazad. Povratak je bio puno zanimljiviji od dolaska jer smo se prvo morali popet iz vrtače, pa onda opet spustit dole na drugu stranu, uglavnom bilo je malo dinamičnije. Na cesti nas je čekao kombi s gajbom hladne pive i krenuli smo lagano opet prema gradu. Kombi nas je ostavio ispred našeg starog hostela jer smo tamo bili ostavili stvari. Razmišljali smo da se preselimo u neki bolji hostel, možda negdi di sobe imaju zidove i vrata, ali nismo našli ništa povoljno pa smo odlučili još dvije noći ostat u ovoj brvnari. Ako ništa drugo, uštedit ćemo malo para. Ali džabe nam to, kad sve pare koje uštedimo na spavanju potrošimo na hranu! Za večeru smo opet otišli kod Indijca jer nam je bio super prvi put i jer do Hanoia vjerojatno više nigdje nećemo imat priliku za nešto tako egzotično. 

I onda kad smo se spremili za spavanje i navukli zavjesu na svom malom brlogu, čuli smo neko šuškanje. Upalili smo svjetlo i skužili - pacova! Lik nam je kopao po stvarima! Luka je podivljao kad je skužio da mu je pacov ušao u ruskak, prekopao stvari i ukrao ne jedan, nego dva (brojkom: 2) snickersa! Eto vraga. Preostalu hranu koju smo imali u ruksacima smo zaključali u sef da ne bi preko noći ostali bez svih zaliha. 

Idući dan proveli smo ležerno, vucarajući se po kavama i restoranima. Ja sam i dalje fascinirana ponudom u ovom selu od 1000 stanovnika, u nekom hipsterskom kafiću smo čak naletili i na syphon coffee - prekomplicirano mi je za objašnjavat o čemu se radi, pa koga zanima neka gugla. Ali iako me veseli da mogu jest palak paneer i pit coconut coffee i smoothije, prisutnost velikog broja drugih turista me nervira, i zapravo jedva čekam da opet sjednemo na motore i krenemo dalje. 

Slika 34: Caught in the act! Pacov krade snickers

Slika 35: Rooftop pogled na vijetnamski divlji zapad

Slika 36: Konobarica kuha syphon coffee

Napokon smo opet u pokretu! Napuštamo Phong Nha, ali njegov reljef nas još neko vrijeme prati. Cesta je odavde u malo boljem stanju: šira je i asfaltirana, što čini vožnju donekle ugodnijom, ali nažalost sa sobom nosi i druge posljedice: promet je opet sve guščći i ima sve više meni omraženih kamiona. Sve je više i izgrađenih mjesta, teren više nije grub i nepristupačan, vozimo se po dolini uz rijeku Ngàn Sâu i oko nas su obrađena polja; na rijeci je izgrađena brana koja je ljudima donijela prijeko potrebnu struju, ali je isto tako nepovratno nagrdila okoliš i ugrozila živote mnogih životinja. Stvari poput struje inače uzimamo zdravo za gotovo; živimo u gradu i struja nam dolazi iz štekera u zidu, najčešće ni ne razmišljamo o tome kako se proizvodi i s kojim posljedicama po okoliš.

Slika 37: Još neko vrijeme nakon Phong Nha cesta je lijepa

Slika 38: Posljednji pozdrav krškim fenomenima

Slika 39: Brana Hố Hô na rijeci Ngàn Sâu

Slika 40: Željeznički most preko rijeke Ngàn Sâu

Ovu noć prespavali smo u gradu Hương Khêu jer tamo imamo ovlaštenog servisera za Hondu, pa smo ujutro odveli motore da im zategnu lance i promijene ulje. Negdje taman u vrijeme ručka smo se dovezli do Thanh Ana, gdje na malim brdašcima rastu plantaže čaja, i to sve oko velikog razvedenog jezera. Htjeli smo ručat, ali smo se izgleda krivo sporazumili s lokalcima, jer nas je jedan dečko uputio da se ukrcamo na brodić, misleći valjda da se želimo provozat po jezeru. Kad smo mu objasnili da mi zapravo želimo jest, pa sad nebitno jel se vozimo po jezeru ili ne, onda nam je izdiktirao neke ogromne cifre za obrok pa smo se lijepo zahvalili i otišli ća. Jesam gladna, al ne toliko. Ručak smo zato pojeli u prvom slijedećem gradu - Tân Kỳu, i to ni više ni manje nego puževe! Nije baš moj prvi izbor hrane moram priznat, ali greška je moja jer sam krivo prevela menu (mislila sam da naručujem školjke). Noć smo proveli u nekakvoj rupi od hotela kraj ceste jer sam ja bila preumorna da se vozimo još malo do mjesta gdje smo inicijalno planirali spavat; već je paao mrak i nisam se htjela gurat na prašnjavoj cesti s kamionima. Luka je htio da se još vozimo, i radi tog smo se krvavo posvađali. Sestra mi je bila rekla da se ne svađam s Lukom, ali jebiga, moja sigurnost mi je No.1 priority.

Slika 41: Thanh An - brda čaja - doslovno

Možda taj dan nismo napravili planiranu kilometražu, ali smo se zato sutra rano ustali i stigli u Lam Sơn, Lê Lợijev rodni grad, taman u vrijeme za popit kavu! Vrijeme je šugavo i magleno i baš mi paše sjedit u toplom kafiću, podsjeća me malo na dane u srednjoj kad bi na isto takvi šugavi kišni dan picali latinski i onda pili vruću čokoladu u kafiću kraj škole.

Lê Lợi je poznati vijetnamski car iz 15. stoljeća, osnivač Lê dinastije - Luka i ja smo ga u šali nazvali ‘vijetnamski kralj Zvonimir’. U rodnom gradu sagradio je citadelu Lam Kinh, koja zapravo izgleda ko umanjeni Huế, samo 10 puta ljepše. Smještena je na brdašcu usred predivne šume, s nekoliko primjeraka ‘Vietnam heritage tree’. Ima dosta hlada, ali ionako nije vruć dan, i osim nas dvoje baš i nema ljudi. Posrećilo nam se, baš kao u My Sơnu.

Slika 42: Luka na mostiću - ulazu u Lam Kinh citadelu

Slika 43: Porta

Slika 44: Detalj reljefa na gredama

Slika 45: Detalj reljefa na opeci

Slika 46: Detalj krova

Slika 47: Putić kroz šumicu

Pred nama je još 120 km puta do Mai Châua, moramo se malo požurit. Prvih 20 km cesta je još dobra, široka i asfaltirana, a nakon toga se drastično sužava, a rupe se natječu koja će bit veća. Tu se već vozimo 30 na sat i pitamo hoćemo li ikad stić na odredište. Prošli smo kroz neko selo u kojem je masu dućana koji prodaju bongove od bambusa. Pušenje duhana na bong je inače velika strast u sjevernom Vijetnamu, i skoro u svakom kafiću ili lokalu ga imaju, za sebe i za goste. Luka je poželio kupit bong i ispregovarao da mu naprave jedan customiziran za 250.000 dongova (70 kn). Dok je čekao da bong bude gotov, nonić mu je dao da povuče par dimova neke njihove lokalne škije, i frajer se skoro onesvijestio! Cijelo selo mu se smijalo, a on je jadan jedva sjeo na motor poslije :D

Nakon nekog vremena cesta se poboljšala, ova dionica je svježe asfaltirana, ali zato ima masu klizišta i odrona, praši na sve strane, i uopće mi nije svejedno prolazit kroz ta uska grla. Put se odužio, i u Mai Châu smo došli u 8 navečer, po mrklom mraku. Smjestili smo se u homestay, večerali i otišli spavat.

Slika 48: Izgradnja brane na rijeci Nam Ma

Slika 49: Nesanirano klizište na cesti - usko grlo

Ovo je grad ni po čemu poseban, ali je blizu Hanoiu i atmosferičan je pa privlači turiste. Izbora za smještaj ima masu, i to su uglavnom homestayi smješteni u tradicionalnim Thai kućama u rižinim poljima. Kuće su građene od drva i bambusa, i podignute su na stupove da bi se zaštitile od vode u kišnoj sezoni, a onda ispod njih ostane sklonište za životinje. Lijepo to sve izgleda, al su detalji očajno riješeni – naprimjer spoj betonskog i drvenog stupa, i trudim se ne gledat previše u to da mi ne pokvari zasluženi odmor. Ban Lac su nacionalna manjina, ali u ovoj regiji čine većinu stanovništva; oni su direktni potomci Thaia koji su naselili sjeverozapadni Vijetnam. Bave se pretežito tkanjem, i ispred svake kuće u selu stoji tkalački stan. Imaju slatku šarenu nošnju koju, uz gomilu šalova i dekica, prodaju turistima. Meni je to potpuno deplasirano, jer tko bi pobogu i u kojoj prigodi to obuko na sebe? Ono, neka hipsterica u Londonu da šeće u Thai narodnoj nošnji? To mi je teško zamislivo.

Slika 50: Rižina polja u Mai Chau

Slika 51: Tipične Thai kuće

Slika 52: Očajno riješen detalj spoja drvenog i betonskog stupa

Slika 53: Brlog u Thai stilu

Lijepo je za promjenu ljenčarit malo u seoskom ambijentu. S terase ispred brloga vide se rižina polja i seljaci kako idu doma na marendu; paralelno, turisti se voze okolo u malim autićima i izgledaju presmiješno. Krave i bivoli pasu, koke i patke zuje okolo a njihovi pilići trčkaraju za njima. Sviđa mi se seoski život, iako sam svjesna toga da imam romantiziranu predodžbu o njemu.

Slika 54: Pogled s terase homestaya

Da se previše ne ulijenimo, otišli smo posjetit obližnju špilju Chiều. Nalazi se visoko u brdu i do nje vodi 1200 stepenica – dovoljno da obeshrabri mnoge, ali ne i nas. S vrha se pruža pogled na Mai Châu, polja riže i okolna brda. Špilja nije prevelika, ali ima smeća; pitanje je ko je uopće čisti, i koliko često – s obzirom da se ulaz naplaćuje simboličnih 10.000 dongova, mislim da bi se netko povremeno trebao pobrinut za to.

Sutra ujutro sjedamo opet na motore i idemo dalje. Već mi fali Hồ Chí Minh road i netaknuta prirodica, ali tko zna šta nam sjever nosi!

Slika 55: Na početku uspona do špilje

Slika 56: Špilja Chiều. Pronađi Gogu na slici!

Slika 57: Pogled na dolinu s platoa ispred špilje - radi ovog se isplatilo pentrat

Slika 58: GPS track - 921 km po srednjem Vijetnamu

[brlog]

11.

Nakon što smo napustili Kon Tum, krenuli smo dalje Ho Chi Minh roadom na sjever. Vrućinu gradskog asfalta ubrzo je zamijenila ugodna planinska temperatura jer se cesta popela na više nadmorske visine i počela vijugat uz skoro pa prazno korito rijeke Pô Kô po planini Ngọc Linh, najvišoj u centralnoj visoravni, i sa svojih 2596 metara drugoj najvišoj u cijelom Vijetnamu. Rijeka je ispražnjena zbog izgradnje brane i više nikad neće zasjat nekadašnjim sjajem – pitam se kako li to utječe na cjelokupni ekosustav. Unatoč tome, vožnja je predivna jer je cesta više - manje pusta, sa svih strana okružena gustom džunglom, i pogled je brutalan na koju god stranu da se okreneš. Vozimo se sporo jer uživamo u krajoliku, a i ja sam dosta nesigurna jer sam opet sjela na motor nakon tjedan dana pauze, s boli u lijevom koljenu koja još nije posve iščezla. U popodnevnim satima stigli smo u gradić Khâm Đức i odlučili tamo prespavat jer je već bilo prekasno da stignemo do Hội Ana u neko razumno doba. Odsjeli smo u guesthouseu kojeg su nam preporučili drugi backpackeri iz homestaya u Kon Tumu, a ono šta nas je privuklo je bila činjenica da je vlasnica ujedno i instruktorica yoge i da drži satove dvaput dnevno. Pa reko ajde da se malo rekreiramo! 

Slika 1: Pitoreskno korito rijeke Pô Kô

Ujutro smo krenuli dalje prema Mỹ Sơnu pitoresknom cestom uz rijeku Sông Trà. Vožnja mi nije bila prenaporna i baš sam uživala, ali opet sam se uspila posvađat s Lukom; on se ljutio jer se vozim presporo. Pokušala sam mu objasnit svoju stranu, kako se bojim ić prebrzo, kako sam još nesigurna u sebe, i uostalom kako želim uživat u vožnji i pogledu, ali ništa to nije pomoglo. I dalje sam prespora i njega to umara. Predložila sam da se razdvojimo, vozimo svak svojom brzinom i da se navečer opet sastanemo, ali moj prijedlog je odbačen. Oh well... 

Nastavili smo vožnju mojim tempom i netom prije nego smo došli u Mỹ Sơn, Luki se opet probušila zračnica na stražnjem kotaču, a onda je i skužio da mu je negdje u vožnji iz ruksaka ispao mijeh za vodu. Odgurali smo motor do najbližeg mehaničara i ja sam ostala tamo s njim da promijenimo zračnicu, a Luka je uzeo moj motor i išao se vozit opet cijelim putem nazad ne bi li našao svoj voljeni mijeh. Bio je iznerviran cijelom situacijom i pod adrenalinom, i kasnije je i sam priznao da je vozio kao luđak i zamalo poginuo 3 puta tražeći taj mijeh, kojeg na kraju nije našao. Vratio se pokunjeno nazad, malo se smirio nakon mog toplog zagrljaja i onda smo zaključili kako je karma prava kučka i da je ovo možda bila pouka zato jer se danas ranije ljutio na mene da sam prespora, a sad nas je ova njegova akcija još više usporila. Već je bilo skoro 4 popodne, a Mỹ Sơn zatvara u 5 i po, dakle moramo se požurit. 

Mỹ Sơn (u doslovnom prijevodu ‘predivna planina’) je skupina hinduističkih hramova koje su između 4. i 14. stoljeća izgradili kraljevi Champa, drevne civilizacije koja je živjela na području današnjeg srednjeg Vijetnama. Počeli su kao kineska kolonija od koje su se u 2. stoljeću odcijepili, a tijekom ratovanja sa susjednim Funanom na jugu (područje današnje Burme, Tajlanda, Kambodže i južnog Vijetnama) su pokupili indijski utjecaj i prešli na hinduizam. Često su ratovali i sa susjednim Vijetnamom na sjeveru, kojem su i pripojeni početkom 19. stoljeća nakon poraza u ratu. Danas postoji oko 400.000 pripadnika etničke manjine Cham, obitavaju u južnom Vijetnamu i Kambodži, a osim hinduizma neki od njih prakticiraju i islam. 

Slika 2: Hram se nazire sakriven gustim zelenilom

Slika 3: Mladi Indiana Jones i mistični hram

Tijekom 1000 godina kraljevstva Champa, na području Mỹ Sơna je sagrađeno preko 70 hramova, od kojih ih je danas ostalo samo 20 - ostale su Amerikanci izbombardirali u Vijetnamskom ratu. Kulturocid! Od 1999. godine cijelo područje je pod zaštitom UNESCO-a i u tijeku je obnova hramova koja teče sporo jer graditelji Champa nisu koristili mort za povezivanje opeke, nego neko drugo (nepoznato) vezivo, a da bi spriječili prodiranje vlage u konstrukciju i stvaranje mahovine. Zbog toga danas originalne konstrukcije Champa izgledaju novije nego restaurirane, koje su mahom dobile patinu. Restauratorska noćna mora! 

Slika 4: Što je nama naša borba dala - ruševine!

Slika 5: Ratna razaranja kulturnih dobara me čine nesretnom

Sat vremena prije zatvaranja očito nije baš popularno vrijeme za posjećivanje kulturnih znamenitosti, jer osim nas jedva da je bilo još ikog, a i ti malobrojni su se pokupili ća kad je, nedugo nakon šta smo ušli, počela pljuštat kiša. Mi smo naravno bili spremni i navukli smo kabanice pa nas kiša nije omela u razgledavanju, dapače stvorila je baš mistični ambijent zbog čega nam je cijelo iskustvo ostalo u lijepom sjećanju. 

Slika 6: Pogled iz jednog od hramova na kišom okupan kompleks

Slika 7: Jedan od najbolje očuvanih hramova

Slika 8: Plavi batman

Slika 9: Zeleni batman

Kad smo završili s razgledavanjem je taman prestala kiša i ostalo nam je još sat vremena vožnje po sumraku do Hội Ana. Smjestili smo se u hotel na rubu grada i otišli na večeru u indijski restoran - jedna od rijetkih blagodati bivanja u turističkom mjestu. Sutradan ujutro sam shvatila da mi gepek od motora ima dvije male rupice i da su mi jučer pokisle stvari koje su bile u njemu, uključujući i dio prve pomoći, pa sam za doručkom lijepo rasprostrla sve po stolu da mi se osuši na suncu. Cura iz hotela koja nam je nosila doručak je razrogačila oči pred tim silnim lijekovima, misleći da ću ih sve izkonzumirat, a Luka, da je još više zaprepasti, joj je rekao: ‘It’s her breakfast!’ Nije bio daleko od istine jer sam i dalje pila antibiotike i druge lijekove za koljeno, a tom koktelu sam sad dodala i Enteros gel jer sam, po ko zna koji već put u Vijetnamu, dobila proljev (hm, možda je kriva indijska hrana). Poslije doručka zaputili smo se do Honda servisa promijenit ulje na motorima, to je nešto šta radimo nakon svakih prijeđenih 1000 km. Takve sitnice, obične svakodnevne radnje van standardnih turističkih ruta, nas na trenutak lansiraju nazad u ‘normalni život’ i zato ih jako volim. Nije naodmet i napomenit da je servisiranje motora u Vijetnamu jedna posve bezbolna stvar; dođeš s motorom, pričekaš 10-ak minuta dok ti ga momci obrade i voziš dalje. Cijela stvar se odvija u otvorenoj radioni i možeš lijepo stajat sa strane i gledat šta se događa. U Hrvatskoj se za servis motora trebaš naručit, pa nema slobodnog termina po mjesec dana, i onda napokon kad ti ga uzmu moraš čekat danima da dovrše - bokte! 

Slika 10: Brlog (nije pod zaštitom UNESCO-a)

Slika 11: Doručak šampiona

Slika 12: Mladi serviser nam mijenja ulje

Poslije smo se prošetali po centru. Stari grad je smješten na delti rijeke Thu Bồn, s više - manje ortogonalnim rasterom ulica i kućama koje su mješavina vijetnamskog, kineskog i francuskog stila. Na ovim prostorima obitavale su još Champe i već tad je grad bio značajan kao luka i centar trgovine zbog svoje izvrsne lokacije, a i kasnije kad je pripao Vijetnamu se tu nastavila odvijat većina trgovine između Kine, Japana, Indije i zapada. Krajem 18. stoljeća Hội An gubi na važnosti jer se sva trgovina seli u obližnji Đà Nẵng, djelomično radi povlađivanja Francuzima koji su tamo bili smješteni, a djelomično i radi nasipavanja ušća rijeke Thu Bồn, što je otežavalo plovidbu. 

Još je Edvin zaključio da ga Hội An podjeća na Rovinj, a Luka se složio. Mene je pak više podsjetio na Split, nažalost na negativan način. Oba grada su naime pod zaštitom UNESCO-a koja im nije nimalo pomogla. Otkad su zaštićeni, turizam je probujao i izbacio sav autentični život iz centra; zatvorili su obrti, dućani, odselili ljudi, i sve što je ostalo su hoteli, apartmani, kafići, restorani i dućani koji prodaju suvenire made in China. Grad je prenakićen lampionima i prekrcan ljudima koji samo idu od lokala do lokala i naslikavaju se. Užasno neugodno, al ko sam ja da sudim - i ja sam tu jedan od tih turista koji radi istu tu stvar. Ne znam kako je pametno doskočit ovom problemu, možda rješenje leži u regulaciji broja posjetitelja - prošle godine bilo ih je 6 milijuna, naspram 150 tisuća stalnih stanovnika! 

Slika 13: Tipična Hội Anska ulica: đinđe i cyclo

Slika 14: Pogled kroz ogradu na kanal

Slika 15: Rolajz na masovni turizam

Kupili smo kartu od 120.000 dongova (35 kn) za ulazak u stari grad, s kojom se može posjetit 5 atrakcija, od ukupno 21 ponuđene. Odabrali smo dvije tradicionalne trgovačke kuće, etnografski muzej, japanski most i kazalište u kojem se nekoliko puta dnevno daje priredba s glazbeno - scenskim sadržajem. Kuće su drvene, s velikim stupovima koji su postavljeni na mramorne temelje. U prizemlju prema ulici je trgovina, sa stražnje strane skladište, a spava se i živi na katu. Kuće su, kao i cijeli grad, prenakrcane turistima i nemoguće je u njima doživit ambijent minulih vremena. Ali smo se zato usrećili u etnografskom muzeju, u kojeg smo ušetali pred samo zatvaranje i nije bilo žive duše, a sama zgrada nas je više impresionirala od postava koji prikazuje povijest grada i okolice, alate za poljoprivredu, tkanje, šivanje, lončarstvo itd. Muzej je smješten u tradicionalnoj kući, znatno većoj od onih trgovačkih u kojima smo bili, duguljastog tlocrta i s tri unutarnja dvorišta na kojeg su orijentirane sobe s galerijama. Ima jako puno rezbarija u drvu, ali sve je tamno smeđe pa ne izgleda prekičasto ko na hramovima. Osim šta je sve lijepo, sve je i maleno, pa se tako na svakim vratima moramo saginjat da ne lupimo glavom u štok. Svakodnevna pojava u Vijetnamu :)

Slika 16: Svjetlosno zagađenje milionima lampiona

Slika 17: Zaljubljeni par se fotka ispred japanskog mosta (lik ima suknju!)

Slika 18: Poprečni presjek kroz trgovačku kuću Tấn Ký

Slika 19: Unutarnje dvorište etnografskog muzeja

Ono šta mi se najviše sviđa u Hội Anu su škure – skoro svaka stara kuća ih ima. Realno, na ovoj tropskoj sunjari to je najučinkovitija zaštita od sunca, i nije mi jasno zašto je Vijetnamci više ne koriste; u mahom svim novogradnjama nema ni škura ni roleta, tek zavjese koje često nisu ni blackout pa te ranom zorom, ako nemaš masku za spavanje, probudi svjetlost (ako te već nisu probudili pijetlovi ili vijesti na razglasu ili kineski turisti). Suma sumarum, tu je jako teško spavat nakon 6 ujutro. Osim škura, još mi se sviđa činjenica da postoje kante za odvojeno prikupljanje otpada – prve te vrste koje vidim u Vijetnamu! Odvaja se samo organski i neorganski otpad, ali i to je nešto. Jedino ne znam šta se s tim otpadom događa nakon skupljanja, ali pretpostavljam da kao u Hrvatskoj sve završi na istom odlagalištu...

Slika 20: Odvajanje otpada

Slika 21: Zamotani hidrant - keep it new! Bit će veselo ako ekšli izbije požar

Iako je grad mali, ponuda zapadnjačke hrane i pića je ogromna, pa tako trošimo masu para na luksuze poput craft pive i sirnih plata. Vucaramo se od kavane do kavane i s terasa promatramo hektični život na uskim ulicama. Totalni hit koji smo napokon probali, na preporuku moje sestre, je egg coffee. Prvo sam mislila da se radi samo o kavi s najobičnijim sirovim jajetom, ali oni ga zapravo žbate, pa na kraju dobiješ neku vrstu capuccina, ali umjesto pjene od mlijeka imaš pjenu od jaja. Njam! 

Već je predmonsumska sezona i par dana zaredom u popodnevnim satima pada kiša, koja divno opere ulice i potjera ljude s njih; odjednom se, ko na inmusicu, odnikud stvore babe koje prodaju kabanice. Ovakvi trenuci su idealni za fotkanje jer popločane ulice sjaje posebnim sjajem, a i manja je šansa da ćeš uhvatit 50 ljudi u kadru. Nas kiša ne smeta naročito, realno smo ionako cijelo vrijeme mokri od znoja. Meni najveći problem predstavlja glava koja se nenormalno znoji - iskreno, ne sjećam se kad mi je zadnji put kosa bila suha, i često dolazim u napast da se obrijem na nulu. 

Slika 22: Egg coffee

Slika 23: Pogled iz kafića na opustjelu ulicu okupanu kišom

Slika 24: Lampioni

Nekoliko dana i milijuna potrošenih dongova kasnije, zaključili smo da je vrijeme da napustimo ovu meku masovnog turizma i zaputimo se malo sjevernije, u Đà Nẵng, koji je samo 45 minuta vožnje udaljen od Hội Ana. Već na prvu smo oduševljeni gradom koji je moderan i čist, a ima i znatno više auta na ulicama nego recimo u Ho Chi Minhu, šta znači da ljudi imaju više para. Nije ni čudo, jer Đà Nẵng je silicijska dolina Vijetnama, jedan od pet najvećih gradova Vijetnama sa razvijenom industrijom i jednim od najvećih BDP-ova po glavi stanovnika. I hostel u koji smo se smjestili je moderan, ali bome i skup, pa smo umjesto sobe s bračnim krevetom uzeli krevete u dormu. Nije drama jer planiramo tu ostat samo 2 noći. Luka mora promijenit stražnju gumu na motoru jer mu je dosta izlizana već, a gumu za cross motor je gotovo nemoguće nabavit u manjim gradovima - nadamo se da ćemo u Đà Nẵngu imat više uspjeha u pronalaženju iste. 

Prvu večer otišli smo do bling-bling šoping centra i tamo večerali u korejskom restoranu. Meni osobno ta hrana i nije neka špica jer je preljuta i nema puno vegetarijanskih opcija, ali Luka je voli pa sam napravila ustupak. Nakon toga smo sjeli na krovnu terasu lokalne craft pivovare - 7 bridges brewery, gdje su nam, na Lukino veliko oduševljenje, uz pivu servirali kokice - i to slane! Prve slane kokice u Vijetnamu! U ovim krajevima je veća šansa da ćeš dobit jackpot na lutriji nego pronać kokice bez šećera. 

Slika 25: Svjetla velegrada

Slika 26: Luka napokon jede slane kokice. U pozadini: dragon bridge koji vikendom riga vatru

Sutra ranom zorom smo se probudili s visokom temperaturom popraćenom snažnim izljevom tjelesnih tekućina iz raznoraznih otvora. Izmjenjivali smo se tako na zajedničkom hostelskom wc-u Luka i ja, a skupa s nama i cimer iz dorma kojeg je, statistički nevjerojatno, oprala ista bolest kao i nas. Ove muke su potrajale cijeli dan i nakon šta smo popodne napokon uspili malo odspavat smo se navečer na jedvite jade izvadili iz kreveta i prošetali do najbližeg dućana kupit neku hranu. Jedna od prednosti bivanja u velikom gradu je i dostupnost proizvoda kojih inače na policama dućana jednostavno nema, naprimjer jogurta bez šećera i uvoznih talijanskih keksiju od cjelovitog zrna pšenice - bolesnički obrok probiotika i vlakana, točno ono šta jednom rekonvalescentu od crijevne viroze treba. 

Po povratku u hostel odlučili smo malo se socijalizirat pa smo otišli do hostelske birtije na game night - igrala se trivia. Svoj mali tim nazvali smo ‘team diarrhea’, na veliko oduševljenje voditelja programa. Kategorije su bile razne, ja sam najviše rasturala na životinjama i hrani, a luka na zemljopisu. Neko vrijeme smo uvjerljivo vodili, a onda je postalo izjednačeno, i na kraju smo spušili jer je na red došla kategorija muzika, s pitanjima redom iz suvremene pop glazbe koju priznajem uopće ne pratim. Debakl! 

Sutradan ujutro bili smo već dosta bolje i odlučili smo se posvetit praktičnim zadacima: ja pisanju bloga, a Luka traženju gume za motor. Dok sam ja imala podosta produktivan dan, Luka nije bio te sreće, jer nijedna od radnji u kojoj je bio nije imala gumu, nego ih se eventualno moglo naručit pa čekat koji dan da dođu. Obratili smo se čovjeku u Saigonu od kojeg smo rentali motore i on je rekao da će nam poslat novu gumu kurirskom službom, da nas dočeka za nekoliko dana na našoj slijedećoj destinaciji - u Huếu. Ovo nam je zvučalo kao dobar kompromis i sad smo bili mirnije duše. Da se počastimo jer je sve tako dobro ispalo, otišli smo na sushi...

...i onda sutra opet vrtili istu ploču kao prekjučer. Znači temperatura, povraćanje, proljev. Opet cijeli dan izgubljen, proveden u košmaru u krevetu! I da stvar bude još bolja, pošto nismo planirali ovako dugo ostat u Đà Nẵngu, nismo imali rezervaciju u hostelu, pa su mene premjestili u drugu sobu jer je netko drugi već bio rezervirao krevet u kojem sam dosad spavala. Tako sam se u tom stanju morala još i pakirat i selit na drugi kat hostela, dok je Luka ostao bolovat u svom starom krevetu, u sobi s troje stranaca. 

Popodne smo se malo dobili i zaključili da je vrag odnio šalu i da bi možda trebali skoknut do bolnice testirat se na malariju i dengue groznicu. Možda je hipohondar u meni pretjerao jer su simptomi mogli značit bilošta, ali reko bolje to sad obavit ovdje dok smo u modernom gradu, nego da nas strefi za tjedan - dva kad ćemo bit u nekoj vukojebini. 

I tako smo sjeli na taksi i odvezli se do opće bolnice. Već je bilo prošlo 4 popodne, dakle počela je dežura. Nije bila prevelika gužva, a ono šta je bilo interesantno je to da je masu ekipe kampiralo u šatorima ispred bolnice, valjda da ujutro šta prije dođu na red; ili su možda imali neku bolesnu rodbinu u stacionaru pa da im budu bliže... Bolnica po arhitekturi opet podsjeća na naše sagrađene u doba socijalizma, veliki razvedeni kompleks s masu bolničkih krila i masu zelenila. Opet se osjećam ko doma! Mladi doktor je popričao s nama na engleskom, a onda su došle medicinske sestre, polegle nas svakog u svoj krevet, izvadile nam krv i dale infuziju. Pa su nas provozali po bolnici i odveli nas na ultrazvuk abdomena. Ovo mi se sve činilo malo suvišno u tom trenutku, al reko briga me, osiguranje će platit. Pa se nakon nekog vremena opet pojavio mladi doktor i rekao nam da nam krvna slika nije uredna i da nešto s nama nije u redu (no shit, Sherlock), i da bi nas htio zadržat u stacionaru za strance preko noći, jer na malariju testiraju samo preko dana, labos im ne radi po noći. Ispalo je da noćenje košta 100$ po osobi i da treba odma platit, a mi niti smo imali toliko keša sa sobom, niti smo bili spremni platit tolike novce bezveze, a realno bili smo dovoljno ok da se vratimo u hostel i tamo prespavamo. Pa smo rekli hvala lijepa doviđenja, vidimo se sutra ujutro. I otišli smo. 

Slika 27: Mir i spokoj; jedno od unutarnjih dvorišta opće bolnice

Slika 28: Za večeru - infuzija!

Slika 29: Detalji u bolnici poput fluo lampi koje su postavljene točno na fugu spuštenog stropa mi vraćaju nadu u život

Sutra ujutro smo spakirali prnje, odjavili se iz hostela i otišli u bolnicu na testiranje. Sve je teklo glatko i nije puno koštalo (265.000 dongova ilitiga 74 kune). Bili smo spremni na najgore, ali nasreću oboje smo ispali negativni i na malariju i na dengue! Uf! Možemo mirne duše nastavit putovanje! Sjeli smo tako na motore i krenuli dalje na sjever prema Huếu.   

Slika 30: Cesta urezana u brdo - Nacionalni park Bạch Mã

Slika 31: Veduta Đà Nẵnga, pogled iz Parka

U Huế smo stigli nakon 2 i po sata vožnje. Uzeli smo sobu u hotelu u kojoj nas je najviše privukla kupaonica sa staklenim zidovima - naravno s printom nekakvog lišća koje je strateški postavljeno od struka naniže. Ovakav detalj redefinira razinu intimnosti među partnerima, ali Luka i ja si odavno radimo društvo u wc-u i pri najneromantičnijim radnjama pa nas to previše ne dira, dapače. Za večeru smo probali lokalni specijalitet - bánh bèo - male tortice od rižinog brašna, punjene sušenim škampima i kuhane na pari, koje se jedu s ribljim umakom. Dosta fino. 

Sutra ujutro pokupili smo gumu za Lukin motor koja je stigla iz Saigona i dali je promijenit, a onda smo ostatak dana đabalebarili. Nakon napornog bolovanja u Đà Nẵngu, mislim da smo i zaslužili! Probali smo opet nešto novo - kavu sa soli, i mene je oduševila, baš kao i slana limunada (zapravo se radi od limete a ne od limuna). Možda je stvar u tome da nam je puna kapa šećera, kojeg ovdje stavljaju u ama baš sve, da nam mali odmak od slatkoga dobro dođe.

Slika 32: Luka jede bánh bèo

Slika 33: Voajerski brlog

Slika 34: Najljepša kuća Huếa - Pedagoški fakultet

Huế je još jedan grad pod zaštitom UNESCO-a. Korijenje vuče, baš kao i Hội An i Đà Nẵng, još iz vremena Champa, a od početka 19. stoljeća pa do 1945. je bio i vijetnamska prijestolnica. U to vrijeme Vijetnamom je vladala posljednja kraljevska dinastija, Nguyễn, i u Huếu su dali sagradit citadelu dimenzija 2.5 x 2.5 km, i unutar nje kraljevski grad, i unutar njega zabranjeni grad - ko babuške! Originalni vanjski zid citadele bio je napravljen kao zemljani nasip, a kasnije su ga malo podebljali s opekom i kamenjem pa je danas u presjeku debeo čak 2 metra. Kraljevski grad je naravno glavna turistička atrakcija, ali je čak i on dovoljno velik da se i unatoč hordama kineskih turista može nać miran kutak. Mi smo došli naravno po najgorem zvizdanu i umrli jer hlada nema ni za lijek. Nije krivo američko bombardiranje u ratu koje je porušilo pola toga, nego jednostavno činjenica da su Nguyễni brijali više na bonsai i na velike prazne trgove na kojima su imali priredbe, a vrućina ih nije previše dirala jer su bili, jelte, royalty, pa su zvizdan provodili ili drijemajući ili pod suncobranima, a po citadeli nisu morali hodat jer su ih vamo - tamo vozali sluge u rikšama. Lako tako! 

Slika 35: Luka je našao komadić hlada ispod portala

Slika 36: Zmaj

Slika 37: Glupiranje radi dobre fotke

Slika 38: Luka ispred jedne od kuća, nema hlada

Slika 39: Vucaranje na +35

Mi nismo imali nikakvu rikšu a ni suncobran, pa smo velike udaljenosti prohodali po najgoroj sunjari i užasnoj sparini. Prvo pravo stablo s poštenom krošnjom ispod koje čovjek može nać utjehu ugledali smo tek pred sam kraj obilaska, u poodmakli sat popodneva. Ova klimatska tirada sigurno je utjecala na to da me kraljevski grad i nije posebno impresionirao. 

Slika 40: Džabe ti taj trijem kad sunce udara nisko

Slika 41: Luka u bonsai vrtu. Kvaka je u tome da nisi zapravo među stablima nego ih promatraš sa strane, iza ogradice. Meh

Slika 42: Bacila sam brzopotezni kunj ispod pravog stabla

Slika 43: Arhitektura palače: francusko tijelo i kineski šešir

Slika 44: Luka i konglomeracija stabala

Nakon razgledavanja ostalo nam je još malo vremena za bacit oko na tešku artiljeriju izloženu ispred već zatvorenog povijesnog muzeja. Nije više bilo nikakvog čuvara na vidiku pa smo se mogli slobodno prešetavat između zahrđalih američkih tenkova i verat se po njima, šta je Luku posebno oduševilo. 

Dan smo zaključili odlaskom u knjižaru gdje je Luka neuspješno tražio papirnate autokarte. Meni je pak baš godio miris novih knjiga - jedan od najljepših mirisa na svijetu, i razgledavanje uredskog pribora; jedva sam se suzdržala da ne kupim nešto. Ovo je bila isto jedna od onih situacija kad na trenutak zaboravim da sam turist i opet se osjećam kao normalni čovjek. 

Slika 45: Čovjek i njegov top

Slika 46: GPS track - 455 km prijeđenog puta

[brlog]

10.

Kako sam i najavila u prošlom postu, slijedi nekoliko redaka iz Lukinog pera, gdje opisuje svoja razmišljanja, frustracije i događaje koje je proživio dok sam ja bila prikovana za krevet u Kon Tumu. 

Slika 1: Gostujući autor Luka previja koljeno prije no što će odjurit u novu pustolovinu

Sve zdravstvene nedaće koje mogu zadestiti jednog putnika, snašle su Gogu; istovremeno, daleko iza neprijateljskih linija, u idiličnom ali izoliranom gradiću... ukazala se prilika da i ja napišem koju riječ sa svojim doživljajima tih dana, dok je glavna urednica bila na bolovanju.

Kon Tum, grad u unutrašnjosti uz granicu s Laosom, na Ho Chi Minh roadu, daleko je od klasičnih ruta zapadnjačkih, kineskih, ali i domaćih turista. Jedini zapadni gosti ovdje su backpackeri dovoljno ludi da sa svojim Honda Winovima ili XR150-icama odluče voziti na sjever prašnjavim cetama središnjih visoravni južnog Vijetnama. I oni tu samo prenoće, kako bi duži put od Dalata do Hoi Ana razbili na podnošljivije dionice. Ovdje su glavna atrakcija zajednice etničkih manjina koje naseljavaju obronke obližnjih planina i riječne doline. Manjine koje naseljavaju centralne visoravni Vijetnama najčešće su kršćanske vjeroispovjesti (podjednako katoličke, koja je nešto ograničenija, i protestantske koja dopušta animizam i štovanje predaka) kao posljedica brojnih propovjednika koji su pokrštavali putujući uzvodno rijekama u Vijetnamu.

Slika 2: Manjinski Isus

Sam grad se sastoji od širokih bulevara i ulica s vrlo rijetkim prometom za Vijetnamske pojmove, što ga čini upravo ugodnim za provođenje vremena lutajući i vozeći se naokolo. Unatoč originalnom planu da u Kon Tumu samo prespavamo, ovdje smo se zadržali punih 7 dana. Homestay u kojem smo se nasukali se srećom pokazao kao pravo mjesto za zaglaviti. Cijene smještaja i hrane su bile više nego konkurentne, hrana koju je svaki dan spremala gazdina majka odlična i najskromnije rečeno obilna, ambijent i čistoća pristojni. Za usporedbu, soba s bračnim krevetom i zajedničkim wc-om koštala nas je 200.000 dongova (57 kn), a večere 70.000 dongova (20 kn). Bez konkurencije najbolji omjer uloženo - dobiveno na putovanju do sada. Red veličine dnevnog budžeta po osobi, hrana + spavanje + najam motora tih dana bio nam je nekakvih stotinjak kuna. Neodoljivo štene Lucy, gazda Duong i njegova majka bili su super simpatični i željni pomoći, čak je i plejada likova koji su se svaku večer izmjenjivali u homestayu bila zanimljivija i autentičnija od standardne postave backpackerskog hostela, generičkih, repetitivnih razgovora i stereotipa. Svatko u svojoj moto avanturi, pravo su blago korisnih putničkih informacija i životnih priča. Živio bijeg od masovnog turizma!

Za razliku od bolje mi polovice koja jedva da je mogla ustat iz kreveta, boravak u skučenom sobičku meni se činio kao traćenje vremena u Vijetnamu, a s obzirom na okolnosti zaključio sam da ću vrijeme u Kon Tumu najbolje iskoristit obavljajući nakupljene ‘uredske’ obaveze i istražujući okolicu dostupnu dnevnim vožnjama motorom.

Prva prilika za akciju ukazala se već prvog dana Goginog bolovanja. Gazda je odlučio voditi talijansko-kanadski par koji je odsjeo u sobi preko puta nas na trek po obližnjim manjinskim selima i pozvao me da pođem s njima. Gogu sam previo, spakirao u postelju i pustio u društvu njene novootkrivene guske. Započeli smo dan nabavom hrane za piknik, a onda smo se odvezli preko uskog visećeg mostića južno od grada na makadam koji meandrira prateći rijeku. Tu započinju sela s karakterističnim društvenim kućama u središtu sela - rongovima. To su drvene kuće s izrazito visokim slamnatim krovom čija je funkcija održavanje niže temperature zraka uz pod gdje se boravi. I stvarno, i za najvećeg zvizdana vrući zrak struji prema gore i zadržava se visoko uz krov, a dolje u sjeni je svježe i ugodno. Rong se koristi za razne društvene prilike, od sastanaka mjesnog odbora, preko proslava pa do održavanja nastave dok se škola renovira.

Slika 3: Tipični seoski rong

Slika 4: Unutrašnjost ronga s oslikanim gredama

Slika 5: Krovna konstrukcija ronga - pravi mikado

Problemi manjinskih zajednica su brojni, od nedostupnosti ili niže kvalitete obrazovanja, manjka socijalne mobilnosti i prilika u životu, do sustavne političke diskriminacije zbog sudjelovanja manjiskih grupa u Vijetnamskom ratu na strani Amerikanaca itd. Jedna zanimljivost: Vijetnamci uz osobne podatke i adresu na osobnoj imaju vjeroispovjest i etničku grupu i sve navedeno se uzima u obzir kod svakodnevnih birokratskih procedura. Naravno, kao i kod ostalih bitki sa državnom birokracijom u Vijetnamu, dobro odmjereni mito znači više od etničke pripadnosti ili vjeroispovijesti. Manjine u Vijetnamu su vrlo osjetljiva tema o kojoj se i sami Vijetnamci ustručavaju govoriti, a u koju je moj uvid vrlo ograničen pa ovdje nema smisla dublje ulaziti u tu temu. 

Slika 6: Klinci iz sela, improvizirane štule od bambusa

Dalje smo nastavili uzvodno uz rijeku gdje se peca i ribari, peru se djeca i veš, transportira se roba itd. Na vrhuncu smo suhe sezone, vodostaj je trenutno nizak i na mjestima ekipa mora pogurati tradicionalne drvene kajake kroz plićak. Kako se put penje uzbrdo, tu započinju rižina polja i kanjoni potočića koji teku s planine. Odradili smo klasični vijetnamski piknik uz slapiće i dogovorili s lokalcima da nas prebace kanuima nazad nizvodno za 100.000 dongova (29 kn).

Slika 7: Opuštena vožnja brodićem

Slika 8: Nema baš hlada

Slika 9: Pranje robe

Slika 10: Čuči mališa, vidi mu se piša

Slika 11: Rižina polja

Kraj je ožujka, kišna sezona se očekuje kroz 2 mjeseca i centralna visoravan je obavijena rijetkom izmaglicom dima zbog spaljivanja jednogodišnjih usjeva kako bi se zemlja ‘resetirala’ za iduću sezonu. Ta poljoprivredna tehnika naziva se ‘slash and burn’, karakteristična je agrarnim zajednicama tropskih prostora i pripada najprimitivnijim agrošumarskim načinima gospodarenja zemljom. Sva šumska vegetacija na prostorima predodređenim za poljoprivredu i na postojećim poljima jednogodišnjih biljaka posječe se te nakon što se posušila na mjestu gdje je pala, zapali prije najplodnijeg dijela sezone, uglavnom neposredno prije dolaska monsuma. Početkom našeg kalendarskog ljeta, ovdje započinje monsumska sezona: kreću svakodnevni pljuskovi u popodnevnim satima i noću, a vegetacija buja i sve je opet zeleno. Na sasječenim i spaljenim poljima ponovno započinje ciklus i zemlja nahranjena površinskim slojem pepela bogatog nutrijentima daje temelje ubrzanom rastu zasađenih nasada.

Problem s takvom vrstom poljoprivrede je što požar osim korova i posječenih nasada jednogodišnjih biljaka istrijebi kukce i bakterije zaslužne za razgradnju odumrle vegetacije, eliminira vlagu iz zraka te narušava osjetljivo međudjelovanje biljnog i životinjskog svijeta i prirodni ciklus povratka nutrijenata u zemlju. Nakon cca 5 godina količina nutrijenata u zemlji se iscrpi i tada je potrebno nasade preseliti na novu lokaciju koja će se koristiti dok se postojeća ne regenerira. Jasno je da je ‘slash and burn’ održiv isključivo za male nomadske populacije koje uzgajaju kulture jednogodišnjih biljaka na velikim površinama zemlje. Nažalost, ruralne zajednice u tropskim područjima su sve samo ne male i bujajući problem prenapučenosti rezultira brojnim problemima takvog načina poljoprivrede: deforestacijom, gubitkom staništa i vrsta, ispuštanjem stakleničkih plinova u atmosferu, smogom i dimom u zraku, erozijom tla itd. To nas dovodi do, na ovom putovanju, meni osobno najvidljivijeg problema (uz neizbježan i sveprisutan problem plastike koja je posvuda i nepostojanja organiziranog gospodarenja otpadom): deforestacija i gubitak staništa. Vozeći se ruralnim dijelovima Vijetnama spaljeni dijelovi šuma i polja naprosto bodu u oči, noću ogromni požari pokrivaju padine planina uz cestu, a stalna izmaglica dima obavija centralne visoravni Vijetnama u proljeće. Moram priznat da su plastika i šume nagrizene ‘slash and burn’ poljoprivredom pokvarile moj dojam Vijetnama u cjelini. Naravno, ovo nisu problemi svojstveni samo Vijetnamu. Problem nepostojanja gospodarenja otpadom i okoliša pretrpanog plastičnim i drugim otpadom vjerojatno je izraženiji kod država poput npr. Indije, a vidljiv je posvuda u južnoj i jugoistočnoj Aziji. Slash and burn izaziva ogromne polemike u npr. Indoneziji gdje požari na plantažama palmi u proljeće izazivaju međunarodne incidente zbog gustog dima koji se širi u Maleziju i Singapur, u Brazilu Amazona svake godine gubi svoju površinu itd.

Slika 12: Deforestacija...

Slika 13: ...posvuda

Slika 14: Tugica

Jednog od idućih dana, na preporuku našeg domaćina, zaputio sam se u nacionalni park Chu Mom Ray, nekakvih sat vremena vožnje na zapad, na samoj tromeđi Laosa, Kambodže i Vijetnama. Park je još uvijek projekt u nastajanju, ne postoji službeni ulaz ni prilazna cesta, već samo rđava rampa i portirnica napravljena od cerade na bijelom putu kroz rižina polja. Postojeći putevi u parku nisu markirani, mnogi su tek u izradi i vidljivo je da se još uvijek radi na novima. Sam park se sastoji od dvije međusobno okomite ceste sirovog izrovanog makadama koje ga presijecaju, planine Chu Mom Ray po kojoj je i dobio ime, te džungle koja ju okružuje. Došavši do vrlo skromnog središta parka, koji je više ograđeni vrt sa betonskom podlogom za parking motora i povećom kućom za osoblje, bez ikakvih mapa, letaka, osoblja koje govori engleski ili bilo kakvog korisnog sadržaja za posjetitelja parka. Najkorisnija stvar koju ova naseobina u parku nudi je reljefna maketa parka sa označenim točkama interesa u nečijem uredu u koji sam znatiželjno zavirio i pofotkao si točke interesa. Nakon inicijalnih problema sa sporazumijevanjem, uz malu pomoć Google Translatora, djevojke su mi objasnile da ne mogu nigdje bez vodiča čiji najam košta 200.000 dongova. Tu opciju sam glatko odbio, podučen internetskim znanjem i prijašnjim iskustvima iz drugih Vijetnamskih parkova. Mjera nametnutog uzimanja vodiča za ultralagano planinarenje i trekove daleko od bilo kakve prave divljine je nešto što me jako nervira još od Tajlanda i ne želim to poticati ni na koji način. Srećom, kontakt koji mi je dao omiljeni gazda homestaya ispostavio se kao direktor Parka. Nekoliko vijetnamskih rečenica telefonom kasnije, cure su u potpunosti promijenile retoriku, mogao sam slobodno motorom nastaviti u park i hodati dalje po volji sam. Cesta je prema svim prihvaćenim standardima očajna, ali sa XR150icom je bio čisti gušt konačno se voziti po zahtjevnijem terenu i iskoristiti puni potencijal motora koji tako dugo vozimo po relativno dobrim cestama. Sama priroda je ok, ništa posebno, prošetao sam se uz poviši slap koji zbog vrhunca suhe sezone nije bio posebno atraktivan, i dalje do vrha brda. Pogled s vrha, uz činjenicu da je park potpuno prazan (nigdje na putu nisam susreo nikoga, kako zapadnjaka tako ni Vijetnamca), bio je vrhunac iskustva koje mi je ovo mjesto pružilo. Bilo je to nekoliko sati ugodne fizičke aktivnosti koja mi očajno fali na ovom podugom putovanju.

Slika 15: Maketa nacionalnog parka

Slika 16: Pogled s vrha brda

Vijetnam je ispresijecan mrežom odličnih asfaltiranih cesta na iznenađujuće izoliranim prostorima, ali kao što je moguće pronaći predivnu novu cestu koja ne postoji ni na kakvoj mapi, šanse su i da će glavni, debelo označeni put na mapi ispast neodržavani krš propadajućeg vijugavog niza rupa ili jednostavno makadam ispresijecan strojevima, materijalom i kilometrima radova. Glavne ceste na mapama često su oštećene klizištima, potopljene izgradnjom brana i sl., a nove niču bez najave na mjestima gdje bi ih najmanje očekivao. Google maps tu ne znače puno...

Putovanje na dva kotača pruža jedinstvenu slobodu koju je teško ostvariti drugim sredstvima prijevoza; uklanja ograničenja vremena i kretanja koje postavlja putovanje vlakom ili busom, a stavlja putnika u puno direktniji kontakt sa okolinom od putovanja na četiri kotača. Na motoru nema ograničenja, karoserije, lako se približiti rubu ceste, pogledati u dolinu, zaviriti preko ruba klisure, prema obzoru, vrhovima planina, osjetiti mirise sa polja, u gradu, stati, parkirati i lagano se prebaciti u neku drugu aktivnost, ili neobavezno razgledati i nastaviti dalje... Ipak, zahtijeva određenu dozu avanturističkog duha, aktivno sudjelovanje, fokus na vožnju, strpljenje i fleksibilnost oko mogućih problema na putu, vremenskih (ne)prilika i vremena dolaska. Avantura je za mene smisao putovanja po egzotičnim mjestima poput jugoistočne Azije i mislim da su spomenute vrline potrebne svakom tko se upusti u nezavisno putovanje ovim krajevima, bez obzira na sredstvo prijevoza.

Slika 17: Na motoru

Odrastajući u Puli, gdje među klincima postoji skoro pa rednečka strast prema vožnji i prčkanju ispod haube raspalih peglica, stojadina, thomosovih APN-a, skutera, ugrađivanju čipova, Marmitta, Akrapovića i ostalih pizdarija na motore, razvio sam odbojnost prema tim trendovima. Jednostavnije rečeno, moj interes za išta vezano uz mehaniku, vožnju ili koncept motora kao dijela lifestylea bio je ravan nuli. Štoviše, bio sam aktivni hejter cijele te priče. Sve se promijenilo prije nekakvih pet godina kad me sila prilika natjerala na putovanje motorom po Palawanu, otoku na Filipinima. Bilo je to vrijeme dok sam odrađivao semestar na sveučilištu u Tajvanu. U društvu nekolicine kolega s kojima sam dijelio kat u domu krenuo sam dvotjedni izlet na Filipine tijekom famoznog ‘spring breaka’ - pandana našim uskršnjim praznicima na faksu. Momci su bili iskusni vozači i odlučili su rentati motore kao najbolji način da obiđemo otok. Prije toga imao sam ograničeno iskustvo vožnje skutera, isključivo automatika, što po kvartu kad sam bio klinac, što u Tajvanu gdje je to bio glavni način prijevoza studenata. Na motor s brzinama prije toga nisam ni pomišljao, a kamoli znao kako se vozi. Ne želeći ispasti ubojica spike i ustopirati akciju, ubrzo sam popustio nagovorima i pristao unajmiti motor. Nakon ubrzanog jednodnevnog tečaja kojeg su mi momci dali i preznojavanja sa kvačilom na motoru od 250 kubika koji mi se tada činio kao neukrotiva zvijer, sutradan sam već vozio stotinjak kilometara uzduž otoka. Srećom, platio sam danak svojoj mladenačkoj ludosti samo u obliku nekoliko sitnijih ožiljaka i poderanih majica. Desetak dana vožnje po makadamu na Palawanu i 3 pada s motora kasnije, bio sam navučen na ideju putovanja na 2 kotača. Čvrsto sam odlučio iskoristiti sve prednosti motora i po povratku kući položiti A kategoriju i ovladati vještinom upravljanja motorom. Pet godina kasnije, internacionalna vozačka je u džepu, skuter parkiran u Zagrebu, a mi vozimo Ho Chi Minh roadom uz granicu Vijetnama i Laosa na sjever... 

Slika 18: Vožnja kroz rižina polja

Koliko god mi draga bila činjenica da je Goga odlučno zakoračila daleko izvan svoje comfort zone i pristala u Vijetnamu putovati motorom, njezin paničan strah od moguće nasilne smrti na motoru ograničio nas je na izrazito duge i spore, cijelodnevne dionice vožnje, dane provedene na suncu i u prašini vozeći prosječnom brzinom od 40-ak km/h. Motori koje smo iznajmili kombinacija su cestovnog i malog off-road motora, nisu prejaki niti preteški za kontrolirati, a opet imaju dovoljno kvalitetne suspenzije za nošenje i sa najgorim blatnim i kamenim cestama. Nije da ona ne zna ili ne može voziti bolje, u ovih 3+ tisuće kilometara njezina vještina vožnje eksponencijalno je porasla, međutim psihičke kočnice su i dalje jake. Meni se taj način vožnje pokazao kao izuzetno fizički i psihički naporan. Teško mi je zadržati fokus na prometu i vožnji kroz dugo razdoblje pri jednoličnoj sporoj vožnji, a uspravan položaj sjedenja na motoru bez dinamičnih pokreta tijela i naginjanja ubija mi leđa. O vožnji na otvorenoj cesti dok je tropsko sunce u zenitu i bolovima u guzici nakon šestosatne vožnje bolje da ni ne govorim. To me ostavilo da žudim za malo aktivnijom vožnjom koju su mi naše Honde XR150 mogle pružiti na ovim cestama. Kao utjeha ostali su mi dnevni izleti na koje sam se ponekad znao uputiti sam ili bi išli samo jednim motorom.

Takva je bila i vožnja cestom kroz rezervat prirode istočno od ‘dugih planina’ - planinskog lanca Truong Son Dong koji odvaja centralne visoravni od ostatka gorja na istoku. U neposrednoj okolici Kon Tuma zemlja je ravna. Plantaže kaučuka ovdje su nasad izbora i pokrivaju zemlju uz prilaze gradu i okolnje obronke. Čim se pređe prvi red brežuljaka započinje prostor vrlo dojmljivog reljefa, potočići, rižina polja i manjinska sela. S druge strane planina nalazi se osvježavajuće netaknuta kišna šuma, bez sela, polja ili ožiljaka spaljene zemlje igdje uz cestu satima. U jednom trenutku, na samom rubu parka, na cesti mi se ukazao bizaran prizor. Usred ničega, dvije trake ceste pretvaraju se u kilometar ravne cesturine sa 6 traka nakon čega opet postaju skromni dvotračni cestuljak kroz šumu. Palo mi je na pamet da je to Vijetnamski pandan našem potezu autoceste kod Grobnika koji je za vrijeme Jugoslavije imao dvojnu funkciju: koristio se i kao cesta, i kao avio pista u slučaju nužde, ali nisam uspio pronaći službenu potvrdu svoje teorije. Cesta se nakon toga naglo spušta u dolinu i skreće zapadno kroz planinski lanac. Sunce je spektakularno zašlo iza dugih planina na zapadu, a ja sam zaokružio turu noćnom vožnjom natrag kroz planine južno od Kon Tuma.

Slika 19: Pitoreskna cesta zavija kroz krajolik

Slika 20: Plantaža kaučuka

Slika 21: Riža posvuda

Slika 22: Čisti zen

Slika 23: Cesta ili avionska pista?

Slika 24: Idila pred suton

Po povratku u homestay bilo mi je jasno da je Goga puno bolje. Večerašnja postava gostiju je bila za stolom, hrana servirana i svi su već veselo ćakulali o doživljajima i planovima za dalje. Došlo je vrijeme da se zorom oprostimo sa domaćinima, zajašimo svoje ždrijepce i odjašemo na divlji sjever. Falit će mi njihove raskošne gozbe na kojima se količina hrane ne smanjuje koliko god se trudio dovršiti obrok. Tu bih ovu tiradu, koju sam si dopustio dobivši glas na blogu, priveo kraju.

Luka

[brlog]

9.

Kaže jedna uzrečica: Postoje dvije vrste motorista - oni koji su već pali s motora, i oni koji će tek pasti. Sa šeprtljom poput mene, i to još bez vozačke dozvole, bilo je samo pitanje vremena! Dogodilo se to jednog vrućeg i sparnog dana, kad smo se vozili od Nha Tranga prema Đà Lạtu. Situacija je bila podosta neizbježna; vozila sam se uz desni rub kolnika, ispred mene je izletio drugi motor koji se htio uključit u promet, nisam mogla skrenut ulijevo jer je tu dolazio poveći kamion koji nije imao namjeru zaustavit se (u Vijetnamu je pravilo da prednost u prometu ima veće vozilo, ilitiga po naški ‘ko je jači taj tlači’), i naravno instinktivno sam zakočila pri brzini od nekakvih 60 km/h, a ko za inat se eto baš tu na tom komadu kolnika odjednom našla hrpa šljunka zbog koje sam proklizala i ljosnula na lijevi bok. I odma iza mene, pošto mi se vozi naljepljen na guzicu, je ljosnuo i Luka. Iz obližnjeg kafića kraj ceste odma je izletila žena da vidi šta se dogodilo, i donila je bocu lokalne brlje (rice wine) da nam dezifincira rane. Nije to bilo ništa strašno, oboje smo dobili samo po ogrebotinu na lijevom koljenu. Više od nas su nastradali motori - Luki se razbio lijevi retrovizor, a meni iskrivila vilica. 

Sad kad je prošao prvotni šok i nevjerica, previli smo rane i popili kavu, i trebalo je nastavit put dalje. Još sam bila pod djelovanjem adrenalina pa mi nije predstavljalo neki problem, ali ubrzo se ravna nizinska cesta pretvorila u vrtoglave serpentine koje vijugaju među obroncima planine Hòn Giao Bắo i penju se na 1700 metara nadmorske visine. Tu je sad već postalo dosta svježe, nema više sparine. Pogled je brutalan, ali isto tako obeshrabruju me prizori skršenih branika i ostataka polomljenih motora u zavojima, te mala svetišta sa zapaljenim mirisnim štapićima na mjestima gdje su vozači ginuli. 

Slika 1: Marenda i previjanje na putu za Đà Lạt

Slika 2: Matching ozljede

Slika 3: Zavoj na kojem su se mnogi slupali

Pad s motora očito nije bio dovoljan da nas uništi pa je onda samo sat vremena prije nego šta ćemo stić u Đà Lạt svemir poslao na nas i - prvu dosad na našem putovanju - kišu! Pravu pravcatu, ledenu kišu. U grad smo stigli pokisli i promrznuti; jedva smo čekali ušuškat se u našem novom toplom brlogu, pokriveni dekicom uz zvukove kiše koja pada - iskustvo koje nam je dosad, u suhom i vrućem južnom Vijetnamu, jako falilo! 

Sutra ujutro probudila sam se s natečenim i bolnim koljenom i odlučila otić do bolnice slikat ga. Državna opća bolnica vrlo je slična našima, socijalistička arhitektura, stare pločice i aparatura malo novijeg datuma. U zemlji gdje mi je sve strano i egzotično, bivanje na jednom ovakvom mjestu budi u meni dozu nostalgije, pružajući mi istovremeno na neki način i utjehu. Doktori su pažljivi i strpljivo razgovaraju sa mnom preko Google Translatora, sestre me vode po bolnici s odjela na odjel. RTG je bio gotov u rekordnom roku (sve skupa niti sat i po), i ništa nije slomljeno. Doktor mi je napisao recept za protuupalne tablete i vitamine i poslao me doma da odmaram. Pregled je koštao nekakvih 30-ak kuna i lijekovi još 100 - kad se sve zbroji i oduzme, uopće nije puno (iako, meni će to sve osiguranje refundirat kad se vratim doma). 

Nakon bolnice otišli smo do obližnjeg dućana s motorističkom opremom gdje sam si kupila štitnike za koljena i laktove. Izgledam ridikulozno i Luka je reko da me se srami, ali nije me briga, meni je moja vlastita sigurnost važnija od poštovanja voljenih osoba. 

Slika 4: Proljetni brlog

Slika 5: Ništa nije slomljeno!

Slika 6: Redikul

Đà Lạt je inače smješten na nekakvih 1500 metara nadmorske visine, na brdovitom terenu, zbog čega je cijele godine okupan vlagom i maglom. Prosječna godišnja temperatura je 14 stupnjeva pa nosi nadimak ‘grad vječnog proljeća’. Blaga temperatura i postotak vlage u zraku zaslužni su zašto ovdje uspijeva kava sorte arabica, jedna od najboljih u svijetu, a čija proizvodnja čini tek 6% od ukupne proizvodnje kave u Vijetnamu (najviše se ipak sadi sorta robusta). Ovo je Đà Lạtu zasluženo naljepilo etiketu ‘prijestolnica kave’, a nije naodmet napomenit i da je Vijetnam 2. na svijetu po količini proizvedene kave (1. mjesto pripada naravno Brazilu). 

Đà Lạt je nastao početkom 20. stoljeća kad su Francuzi tu sagradili sanatorij da se siroti kolonizatori mogu oporavljat od tropskih vrućina. Sagradili su i prugu, krenule su prve vikendice i hoteli. Centar grada tako i danas nosi taj neki francuski šarm, vijugave popločane ulice neumoljivo podsjećaju na Montmartre. Znakovito mi je šta me dopalo ‘bolovanje’ baš tu, u kolijevci bolovanja. Ajde, barem nije vruće pa je manja šansa da mi se inficira rana :)

Slika 7: Mlada kava

Slika 8: Na terasi kafića u sklopu plantaže kave

Sutra je situacija s koljenom bila već bolja, manje je bolilo iako je izgledalo puno gore jer je modrica počela sazrijevat i mijenjat boje. Odma smo otišli preforsirat ga u Datanla park – mjesto malo van grada, lijepo uređeno, s nekoliko vodopada i šetnicom. Najveća atrakcija u parku je alpine coaster – roller coaster kojim upravljaš sam, jer svako vozilo ima svoju kočnicu i sam kontroliraš brzinu. Luka je u ovom slučaju vozač tj. kočničar, a meni je naravno sve prebrzo i vrištim na svakom zavoju; nakon pada s motora uvjerena sam da me svemir pokušava ubit i već zamišljam svoju jadnu majku i sestru obavijene korotom kako jednom godišnje dolaze u Đà Lạt položit ruže na mjesto di me alpine coaster izbacio iz zavoja. 

Video 1: Strah od smrti na alpine coasteru

Preživili smo uzbudljivu vožnju kroz borovu šumu i prošetali se stazicom uzvodno. Oduševljena sam kako je sve lijepo uređeno, nema kričave plastike za kineske turiste. Posebno me vesele detalji poput pletenih košara za smeće i geodetskih točaka koje me podsjećaju da su i najdalji dijelovi svijeta, koliko god meni bili strani, i dalje dio jednog velikog univerzalnog Reda. 

Slika 9: Luka i žičara u Datanla parku

Slika 10: Pleteni koš za smeće

Slika 11: Slapić

Slika 12: Red u divljini: geodetska točka

Poslije smo otišli do tzv. ‘Crazy house’. Radi se o kući sagrađenoj u organskom stilu, vijetnamske arhitektice Đặng Việt Nga (fun fact: kći generalnog sekretara Centralnog Komiteta Komunističke Partije Vijetnama, a kasnije i predsjednika, Trườnga Chinha). Evidentno se fura na Gaudija; kao koncept mi je ok, ali egzekucija mi je jednostavno - ne znam, prejednostavna? Organski elementi su samo naljepljeni na neke klasične forme i sve skupa mi se čini malo isforsirano. Ona kao i dalje živi u jednom dijelu te kuće, ostatak je pretvorila u hotel i dalje sad nadožuntava kafić i restoran. Ne bi ja da mi horde turista svaki dan prolaze kroz dvorište, za ne znam kakve pare! Pitanje je sad je li to izgradila zbilja vjerujući u te spike o organskoj arhitekturi i povratku prirodi, ili je to samo marketinški trik. Meh. 

Slika 13: Crazy house - nacrti

Slika 14: Galerije u unutarnjem dvorištu

Slika 15: Sisa

Više me impresionirao 100 Roofs Bar, sagrađen očito pod utjecajem ‘Crazy housea’, ali po mom mišljenju puno prirodnije i uspješnije. Radi se o kući - kafiću na 4 ili 5 katova, ili bolje rečeno 20ak polukatova i etaža, međusobno isprepletenima mrežom stubišta, galerija i prozorčića, sa šankovima i wc-ima na nekoliko etaža i ogromnim dvorištem sa stražnje strane kuće, koje je također na nekoliko etaža. Prostor pruža nevjerojatno mnogo mogućnosti igre i zabave u najbanalnijim radnjama poput odlaska do šanka ili na wc, gdje je tako lako krivo skrenut i izgubit se. To opet otvara prostor za nove interakcije – pričanje s drugim gostima, međusobno smijanje kako ste pijani i dezorijentirani, nova poznanstva, priče...  Prostori teku prirodno i njegovi dijelovi poput ugrađenih stolova i klupa samo su organski produžeci logičnih formi. Sama namjena prostora da svojom atraktivnošću donosi profit jasna je i iskrena, a kako sam veliki fan iskrenosti, tako sam im s velikim guštom ostavila svoje novce u zamjenu za alkoholni napitak i iskustvo arhitekture. 

Poslije velikog broja prijeđenih stepenica gore - dolje po birtiji normalno da smo ogladnili pa smo skoknuli do obližnjeg night marketa gricnut neki street food. Sve je bilo krcato ljudi, a na štandovima stvarno svega - od hrane preko odjeće do đinđa i suvenira; jako su popularne kape od umjetnog krzna koje imitiraju životinjske glave i imaju pokretne uši – vidi se da smo u hladnijim krajevima, a prodaju se i kaputi i hipsterski džemperi. Mi smo pojeli prvo bánh tráng nướng – male hrskave ‘pizze’ na rižinom papiru, a onda i bánh căn – male debele palačinkice koje se toćaju u toć s mladim lukom. Za desert još i jagode koje u Đà Lạtu izvrsno uspijevaju, baš kao i avokado kojeg ima na svakom koraku i prejeftin je. Čuvena poslastica je i sladoled od avokada – kem bơ, a zapravo se radi o pireu od avokada koji se servira sa sladoledom od kokosa. Njam! Riječi ne mogu opisat koliko je ovo božanstveno! 

Slika 16: 100 Roofs Bar - Međuzemlje u Đà Lạtu

Slika 17: Zid - klupa - stol

Slika 18: Jedno od mnogih stubišta

Slika 19: Dva raka

Slika 20: Bánh căn na night marketu. Nosim šal! Hladno je!

Zadnji dan odlučili smo provest tamo di nam je uvijek najljepše: u prirodici. Rentali smo šator, opskrbili se hranom i vodom, sjeli na motore i odvezli se nekih 20 km sjeverno od Đà Lạta u brdo prekriveno gustom borovom šumom. Miris borovine odma me vraća doma, u šumicu iznad Bača, u Nedomišlje, u Komižu. Sreća se miješa s čežnjom, fali mi dom, i to osjećam najviše u trenucima na putu kad mi je najljepše. 

Našli smo dobar plejs za kamp na samom rubu nacionalnog parka, na malom platou s pogledom na zapad i spektakularan zalazak Sunca. Hemok je obješen, vatrica tinja i sve je spremno za spektakl. Žuta se pretače u narančastu, a plava i zelena u crnu; na kraju od borova ostaju samo mračne siluete, užarena kugla je potonula iza brda i prepustila pozornicu tisućama zvijezda. Teški cliché. Kako je zašlo Sunce, tako su se javili cvrčci sa svojim specifičnim pjevom kakvog nisam čula nikad dosad, i nakon cca pola sata drndanja samo su odjednom prestali. A onda je grobnu tišinu prekinuo zvuk motorne pile i povremenog krckanja srušenih stabala; netko je fino došao pod okriljem noći krast drva iz šume, i to još na samom rubu nacionalnog parka! Teški bezobrazluk. Pilanje se nastavilo do duboko u noć pa sam čak i tu, daleko od civilizacije, morala spavat s čepićima u ušima. 

Ujutro smo se digli malo prije svitanja i prošetali na drugu stranu brda gledat zoru. Sjedući u lovačkoj čeki osjećala sam nevjerojatan spokoj; nakon samo jedne noći provedene u šumi bila sam preporođena, i sav stres koji se u meni nakupio nakon pada s motora je nestao. Bili smo spremni nastavit svoj put! 

Slika 21: Luka i naš mali šumski brlog

Slika 22: Pogled iz brloga

Slika 23: Gdje ima dima...

Slika 24: ...ima i vatre!

Slika 25: Planinski suton

Slika 26: Great ball of fire

Slika 27: Gotovo je

Slika 28: Zora

Slika 29: Brlog u jutro

Video 2: Vožnja kroz borovu šumu

Moj zen je nestao čim smo napustili Đà Lạt jer su nas dočekali radovi na cesti koji su trajali 10-ak km, i onda je trebalo vozit po makadamu uzbrdo i nizbrdo. Iako sam imala štitnike i vozila se 10km/h, i dalje me bilo trta (PTSP od šljunka, štaš), i dobro sam se preznojila od muke. Radovi su bili sad već iza nas i cesta je dalje zavijala po brdima, a onda su krenuli novi stresovi: cisterne i kamioni, sve jedan veći od drugog, i međusobno se pretiču po 6 metara širokoj cesti, ne jebući živu silu. Pretiču i na ravnom i u zavojima, a i kad ne pretiču ne voze se u svojoj traci nego po sredini ceste. Imala sam jedan ‘near death experience’ kad mi se ostvarila najgora noćna mora i u zavoju me dočekao monster truck - u mojoj traci, jer je zaobilazio radove na cesti. Jedva sam izvukla živu glavu! 

Tu noć smo prespavali u nhà nghỉju (motelu) kraj ceste i ujutro nastavili dalje uzbrdo i nizbrdo po planinama. Zvizdan smo ubili pijući kavu na pitoresknom jezeru Lắk; krave su opušteno žvakale travu a u pozadini su se nagurala brdašca nalik na ona s Vindijinih sokova. 

Slika 30: Sojenice na jezeru Buoch Dơng

Slika 31: Zagorski bregi

U Buôn Ma Thuột smo stigli u ranopopodnevnim satima. Tu ćemo provest samo jednu noć, a šteta jer nam se grad baš sviđa; ima neki taman urbani feeling, a nema prevelike gužve na cestama. Prije nekoliko dana je završio festival kave, nažalost smo ga propustili, ali zato nismo propustili popit kavu u navodno najboljem kafiću u gradu – stvarno je dobra, mada nisam toliki kužer da mogu procijenit je li bolja nego u Đà Lạtu. Našli smo veliki i dobro opskrbljeni Vinmart (supermarket) pa smo se opskrbili zapadnjačkim poslasticama koje je inače vrlo teško do nemoguće nabavit: sir, masline, crno vino. Večera za pamćenje! 

Slika 32: Brlog u Buôn Ma Thuộtu

Slika 33: Vrijeme je za zapadnjačke poslastice

Slika 34: Razgovori ugodni s lokalnim školarkama pomoću Google Translatora

Ujutro smo servisirali motore i krenuli dalje prema Kon Tumu. Krajolik više nije lijep, nema ni brda (koliko god da mi je stresno vozit se po njima ipak uživam u ljepoti), ni potočića, ni jezera, ni krava koje mirno pasu. Vozimo se ravnom cestom punom kamiona kroz prašnjavu dolinu, glasno je i maglovito. Pred nama je čitav dan (240 km) monotone vožnje. Radimo nekoliko pauza, za ručak i kavu, i navečer napokon stižemo u Kon Tum, iscrpljeni i iscijeđeni ko dvije krpe. 

Našli smo slatki homestay na rubu grada, vode ga mladi dečko Duong, inače profesor engleskog jezika, i njegova mama. Imaju i malog psa, Lucy, koja je još štene (2 mjeseca), jako je zaigrana i stalno skače okolo. Otuširali smo se, pojeli obilnu večeru koju nam je skuhala Duongova mama, i onda se onesvijestili u krevet. 

I onda sam se usred noći probudila s nenormalnim bolovima u lijevom koljenu; pogledala sam ga i shvatila da je jako natečeno. U panici sam probudila Luku koji nije bio sretan šta ga budim u 3 ujutro, ali kad je vidio na šta mi sliči koljeno shvatio je da ne dramatiziram nego da je stvar ozbiljna. Krasta koja se bila formirala nakon pada s motora bila je otpala, vjerojatno nekad usred vožnje (potpomognuta pritiskom od štitnika za koljeno), i onda se nanovo otvorena rana inficirala, negdje na prašnjavoj cesti. Iz te otvorene rane - realno ful male rupice - sad je curila prozirna tekućina. Ovaj događaj sad je stubokom promijenio naše planove i sutra ujutro smo, umjesto da sjednemo na motore i nastavimo naše putovanje, sjeli na taksi i otišli u kliniku da me pregledaju. Ultrazvuk je pokazao ono šta smo već i sami bili naslutili, radi se o upali. Doktorica mi je propisala gomilu lijekova: duplu dozu antibiotika, vitamine, enzime za jetru... i strogo mirovanje. 

Sad je već bilo očito da nećemo tako skoro napustit Kon Tum. Kad smo se vratili u homestay, popila sam svoju šaku tableta i legla u krevet da spavam, a Luka je iskoristio prigodu i otišao na nekakav izletić. Idućih pola dana je bilo najgorih pola dana koje sam doživila u recentnoj povijesti. Vrlo vjerojatno sam imala snažnu reakciju na antibiotik (halo, dupla doza?), jer sam uskoro nakon šta sam ga popila dobila temperaturu i povratila. Nije naodmet napomenit da nema kupaonice u sklopu sobe nego je zajednička za sve goste, u dvorištu, i do nje treba hodat. Zdravom čovjeku svejedno, meni kraj svijeta. S i dalje nenormalnom boli u lijevom koljenu, jedva sam uspila došepat do wc-a u zadnji čas da ne ispovraćam cijelo dvorište po putu. Nakon ovoga, a šta drugo čovjeku preostaje nego - dobit proljev. I onda je opet uslijedilo šepanje preko dvorišta, i stizanje na wc u zadnji čas. Sad mi je već postalo jasno da će ovako izgledat ostatak mog dana, i da ću se morat nekako snać ako ga ne mislim cijelog provest šepajući na relaciji soba - wc. I tako kad sam se vratila nazad u sobu sam potražila neki objekt koji bi mogla delegirat da mi bude kahlica - guska. Odluka je pala na veliku plastičnu posudu s poklopcem koju smo dobili kad smo kupili zobene pahuljice u dućanu. Ta guska je bila moj najbolji prijatelj idućih nekoliko dana, jer me poštedila toliko nepotrebnih odlazaka na wc... ali ne moram ni govorit koliko je smrdila, nakon šta su se u njoj izmućkale moje raznorazne izlučevine. 

Slika 35: Brlog u Kon Tumu - stacionar za umiruće bolesnike

Slika 36: Vječno zaigrana Lucy

Slika 37: Guska (ispražnjena, iz pažnje prema našim čitateljima)

Navečer se Luka vratio i situacija je tad već bila malo bolja. Zaključili smo da mi je propisana doza antibiotika prejaka i upola smo je smanjili. Ja sam i dalje bila loše i nisam mogla ništa jest. Dok sam s fibrom u polusnu ležala u sobi čula sam Luku kako vani u dvorištu priča s drugim gostima. Bilo mi je drago da se on zabavlja, ali ja sam se osjećala jako loše i usamljeno; postalo mi je jasno da je čovjek, koliko god bio okružen drugim ljudima, na koncu sam sa svojom boli, sa svojim problemima. 

Sutrašnji dan protekao je više - manje mirno, činilo se kao da antibiotik napokon počinje djelovat jer me koljeno malo manje bolilo, iako je i dalje bilo jako netečeno. Temperatura je isto počela lagano padat, i navečer mi se napokon vratio tek i pojela sam nešto konkretno. Ali najbolje me tek čekalo sutra navečer, kad sam dobila drugu alergijsku reakciju na antibiotik: osip i svrab po cijelom tijelu! Jupi! Uštedili smo si još jedan odlazak u bolnicu i proguglali malo te zaključili da se najbolje nakljukat antihistaminima i čekat da prođe. Svrab je bio neizdrživ pa sam ga pokušala ublažit namazavši čitavo tijelo tigrovom mašću - pomoglo je samo privremeno, ali dovoljno dugo da uspijem zaspat. 

Sutra je Luka otišao opet u neke svoje pustolovine, a ja sam ostala sama u homestayu s Duongovom mamom. Svi su gosti otišli i ona je čistila sobe. U neko doba se pojavila i njena kći - Duongova sestra, da joj pomogne. Cijela situacija me podsjetila na to kad mama čisti didove apartmane na Šolti i onda joj ja pomognem kad sam tu, i baš sam se raznježila, preplavili su me topli osjećaji prema toj familiji i zapitala sam se koliko li samo oni imaju svojih, specifičnih problema, koliko je njima u životu teško, koliko je svima u životu teško? 

Prošlo je skoro tjedan dana otkad smo došli u Kon Tum i meni je već malo bolje, oteklina je počela splašnjavat, rana se počela zatvarat, manje me boli, lakše hodam. Odlučila sam da bi mogla malo napustit sigurnost homestaya i tako sam sjela s Lukom na motor da odemo do apoteke kupit zavoje. Nismo daleko došli jer nam je eksplodirala stražnja zračnica na motoru i zamalo smo tresnuli. I tako je Luka odveo motor u mehaničara da ga zakrpa, a mi smo se vratili doma. Moram priznat da mi ovaj događaj nije nimalo pomogao da se riješim svog straha od pada s motora. 

Slika 38: Gazda nadgleda dok pečem palačinku - bánh xèo

Slika 39: U dvorištu homestaya s našim gazdom Duongom

I eto, malo po malo, došlo je vrijeme da napokon napustimo Kon Tum. Grada nisam ni vidila ni okusila, nisam se makla iz homestaya, ali opet mi je bilo lijepo na mom malom bolovanju. Puno sam spavala i odmarala, čitala knjigu, pisala blog, skupljala energiju za nastavak putovanja. A put nas vodi dalje na sjever, Ho Chi Minh roadom, uz rijeku Pô Kô, kroz gustu džunglu. A Luka će uskoro napisat nekoliko redaka o svojem doživljaju Kon Tuma, što je radio i o čemu je razmišljao dok sam ja doma bolovala. 

Slika 40: Most na rijeci Đăk Rô

Slika 41: Lijepo je

Slika 42: GPS track - 585 km u 3 dana vožnje

[brlog]

8.

Iskreno, koliko god mi je bilo lijepo na Côn Đảu, već sam lagano postala nervozna od predugog stajanja na jednom te istom mjestu. Zato sam jedva čekala da se u Vũng Tàu iskrcamo s trajekta i opet sjednemo na motore. Naravno, ta želja za vožnjom je konstantno isprepletena s anksioznošću i strahom svaki put kad moram vozit, čudno mi je to opisat; kao ljubavna veza s opasnim momkom za kojeg znaš da nije dobar za tebe, al ne moš ga ostavit jer vam je povremeno ipak lijepo. Al nije problem samo u njemu, problem je i u meni – ne znam ga vozit. Al dobro, dosad smo napravili skupa tek 500 km, još je dug put pred nama. 

Za motor nije dobro da se predugo vozi, zagrije se. A nije dobro ni za nas jer guzica počne nenormalno bolit - cross motori imaju neudobna sjedala, štaš. Zato radimo pauze svakih sat, dva; sjednemo na kavu - biramo kafiće uz cestu koji umjesto stolica imaju hemoke (võng), ili pojedemo phở u kakvom žgabucinu, ili se okupamo. Cesta kojom se vozimo prati liniju obale, s naše desne strane se nižu jedna za drugom pješčane plaže, mahom bez hladovine. Iduća stanica nam je Mũi Né do kojeg ima nekakvih 180 km pa smo za predah na putu odabrali svjetionik Kê Gà. To je najviši (35 m) i najstariji svjetionik u Vijetnamu - sagradili su ga Francuzi 1898. jer su se brodovi na toj poziciji znali često razbijat o stijene. Svjetionik se nalazi na malom stjenovitom otočiću koji je udaljen od plaže 300 metara; na plaži se može rentat brod da te odveze do njega, ali pobogu pa nećemo to valjda plaćat kad možemo otplivat do tamo! Otočić je impresivan, u principu nakupina ogromnih glatkih stijena, s naravno neizbježnim povremenim nakupinama smeća, i na vrhu svjetionik do kojeg vodi stubište s drvoredom stabala koje nismo uspjeli identificirat, ali izgledaju ko iz neke bajke. 

Slika 1: Stairway to... Kê Gà ligthouse

Na svjetioniku smo se zadržali sve skupa par sati pa nas je na ulasku u Mũi Né već uhvatio mrak. U grad smo se spustili s ceste na vrhu brda, odakle se pruža divan pogled na zaljev, koji obasjan svjetlima tisuća ribarskih brodica izgleda kao produžetak zvjezdanog neba. Nažalost gledano s plaže više nije tako čarobno, radi svjetlosnog zagađenja iz obližnjeg Phan Thiếta. Uzeli smo bungalow u malom slatkom resortu na plaži, s namjerom da tu ostanemo maksimalno tri dana - jer duže od toga se tu nema šta radit. Po pričanju sestre koja je tu bila lani, a i Edvina i Sandre koji su prije nepunih mjesec dana spavali u istom resortu kao i mi, Mũi Né čovjeku ne pruža ništa posebno. Beskrajna pješčana plaža je dobra samo za surfanje, more je šporko, nema hlada; nema ni pretjerano puno prirodnih ljepota i atrakcija. Na ulici su svi natpisi na ruskom jer je ovo omiljeno ljetovalište za horde Rusa, uglavnom iz nižih staleža, pa se ponašaju bahato i nitko ih ne voli. Za razliku od ostatka Vijetnama, tu dućani i lokali otvaraju tek u 9-10 ujutro, pa je nama koji smo se navikli dizat već u 6 jako teško nać mjesto za popit kavu i pojest doručak. Ipak, nije sve tako crno - tu trenutno žive Dean i Petar, Lukini frendići iz Pule koji rade kao instruktori kite surfanja. Uvijek je lijepo srest domaće ljude, pričat malo na hrvatskom, pokupit njihove dojmove o zemlji i ljudima... Htjeli bismo isprobat surfat ali nažalost trenutno baš i nema vjetra; Pero kaže da ako pričekamo do vikenda da bi moglo malo zapuhat pa da nas ubaci na tečaj. Malo smo razmišljali, sad smo proveli tjedan dana na Côn Đảu i zaželili smo se putovanja, ali opet ovo je jedinstvena prilika za isprobat kite surfing i provest malo vremena s domaćim ljudima, tako smo odlučili produžit svoj boravak u Mũi Néu. 

Slika 2: Sunset u retrovizoru

Slika 3: Svjetlosno zagađenje iznad Phan Thiếta

Slika 4: Brlog

Slika 5: Ispred brloga; piše se blog!

Slika 6: Tipičan resort u Mũi Néu - bungalowi, palmice itd.

Slika 7: Plaža (i tako u nedogled)

U more smo se bacili jednom i bilo je toliko loše da smo izgubili svaku želju za kupanjem pa vrijeme ubijamo vucarajuć se po kavama, ja pišem blog a Luka čita guidebooke; nije loše malo za promjenu usporit tempo. Najveći hit kojeg smo dosad probali je kava s avokadom - puno je bolja nego šta zvuči. Avokado je realno savršen dodatak za kavu, neutralnog je okusa i mastan je ko najfinije vrhnje, a još je i pun vitamina. Kad se smiksa u smoothie i doda malo kondenziranog mlijeka, kava i led, dobiješ savršen i hranjiv napitak - obrok. 

Jedna od blagodati imanja frendića u stranim zemljama je svakako pristup informacijama - di se dobro jede, di se dobro pije itd. Dean nas je odveo na najbolji roštilj u gradu, da Luka po prvi put u životu proba krokodila (ja sam se zadovoljila škampima). Na stol ti donesu malu glinenu zdjelu sa žarom i na njoj male gradelice, i onda si sam roštiljaš hranu. Luka kaže da je krokodil božanstven! U ponudi su bile još i kornjače, zmije, noj... mesna egzotika, ali Rusi se izgleda pale na to. Pa smo onda otišli u beach bar gdje je Perina i Deanova šefica slavila rođendan. Mi smo nažalost iscrpljeni i naš novi bioritam nas već u 10 navečer tjera na zijevanje pa se na žurci nismo uspjeli raspustit onako kako to inače znamo, ali je svejedno bilo lijepo malo se podružit s ljudima. 

Slika 8: Orgazmičko iskustvo kave s avokadom

Slika 9: Lokalno štene nam je pomoglo odabrat fotke za blog

Slika 10: Škampi na gradele (uskoro stiže i krokodil)

Slika 11: Žurka u klubu na plaži

Slika 12: Kljucanje u hemoku na žurci

Mũi Né ima dvije (brojkom: 2) turističke atrakcije: crvene dine i bijele dine. Nije da je to ikome bitno, jer ljudi koji tu dolaze ili palamude na plaži po cijele dane, ili surfaju. Ni mi nismo neki fanovi atrakcija, al ovdje se ipak radi o prirodnim fenomenima pa smo išli pogledat o čemu se radi. Pješčane dine su tu nastale radi jakih vjetrova koji pušu s mora; to su isti vjetrovi radi kojih je surferska scena tako jaka, ali isto tako će ju dokrajčit jer konstantno otpuhuju pijesak s plaže na obližnje dine pa uskoro više neće ostat ništa plaže za surfanje! Priroda daje, priroda oduzima... 

Šetnjom kroz plitki potočić kojeg su maštovito nazvali fairy stream prolazi se kroz stijene od žutog pješčanog kamena kroz koje se slijeva karakteristični crveni pijesak. Da bi se došlo do dina treba se popet uz brdo (ignorirajući usput natpise ‘DO NOT CLIMB THE DUNES’), i mi smo se gore popeli taman na vrijeme da pogledamo zalazak sunca. Nije me impresioniralo.  

Slika 13: Crveni pijesak

Slika 14: Fairy stream

Slika 15: Luka među pješčanim stijenama

Sutradan smo se probudili malo ranije nego inače, točnije u 4:30, da bi do zore stigli na bijele dine do kojih ima nekakvih 45 minuta vožnje. Zora je jako popularno vrijeme pa je tu masa ljudi, ali oni su doslovno došli, popeli se svi na jedno te isto brdo i fotkali izlazak Sunca, a onda se pokupili ća. Mi smo prošetali po okolnim dinama na kojima nije bilo nikoga, i bome ima se šta hodat, a i naporno je jer ti pijesak propada pod nogama. Pijesak ko pijesak - više me ne impresionira, posvuda je i ulazi mi stalno u odjeću i torbu. Više me impresioniraju krave koje su posvuda, nonšalantno prelaze cestu i onda ih moraš zaobilazit. 

Slika 16: Iza palmi kriju se bijele dine

Slika 17: Mladi Indiana Jones u pustinji

Slika 18: Hod po rubu

Slika 19: Zastoj u prometu

Došao je napokon i dan da se okušamo u kite surfingu - tojest samo da zagrebemo po površini. Opet nije bilo dovoljno vjetra da se poleti, ali dobili smo uvodnu lekciju na plaži - kako se sastavlja oprema, teorija o vjetrovima, polijetanju, slijetanju itd. Sve skupa zvuči zanimljivo i sigurno ćemo probat i zasurfat kad se opet pruži prilika! 

Slika 20: Ispred C2SKY škole gdje smo naučili osnove kite surfanja

Slika 21: Pero - team member of the week :)

Najljepše nam je međutim bilo zadnju noć prije odlaska, kad nas je Dean odveo u skate park kojeg su sagradili lokalni klinci, sakrivenog duboko u dvorištu iza ulice. Ima jedan half bowl, mali šank, roštilj, dj pult i - na Lukinu veliku radost - slackline! Prvi kojeg smo vidili otkad smo krenuli na put. Čovjek je zakržljao, bome se preznojio dok ga je prehodao. Ipak, bilo nam je jako lijepo družit se s lokalcima u ovom vrlo domaćem ambijentu, daleko od glasnih Rusa koji ispijaju koktele po barovima s lošom EDM muzikom. Highlight našeg boravka u Mũi Néu! 

Slika 22: Roštiljanje u skate parku

Slika 23: Improvizacije za DJ pultom

Slika 24: Dean - ponekad daska i na suhom

Slika 25: Luku je slack razgolitio!

Slika 26: Lokalni skejter

Sutradan ujutro spakirali smo prnje i krenuli dalje prema sjeveru - iduća stanica je Nha Trang, zadnji grad na moru prije nego skrenemo u planine. Vozimo se ulicom uz obalu, nismo odabrali najbrži put nego najljepši, ali je jako dugačak - 280 km, i to sve treba odvozit u jednom danu! Nije naodmet napomenit da 280 km ceste u Vijetnamu nije isto šta i 280 km ceste u Europi; tu se vozi prosječnom brzinom 50-60 km/h, a i manje kad sam ja za volanom, pogotovo po loše asfaltiranim ulicama koje meandriraju po obroncima planina. 

Uz obalu su čest prizor ribarski brodovi, ima ih svih boja, oblika i veličina. Najzanimljiviji su nam brodovi - košare, thung chai. Legenda kaže da su Francuzi, kad su kolonizirali Indokinu, uveli porez na brodove, i onda su se dovitljivi Vijetnamci sjetili sagradit brod koji više izgleda kao košara, samo da bi izbjegli plaćanje poreza. Ne znam, meni to izgleda užasno teško za veslanje, ali Vijetnamcima su izgleda prirasli srcu kad ih i dalje koriste. 

Jedan od također čestih prizora su ribarske mreže razapete u moru između štapova od bambusa. To je stara ribarska tehnika: mreža je preko dana razapeta iznad razine mora i suši se, a po noći je ribari spuštaju u more na par sati i onda je polako dižu - potežući uže preko koloture koja se operira ručno ili nožno, iz male kabine. Nakon toga se neko zaleti brodićem - košaricom do mreže, koja ima rupu u sredini, i fino istrese svu ulovljenu ribu direkt u brodić. 

Slika 27: Ribarska flota

Slika 28: Šarenilo boja i oblika

Slika 29: Mreža razapeta između stupova od bambusa, desno je mehanizam s koloturom u kućici

Slika 30: Thung chai - nije brod nego košara! 

Slika 31: Solana - također čest prizor na potezu Mũi Né - Nha Trang

Slika 32: Divni obronci Nacionalnog parka Núi Chúa kroz kojeg smo se vozili

Nakon cijelog dana provedenog na motorima, umorni i utrnulih guzica napokon smo stigli u Nha Trang u večernjim satima. To je grad od cca 500 000 stanovnika, i na prvu djeluje jako metropolitski: ima nebodere, ima prometni kaos... sve šta jednom velegradu treba. Ima i more! Veliki minus je šta je i dalje sve puno Rusa i Kineza i to se ogleda i u ponudi i u dekoru. Nakon napornog dana nagradili smo se obilnom večerom u indijskom restoranu, koje ćemo se sjećat i sutradan pri odlascima na wc (jebiga, vrijedilo je). Da malo provarimo hranu, prošetali smo rivom do plaže (Luka ju je nazvao Hidrobaza) - sve je isto ko i na jugu: ekipa sjedi po podu, jede, cuga, pjeva na karaoke. Prije će umrit selo nego običaji! 

Slika 33: Narodni običaji na plaži u Nha Trangu

Slika 34: Brlog u hostelu

Sutra smo se odlučili malo tetošit i otišli smo u mud bath ilitiga blatne toplice na rubu grada. Za cijenu od 330 000 dongova (90 kn) po osobi kupili smo paket s toćanjem u toplom blatu u privatoj kadi. Postupak ide ovako: Prvo se 5 minuta tuširaš toplom mineralnom vodom, onda se 20 minuta toćaš u toplom blatu (mi smo ovo lagano produžili na 45 minuta jer nam je bilo fino) i onda se još pola sata sušiš na suncu tako s tim blatom na sebi, da ti se hranjivi sastojci bolje upiju u kožu. Nakon toga slijedi opet tuširanje mineralnom vodom da skineš blato sa sebe, pa hidroterapija - u suštini hodaš između 2 zida na kojima je masu mlaznica i onda te šibaju vodom. Onda ide malo toćanja u jacuzziju, pa u kadi s vrućom mineralnom vodom (temperatura je između 37 i 40˚C), i na kraju rashlađivanje ispod slapića s hladnom vodom. Ovo sve skupa smo razvukli na dobra 4 sata i bilo nam je krasno - dobro potrošen novac! 

Navečer smo nastavili ovaj niz tetošenja tako šta smo otišli na tipičnu zapadnjačku večeru - pizza i craft piva! Najskuplja hrana koju si čovjek može priuštit u zemlji poput Vijetnama, al reko ajde prigodno je, nismo jeli pizzu dulje od dva mjeseca. Za pivu moram reć da je jedna od boljih koje sam probala, Louisiane Witbier. Dok smo sjedili na terasi pivnice, znakovito nas je posmatrao osvijetljeni kotač Ferris wheela s otoka prekoputa - to je Vinpearl land, ovdašnji Coney island, i tamo idemo sutra! 

Slika 35: Čudovište iz blata

Slika 36: Sušenje na suncu

Slika 37: Umiranje u +40˚C

Slika 38: Luka i jednostavni ugljikohidrati; u pozadini: Vinpearl land

Platili smo skupu kartu od 880 000 dongova (245 kn) i stali u podugačak red. Do luna parka na otoku vozi žičara, preko stupova u moru koji su dizajnirani kao mali Eiffelovi tornjevi - teški kič. U pozadini se sjati dvorac u stilu Disneylanda i veliki natpis ‘VINPEARL’ koji imitira famozni Hollywood. Luka je uzbuđen jer će se vozit na roller coasterima, a meni je muka već od same pomisli - dobro se sjećam kako je završio moj zadnji posjet luna parku u Zagrebu, prije dobrih 10 godina, kad sam nakon samo jedne vožnje završila na klupici u ležećem položaju di me je Marijana milovala po glavi idućih 2 sata dok nisam došla sebi. Jebiga, jednostavno nemam želudac za to. 

Odlučili smo prvo na relativno prazan želudac obavit ovaj adrenalinski dio. Bilo je tu nekoliko vožnji - klasični roller coaster, mine adventure, giant sky chaser (tu se voziš potrbuške na vrtuljku) ... Već nakon prve vožnje mi je bilo muka, ali sam slabog karaktera i dala sam se nagovorit na još jednu, pa još jednu... i tako sve dok nije došao red na brodić ‘Pirate ship’ - koji te ljulja naprijed-nazad i tako 5 minuta. Dok gledaš izvana izgleda banalno, al povijest je pokazala da nemam želudac za brodove. I povijest se ponovila! Kad smo sjeli u brodić prvo smo se smijali jer su okolo pokačili kesice za povraćanje, a nedugo zatim sam i sama postala korisnik te iste kesice! Luka mi se smijao, al i on je isto bio na rubu da se ispovraća. Nakon ovoga nije mi preostalo ništa drugo nego se, opet kao prije 10 godina, ispružit na klupici i čekat da prođe. 

Slika 39: Vožnja žičarom do otoka zabave

Slika 40: Kesica prije upotrebe

Slika 41: Kesica za vrijeme upotrebe i Lukin kiseli smješak

Slika 42: Kesica poslije upotrebe i zadovoljni korisnik

Kad sam se malo oporavila, nastavili smo dalje, tempom primjerenijim mome uzrastu. Obišli smo park i mali zoološki vrt, pojeli ručak, Luka me stavio da se vozim na vrtuljak. To je baš bilo ugodno! Onda su krenule vodene aktivnosti, najzabavniji dio luna parka. U kabinama smo se presvukli u kupaće kostime i navalili na vodene tobogane svih veličina i oblika! Niz neke se spuštaš sam, a niz neke na luftiću (moš sam ili u paru). Ovo nam je stvarno bilo najbolje u cijelom parku! Nakon toga još smo posjetili akvarij, i onda malo iza sutona sjeli na ferris wheel, taman na vrijeme da iz zraka bacimo noćni pogled na cijeli luna park - e to je tek svjetlosno zagađenje! Za kraj smo ostavili još jednu adrenalinsku vožnju - alpine coaster, kojeg smo izvozili u totalnom mraku i zbog toga je bio možda malo manje atraktivan (ali meni i dalje strašan). Kad se sve zbroji i oduzme - bilo je dobro. 

Slika 43: Vožnja primjerena uzrastu

Slika 44: Plamenci

Slika 45: Ferris wheel

Slika 46: Pogled s Ferris wheela na Vinpearl land i niz Eiffelovih tornjeva u moru

Slika 47: GPS track - 454 km bliže cilju!

[brlog]

7.

Côn Đảo je arhipelag na jugoistočnoj obali Vijetnama, u Južnokineskom moru. Sastoji se od 16 otoka, od kojih je najveći Côn Sơn. Za vrijeme francuske kolonizacije, otok je služio kao glavna kaznionica za političke zatvorenike i imao reputaciju kao mjesto paklene torture; nadimak mu je bio 'vražji otok'. Kad su Francuzi 1954. ispali iz priče, otok je preuzela vlada Južnog Vijetnama koja ga je nastavila koristit kao zatvor za protivnike režima. Za vrijeme Vijetnamskog rata (tako ga zove cijeli svijet, osim Vijetnamaca, koji ga zovu Američki rat), Amerikanci - koji su bili saveznici Južnjaka - su na otoku sagradili nove zatvore, kao i održavali ove postojeće, sveukupno 11 komada. U 113 godina, znači od 1862. pa do 1975., svoje živote tu je ostavilo oko 20 000 ljudi. Koma. 

No ipak, zahvaljujući tome što je tako dugo bio izoliran od normalnog života i razvoja (a i američkog bombardiranja), otok ima brutalno očuvanu prirodicu; džunglu, more, šume mangrova, koraljne grebene, endemske vrste guštera i crnu vjevericu, otočiće na kojima se gnijezde ptice, plaže na kojima kornjače polažu jaja. Sve ovo, naravno, je danas ugroženo ubrzanim razvojem otoka, ali dio je ipak zaštićen područjem Nacionalnog parka. Kad se sve zbroji i oduzme, Côn Đảo pruža ono najljepše od Vijetnama, ali to je sve tako krhko da postoji velika šansa da ubrzo bude proždrto u raljama kapitalizma. Mi smo bome došli u zadnji čas!

Naš katamaran je uplovio na Côn Sơn u popodnevnim satima, i dok smo iz luke došli do grada, spustio se mrak. I doslovno, i preneseno. Došli smo do hostela u kojem smo bukirali sobu, i vlasnica nas je zabezeknuto gledala. Sve je popunjeno, nema nikakve rezervacije! Šta se dogodilo? Ja sam naravno zajebala jer sam slučajno bukirala za krivi mjesec. Koji kreten! I tako smo se našli na ulici, beskućnici. 

Špica je sezone i na otoku baš i nema slobodnih kreveta, ali uspjeli smo nać sobu (bez prozora) u hotelu za jednu noć. Nije ni jeftina, 500 000 dongova (140 kn), al ajde, nećemo bankrotirat. To s prozorima je ovde česta pojava jer su kuće uske i duge, i ljudi ih jednostavno ne znaju isprojektirat da budu dobre. A možda da plate arhitekta? Ha! 

Izuzmemo li histeriju oko smještaja, oduševljeni smo gradom. Sve je uredno i čisto, nema smeća na ulicama. Francuzi su ostavili u naslijeđe ulice s drvoredima u ortogonalnom rasteru i šarmantne vile, čiji kolonijalni stil Vijetnamci kopiraju na svojim kućama - koliko uspješno, o tome bi se dalo raspravljat. Sve je puno restorana i kafića, svi su puni em lokalaca em turista, grad je živ! A opet, potrebno je samo 5 minuta vožnje motorom da dođeš do početka šume, gdje kravice bezbrižno žvaču grmlje. 

Slika 1: Riva

Slika 2: Lijepa ulica s drvoredom

Slika 3: Stara francuska kolonijalna vila koja je propala

Slika 4: Domaća goveda slobodno šeću ulicama

Sutradan ujutro pretražili smo opet booking i našli slobodnu sobu u nekom homestayu; nismo bukirali nego smo odlučili otić tamo osobno i pokušat dobit bolju cijenu. Kad smo došli do kuće, bila je zaključana i nije bilo žive duše pa smo se otišli raspitat kod susjeda znaju li možda vlasnika, da ga nazovemo. Susjedi su ispali totalni carevi i srušili su sve stereotipe o vijetnamskoj negostoljubivosti. Prvo su nas pozvali da ručamo s njima, onda su nam ponudili da besplatno spavamo kod njih ako ne uspijemo riješit smještaj, i za kraj su nam uvalili još kesu punu pive i instant kave. Zauzvrat su tražili samo da malo pričamo na engleskom s njihovom kćerkom, da mala vježba. 

Iako je ideja o besplatnom smještaju zvučala primamljivo, u stvarnosti i nije bila baš bajna. Soba koju su nam ponudili je totalna rupa, na krevetu nema pravog madraca nego samo tanka spužva, nema glave od tuša u kupaonici, nema tople vode, nekakva tarantula se prešetava po zidu… Reko, ljubazni su oni i sve, al rađe da pošteno platimo pa da imamo kolki-tolki komfor ovih tjedan dana, koliko ćemo bit na otoku. 

Susjed je zvao gazdu na telefon i ovaj se uskoro pojavio i otključao nam. Uživo smo uspili dobit bolju cijenu nego šta je pisala na bookingu (400 000 dongova naspram 550 000), i zasad smo bili jedini stanari ovog homestaya s tri sobe. Nije loše! 

Slika 5: Izležavanje u brlogu

Slika 6: Naš cimer - tokay gecko

Slika 7: Ovako izgleda dvorište čovjeka koji se bavi prikupljanjem otpada za reciklažu

To popodne, na preporuku našeg dobrog susjeda, otišli smo se okupat na valjda najgoru plažu na otoku - An Hải; direkt u luci, s masu smeća. Pitam se šta briju ti Vijetnamci ako im je ovo špica!? No dobro, sutra smo već popravili prosjek i otišli na – najljepšu plažu na otoku! Ma možda i u cijelom Vijetnamu. Nalazi se na sjeverozapadnoj strani otoka, i zove se znakovito Hidden beach. Do nje se dolazi preko plaže Đầm Trầu na kojoj ipak ima koliko-toliko turista i par lokala di se može nešto pojest i popit (uzgred budi rečeno, tu smo pojeli zasad najbolju ribu u claypotu, sline mi cure samo kad je se sjetim, mmm). Odšećeš po vrućem pijesku do najjužnijeg dijela, i onda se tamo pomoću špage popneš na velike crne glatke stijene koje čine barijeru između ove dvije plaže. Ovo je sve skupa dobro radit rano ujutro, jer kad sunce posli ugrije crni kamen, to je otprilike ko da hodaš po usijanoj tavi. Na Hidden Beachu nije bilo nikoga osim nas i još 2 ljudi. Nema smeća! Našli smo neko odlično stablo i zavezali hemok, život opet ima smisla! 

Krenuli smo se kupat i Luka je ugledao komad ribarske mreže kako viri iz pijeska. Neumoran čistač kakav je, inzistirao je na tome da otkopamo mrežu da je možemo bacit u smeće. Bome se malo zaletio, nije ga nonić vodija u ribe, ne zna on kolke su mriže! Kopali smo i kopali, iskopali rupu tako duboku da je već i vode bilo na dnu; povuci – potegni - iščupati ne mogasmo. Mreža je ostala tamo di je i bila, mi smo zakopali rupu i podvijena repa otišli ća. Neke bitke jednostavno moraš izgubit... 

Slika 8: Na crnim stijenama

Slika 9: Hidden beach

Slika 10: Rupa i ribarska mreža

Vožnja po otoku je za svakog pravog bikera čista uživancija jer cesta zavija i zavrće, ima uzbrdica i nizbrdica, i iza svakog zavoja viri neki novi landscape, s nekim novim otočićem u pozadini. Meni pak, koja se vozim ko Lukin kufer na njegovom motoru, ta vožnja predstavlja veliku muku i stres. Na svakoj okuci zatvaram oči, lagano vrištim u sebi (a ponekad i na glas) i molim se da ne padnemo. Oko sjeverne i južne punte vjetar posebno jako puše, zavija i huči, more se zabija u stijene; imamo osjećaj ko da smo u Škotskoj. Radi vjetra koji stalno puše temperatura je uglavnom oko 27 stupnjeva - savršena! 

Slika 11: Pogled na djelić arhipelaga. Ovo jadno stablo se savilo od jakog vjetra (koji nas nasreću nije otpuhao s motora :)

Slika 12: Gospodar svijeta

Slika 13: Gledam more gdje se k meni penje

Sutradan ujutro bili smo naprasno probuđeni u 5:30 glasnim pripovijedanjem s gradskog razglasa zbog čega smo se osjetili malo ko u 1984. Ovo međutim nije bila nikakva propaganda već, kako nam je naš dobri susjed kasnije objasnio, javno emitiranje vijesti. Dvaput dnevno, u 5 i po ujutro i popodne, po sat vremena glasnog trkeljanja. Kao koncept možda ok za neka stara vremena, kad nije svak imao jednostavan pristup informacijama (novine, tv, Internet…). Ovako mi se čini možda malo prenasilno prema ljudima koji bi htjeli malo duže spavat (meni ni čepići nisu pomogli). 

Odlučili smo iskoristit ovaj neplanirano dugački dan za obilazak zatvora. Postoji skupna karta od 40 000 dongova s kojom možeš posjetit 3 zatvora: Phú Hải, Phú Tường i Phú Bình. Prvo smo mislili da je bezveze šta ih nisu više stavili u komplet, al realno nakon šta si vidio jedan ili dva – vidio si ih sve. Nažalost nema nikakvih natpisa i objašnjenja na engleskom, zbog čega cijelo iskustvo zatvora ovisi samo o tvojoj volji da guglaš stvari i vidiš o čemu se radi. Kad sam bila još relativno mlada (a.k.a. prije 20 godina) sam posjetila Auschwitz, koji je jedno 20 levela iznad po pitanju muzeološkog koncepta i prezentacije, i na mene je ostavio toliko jak utisak da sam nakon povratka u Hrvatsku još mjesecima čitala knjige o holokaustu i logorima. 

Slika 14: Zatvor Phú Hải

Slika 15: Zatvorenici

Od svih zatvora na otoku najpoznatiji je Phú Tường, tojest njegov dio koji nosi ime 'tiger cages'. Radi se o ćelijama površine cca 4 m2 za 4-6 zatvorenika, koje imaju rešetke umjesto stropa, a na galeriji se nalazi ophod po kojem su stražari patrolirali i odozgo nemilice bockali zatvorenike oštrim štapom i potom ih posipali živim vapnom i zalijevali vodom. Ne treba uopće govorit šta živo vapno radi čovječjem tijelu, ljudima se doslovno koža ljuštila a neki su i oslijepili. Ovakav način tretiranja zatvorenika naravno nije u skladu s III. ženevskom konvencijom pa je uprava držala ovaj dio logora dobro sakrivenim. Javnost je za njega saznala tek 1970. kad je Tom Harkin, budući američki kongresmen, uspio uć unutra i fotkat taj horor, te potom fotke objavio u Life magazinu. 

Slika 16: Tiger cages, ophod na galeriji

Slika 17: Tiger cage

Nakon ovog tmurnog obilaženja čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se ide malo bacit u more. Odabrali smo Lò Vôi, plažu na sjevernoj strani grada. Cijelom dužinom uz plažu nalazi se gusta šumica presličnjaka gdje pravi kužeri kad udre zvizdan dolaze ubit oko u hemoku. Tu i tamo vide se tragovi roštiljanja, praćeni naravno hrpicama nepokupljenog smeća.  Plaža je dugačka i čista, i nevjerojatno plitka; nakon 20 minuta hodanja prema dubokome, bili smo uronjeni jedva do koljena! Odustali smo od ideje da se okupamo u dubokom moru i tako smo se samo brćnuli u plićaku. 

Slika 18: Nasukani stari brod na plaži Lò Vôi

Slika 19: Vječni plićak. Jebiga, tako je to s pješčanim plažama

Idući dan otišli smo na hike do Dam Tre lagune na najsjevernijem dijelu otoka koji je pod zaštitom Nacionalnog parka. Hike počinje jako monotono, zapravo treba propješačit preko užasno dugačke pješčane plaže Vong, i onda je na njenom kraju ulaz u džunglu. Tu se nitko ne kupa, zapravo ni nema žive duše osim nekoliko zaposlenika obližnjeg resorta koji čiste smeće s plaže. Prvo smo bili oduševljeni činjenicom da netko čisti smeće, a onda smo shvatili da čiste samo dio plaže koji se nalazi pokraj resorta, ostatak je i dalje jako prljav. Smeće odnose na svoj mini deponij koji se nalazi odma pokraj plaže, tako da realno - ono je i dalje tu. Luka je bio uznevjeren količinom neonki koje je more nasukalo i vrlo ih je posvećeno sakupljao po plaži, da bi na kraju shvatio da je to sve uzaludno jer se tu ne odvaja ni mainstream otpad poput papira i plastike, a di će tek onda neonke! Poraženo smo bacili neonke na deponij s ostalim smećem i krenuli dalje. 

Slika 20: Zaposlenici resorta čiste plažu Vong

Slika 21: A kad ono iza ugla - deponij

Na kraju plaže dočekala nas je lijepo uređena i popločena staza koja vodi kroz šumu - ovo bome nismo očekivali. Šetnja nije prenaporna, penjemo se na jedva stotinjak metara nadmorske visine. Džungla je lijepa i gusta, i mi smo jedini ljudi u njoj. Nakon nekakvih sat vremena pješačenja došli smo do lagune u kojoj se nalazi kućica za rangere iz Nacionalnog parka. Platili smo kartu i nastavili dalje preko brda, do punte; tu je vjetrovito, valovi zapljuskuju stijene, na ovim škrapama ne uspijeva izrast ništa doli grmlje. Malo smo sjedili i gledali kako se valovi lome o stijene, a onda smo se vratili nazad do lagune i okupali. Ništa spektakularno, more je ljepše kad se gleda. 

Slika 22: Mladi Indiana Jones ponovno jaše

Slika 23: Luka je hipnotiziran snagom valova

Sutradan smo otišli opet na hike, ali ovog puta na zapadnu obalu. Staza, i ovog puta popločana, kreće od zgrade uprave Nacionalnog parka, i vodi kroz gustu prašumu. Prva stanica je špilja Đức Mẹ - ne znamo šta očekivat i uzbuđeni smo jer nismo bili u nikakvoj špilji već mjesec dana! Nakon strmog uspona uspuhani dolazimo na mali plato na kojem je - mala niša u stijeni s oltarom. Toliko o špilji. Razočarani smo i idemo dalje. Slijedeća stanica je  - stablo. Veliko stablo, iz porodice Bischofia Javanica, nedavno je dobilo oznaku Vietnam heritage tree jer je jako veliko i staro. Svaka njemu čast, al vidila sam ja puno veće! Hodamo dalje šumom, i stižemo do plaže Đất Thắm na kojoj nema žive duše. Plaža je kamena, ali djelomično se već nasukani mrtvi koralji pretvaraju u pijesak. U plićaku rastu stabla mangrove i dolazimo u iskušenje da tu objesimo hemok, ali ipak odlučujemo krenut dalje. Iduća stanica je plaža Bàng do koje se treba spustit jako strmim stepenicama (uzdah, po njima će se trebat popet i nazad gore). Tu nalazimo još 5-6 ljudi, neki se kupaju, a neki se fotkaju za instagram u plićaku. Plaža i nije nešto, a nema baš ni hlada. Uz rub je nasukano smeće iz mora, i prije nego šta smo otišli, pokupili smo podosta PET ambalaže da je bacimo kasnije u smeće. Nikad ne treba propustit priliku svojim primjerom pokazat drugima kako se brine o okolišu! 

Slika 24: Razočaranje ‘špiljom’

Slika 25: Najveće stablo na Côn Đảu

Nakon uspona nazad na stazu pronalazimo putić za koji mislimo da je prečac do plaže Ông Đụng - naše iduće destinacije. Put nije ucrtan na karti ali je prohodan pa krećemo njime - lijepo je za promjenu bit u šumi i ne hodat po popločenoj stazi! U jednom trenutku put biva naprasno prekinut asfaltiranom cestom i nemamo izbora nego nastavit dalje njome do plaže. Oko plaže se jako puno radi, grade se nove staze, a gradi se i velika nova cesta koja će od luke vodit zapadnom obalom otoka pa je sve raskopano i puno bagera. Ovo je očito najpristupačnija plaža u Nacionalnom parku jer je najuređenija; ima i kafić, može se rentat oprema za snorkelanje ili uzet brodić da te odveze na neki od otoka u arhipelagu. Kupili smo pive i sjeli da odmorimo, kad nam se približila familija od tri majmuna. To su najobičniji žicaroši koji samo hoće našu hranu, a jedan mi je čak i pokušao ukrast šešir. Bezobraznik! 

Slika 26: Šumski telefon. Nije bilo odgovora, bit će da svi spavaju

Slika 27: Majmuni

Ovo je bila zadnja plaža na našem hikeu pa nam nije preostalo ništa drugo nego da se na njoj okupamo. Nakon toga smo krenuli dalje, stazom koja nas je trebala odvest do stare francuske plantaže Sở Rẫy. Staza je u jednom trenutku naprasno prekinuta iskopom za novu cestu, ali to nas nije obeshrabrilo. Uzverali smo se preko rova i došli s druge strane gdje smo pronašli nastavak staze. Nažalost, nismo dugo nastavili dalje jer staza je nekoć očito meandrirala, a sad je većim dijelom uništena prokopom. Morali smo se oprostit od ideje da odemo do plantaže. Nemilosrdno uništavanje prirode radi izgradnje jedne sasvim nepotrebne ceste je pokazatelj kojoj vrsti turizma naginje Nacionalni park, nažalost, ja tu već vidim autobuse pune kineskih turista. Šteta, a moglo je bit lijepo. 

Slika 28: Demolirana staza prema Sở Rẫy plantaži

Sutradan smo odlučili otić do južne strane otoka okupat se na plaži Nhát - jedinoj na kojoj još dosad nismo bili. Bili smo skoro spremni za otić, ja sam išla uzet japanke sa stalka za cipele ispred kuće i - udrila svom snagom glavom o čelični nosač za klimu. Odma sam sjela na stolicu i počela jaukat jer je jako bolilo, a Luka je po običaju tvrdio da previše dramatiziram i da mi nije ništa. A potom mi se krv počela slijevat s glave i kapat na pod. Luka je odletio po prvu pomoć, dezinficirao mi ranu i stavio zavoj. Po njemu je to bilo dovoljno, al ja sam paničarka i ipak se radi o mojoj glavi, pa sam inzistirala da odemo na hitnu pomoć. Tamo me primila draga mlada doktorica koja je ranu pogledala i na moju veliku radost rekla da ne treba šivat. Za ovu uslugu u bolnici nisu tražili niti donga! Dobri ljudi. 

Sad smo to obavili, mogli smo mirne duše nastavit dalje, prema plaži. Ova je drukčija od svih koje smo dosad vidili na otoku jer nije pješčana nego ima oblutke - ali gigantske! Po kojima je jako zajebano hodat. I valovito je, a ja moram pazit da ne močim glavu radi rane, pa se kupam s kacigom. Urnebes. 

Slika 29: Praktična primjena znanja iz prve pomoći - motanje glave trokutastom maramom

Slika 30: Gigantski obluci na plaži Nhát

Slika 31: Hipohondar se kupa s kacigom

Slika 32: Morska neman

Sutradan popodne oprostili smo se s otokom i ukrcali na trajekt koji će nas odvest u Vũng Tàu, odakle ćemo se dalje vozit na sjever. Trajekt vozi 13 sati, šta možda na papiru zvuči puno, al realno je super kad uzmeš u obzir da prelazimo put od 200 km. U cijenu od 650 000 dongova (180 kn) po osobi uključen je i prijevoz motora, a dobiješ i krevet u kabini. Ova vožnja nije omiljena među turistima, na internetu kruže priče kako je duga i mučna i kako svi povraćaju, ali u stvarnosti se pokazala kao jedno od ljepših iskustava dosad na našem putovanju. Prvo smo s palube malo još razgledavali zapadni dio arhipelaga, onda smo na pučini gledali zalazak sunca. Kad se spustila noć, Luka i ja smo bili jedini luđaci na palubi, namjestili smo si tamo mali brlog i gledali smo zvijezde, a potom i film s laptopa - najbolje kino na svijetu! U neko doba smo se spustili u kabinu i išli spavat, da bi se pred zoru probudili i vratili na palubu gledat kako ljubičasta zora proždire noć. Lučki grad Vũng Tàu sa svojim naftnim platformama i dizalicama iz škvera izgledao je magično pod ovim osvjetljenjem. Još jednom se pokazalo da Internet nije uvijek u pravu i da treba ić svojim putem! 

Slika 33: Selfie s trajektom

Slika 34: Kabina za spavanje na trajektu

Slika 35: Kopno? Tamo desno.

Slika 36: Psihoterapija

Slika 37: Vũng Tàu pred svitanje

Slika 38: Barokna zora

Slika 39: Škver

Slika 40: Morski put od 316 km

[brlog]

6.

Luka je malo istraživao i na bespućima interneta pronašao destinaciju koja je obećavala: Nam Du, arhipelag od jednog velikog i dvadesetak manjih otočića u Tajlandskom zaljevu; u zapadnjačkim turističkim krugovima nepoznat (djelomično zato jer je tek prije par godina otvoren za turiste, a i zato jer svi idu na obljižnji isfurani Phu Quoc), ali zato omiljen među Vijetnamcima, pogotovo mladim influenserima šta se vole naslikavat okolo. Pa reko, ajde da odemo i vidimo what’s all the fuss about. Do otoka voze samo katamarani, i internet je rekao da znaju bit prekrcani i da nije loša ideja kupit kartu unaprijed. Pa smo tako predvečer, čim smo stigli u Rạch Giu, otišli kupit karte. I bome, nije jeftino! Jedan smjer po osobi 250 000 dongova (70 kn), i onda još 160 000 za motor. Al ajde, i dalje je jeftinije nego doć do Lastova.

Navečer smo pojeli jednu motanu ribu i prošetali gradom. Meni je bilo lijepo jer smo na moru i miriše mi sol i sama pomisao na to da ću se sutra kupat u moru, nakon pauze od 3 tjedna, me je obradovala. Dok smo šetali gradom do motela u kojem smo odsjeli, čuli smo horde glasnih, ali fakat glasnih ptica. Bilo mi je sumnjivo glasno pa sam guglala o čemu se radi: bird nest farming. Ptica čiopa naime svoje gnijezdo umjesto od grančica radi od pljuvačke, i to gnijezdo je cijenjena poslastica u ovim krajevima; hrskavo je ko čips i navodno ima veliku nutritivnu vrijednost, anti-ageing svojstva, dobro je za imunitet i naravno, liječi od raka. Na istoku sam već dovoljno dugo da me to ništa ne čudi, ekipa tu fakat jede sve i svašta. Mladi poduzetnici se bave uzgojem – ne ptica nego njihovih gnijezda, tako šta im na zvučnike puštaju glasno zvukove ptica da ih namame u svoju farmu, i onda one tamo naprave gnijezda, snesu jaja, imaju mlade. Nakon godinu dana ptice odlete ća, a farmeri pokupe gnijezda, prodaju ih po masne pare (1 kg košta 7300 kuna) i postanu milijunaši. Bome!

Slika 1: Luka mota ribu

Slika 2: Ja motam Lukin ozlijeđeni palac

Ujutro smo se u 6 nacrtali u luci s motorima, i onda su nam kondukteri s katamarana rekli da moramo platit još ekstra 100 000 dongova po motoru, za trošak ukrcavanja i iskrcavanja. Luka je podivljao i išao se svađat s tim ljudima koji ne govore engleski, jer nas teta u uredu za prodaju karata nije upozorila da ćemo morat nešto ekstra platit, i sad je na kraju ispalo da i motor košta 250 000 dongova, tojest da je ukupni trošak prijevoza vrtoglavih pola milijuna po osobi u jednom smjeru! Nama skupo, a ne znam kako si tek onda siromašni Vijetnamci to mogu priuštit. No dobro, podvili smo repove, platili i ukrcali se. Kasnije smo gledali kako se ti motori zapravo ukrcavaju na katamaran – ručno, dvojica ga dignu sprijeda i dvojica straga i onda ga dignu i preko ograde prebace na palubu. Svaka čast snažnim momcima, zaslužili su te pare!

Slika 3: Ukrcavanje motora na katamaran

Već na brodu smo se susreli s mladim vijetnamskim instagramerima koji su se na palubi naslikavali sa svim i svačim. Tako su se slikali i s Lukom, koji je sa svojih metar osamspet i plavim očima već sam po sebi atrakcija. Meni su pak oni najveća atrakcija jer su užasno smiješni tako obučeni u iste košuljice na banane i palmice, kako se po pola sata namještaju ispred mobitela i rade duckfaceove. 

Slika 4: I mi smo udrili selfie na brodu da ne ispadnemo papci

Slika 5: Kako dovest struju do otoka? Dalekovodom!

Kad smo se iskrcali napravili smo đir motorima po mjestu, uz budne bodulske poglede – it’s official: jedini smo zapadnjaci na otoku. I to još s ogromnim motorima, koji u ovim njihovim uskim uličicama izgledaju još veće. Na otoku nema auta, samo par mini kamiona koji prevoze građevni materijal. Našli smo neki nhà nghỉ (guesthouse) u jedinom mjestu na otoku, luci Bãi Trệt, i uzeli sobu za 250 000 dongova po noći (to je 70 kn po noći, dosta ok cijena). Čim smo ušli u sobu i ostavili stvari, Luku je oprala fibra, a nedugo zatim i mene. Ležali smo tako cijeli dan u krevetu, bolesni i nikakvi, bez da smo išta jeli i radili. U krevetu smo proveli i cijelu večer, slušajući u polubunilu Vijetnamce kako se s terase dernjave na karaoke. Hvala bogu na čepićima!

Slika 6: Iskrcavanje leda - jeftinije ga je kupit i dovest brodom, nego napravit

Slika 7: Pogled na luku Bãi Trệt

Slika 8: Pogled s vrha brda

Slika 9: Tipična izgradnja na otoku - polusojenice, nulti red do mora

Sutradan smo bili malo bolje i otišli smo se prošetat. Otok i pripadajući arhipelag su slatki, mali, podsjećaju me na Šoltu. Mjesto ima potencijala da bude pravi mali tropski raj, ali ekipa nema smisla za estetiku, kuće su im prave favele, i sve grca u smeću. Posvuda je! Brda smeća nasukana na plažama, uz cestu, ljudima u dvorištu. Čini se da nikog nije briga. Kante za smeće smo sveukupno vidili 2 ili 3 na cijelom otoku. O odvajanju otpada da ni ne pričamo. Većina smeća u moru i na plažama dolazi od ribara koji s brodova sve bacaju u more, plastične čaše i zdjelice od stiropora u kojima im je bila marenda. Doista deprimirajuće.

Slika 10: Dvorište - smetlište između kuća

Slika 11: Porijeklo ovog nasukanog smeća je većinom s ribarskih brodica

Slika 12: Luka u moru smeća

Slika 13: Otočki deponij

Jednokratna plastika nas prati na svakom koraku, još od Bangkoka. Kupiš voće, dobiješ ga u kesici. Kupiš sendvič, dobiješ ga u kesici. Kupiš sok, dobiješ ga u plastičnoj čaši, s plastičnim poklopcem i plastičnom slamkom, i kao da to nije dosta, još ti sve skupa stave u plastičnu kesicu! Borimo se protiv ove plastične tiranije rukama i nogama, kad god nešto kupimo, kažemo ‘no bag’. Iz Hrvatske smo ponijeli sklopive Sea to Summit zdjelice i čaše, napravljene od kvalitetnog silikona, koje kad su sklopljene zauzimaju fakat malo prostora u prtljazi pa ih nosamo stalno sa sobom i kad kupujemo voće na ulici kažemo barbi da nam stavi u zdjelice, a ne u kesu. Ono čega i dalje ima najviše su plastične boce, i to je nešto šta je teško izbjeć. Voda iz pipe se ne može pit, i osim ako nemaš kuhalo za vodu ili stroj za obrnutu osmozu, prisiljen si kupovat vodu. Neki hosteli provajdaju besplatnu vodu koju oni prokuhavaju pa onda tamo refillamo svoje bočice, ali nekad jednostavno nemamo izbora nego kupit vodu. U Tajlandu postoji povratna ambalaža pa nije rijetkost, kao u Hrvatskoj, na ulici vidit siromahe kako kopaju po kantama i skupljaju boce i limenke. U Vijetnamu ne postoji sustav povrata PET ambalaže na državnoj razini, ali ljudi svejedno skupljaju boce i onda ih prodaju firmama koje ih recikliraju u pelete te prodaju proizvođačima plastike. Unatoč svemu ovome, većina otpada na kraju  svejedno završi – u moru.

Slika 14: Sea to Summit zdjelica - rasklopljena...

Slika 15: ...i sklopljena

Slika 16: Voće na ulici konzumiramo iz svojih zdjelica

Popodne smo sjeli na motor i odvezli se do plaže Cây Mến na zapadnoj strani otoka koja je na glasu kao najljepša na otoku. Stvarno je lijepa, ko s razglednice, žuti pijesak i kokosove palme u uvali iznad koje se nadvilo 300-metarsko brdašce. I tu je bilo najmanje smeća dosad! Postavili smo hemok između dvi palme i krenuli chillat, kadli nam je prišao jedan dugokosi mladi Vijetnamac. Zove se Nhat, oženjen je za neku Holanđanku, ima 3 djece i živi u Nizozemskoj. Radi u stakleniku za uzgoj cvijeća. Ima 40 godina - interesantno kako sam ga ranije nazvala mladim, jelda? Vidiš kako se perspektiva mijenja kako stariš :D

Slika 17: Pogled na plažu Cây Mến

Nhat je došao u Vijetnam posjetit familiju za tết, i sad je tu na otoku s mamom, preksutra idu ća, baš kao i mi. Zove nas da odemo sutra na izlet s njim, ide se brodićem na tri otoka iz arhipelaga. Spremno smo pristali! Na otoku niko živ ne govori engleski a moj vijetnamski je još neizbrušen, uopće nije zgorega imat sa sobom nekoga za sporazumijevanje.

Kad smo se vratili doma navečer pitali smo gazdaricu iz guesthousea možemo li oprat robu, a ona je rekla da nema problema i fino nas odvela do kupaonice s lavorom. Ručno pranje u hladnoj vodi, pa ti peri do mile volje! Luka i ja smo kao pravi moderni par pošteno podijelili posao na pola, što je njega jadnog izložilo ismijavanju od strane drugih gostiju, macho Vijetnamaca. Al nema veze, on je zato u mojim očima ispao najveći muškarac od svih!

Slika 18: Šteta ne iskoristit ovakav biceps za žmikanje

Naši glasni susjedi iz guesthousea koji su nas večer prije ubili u pojam s karaokama su nas nakon ove akcije s pranjem robe srdačno pozvali da im se pridružimo u večeri. Na podu terase su grillali ribu i školjke, koje su pečene s limetom i kikirikijem jedna od boljih poslastica koju smo jeli! Bilo je tu i voća, malih palačinki s ribom i naizgled nepresušna količina pive. Iako smo već bili večerali, smatrali smo da bi bilo nepristojno odbit ovakvu ponudu pa smo navalili na hranu, ja sramežljivo a Luka malo intenzivnije; on je ipak vječito gladan. Ova zabava se nastavila i kasnije (opet) uz karaoke i cuganje, ali smo to uspjeli vješto izbjeć uz objašnjenje da smo za sutra bukirali izlet i da se moramo rano dić. To, uostalom, i nije bila laž.

Slika 19: Gozba na terasi

Slika 20: Moderni vijetnamski folklor: karaoke i ples

Sutra ujutro smo se našli s Nhatom u luci, popili kavu i ukrcali se na brod koji će nas odvest na ovdje popularan izlet – island hopping. Prvi na rasporedu je Hon Dau, na kojem nema bogzna čega: drveni dok, birtija i plaža. Smeća ima ponešto, ali u usporedbi s Nam Duom nije strašno. Prošetali smo malo okolo i okupali se na nekim uvjetno rečeno škrapama – kažem uvjetno jer tu nema oštrog kamenja, sve je oblo. Na pješčanoj plaži se nitko na kraju nije kupao jer su svi ostali izletnici s broda Vijetnamci, a oni se ne kupaju, samo se fotkaju u plićaku. 

Slika 21: Plutajuća farma ribe i tropski Polebrnjak

Slika 22: Kokos ne pada daleko od stabla

Slika 23: Dva kokosa

Slijedeći na redu je otok Hon Mau, gdje smo prošetali po ribarskom selu, smještenom uz plažu Bai Chuong, koja je nekoć vjerojatno bila predivna ali sad je jednostavno uništena smećem kojeg nitko ne čisti. Turizam je tu tek nedavno pokucao na vrata i lokalci se na to još uvijek prilagođavaju; restorani koji su počeli nicat uz obalu su ‘sagrađeni’ od ploča valovitog lima i cerada, uz put se prodaju jeftine plastične drangulije, daleko je to od punog potencijala kojeg ovaj otok pruža. Okupali smo se ispod restorana u kojem smo ručali jer je more tamo bilo najčišće. Kad je došlo vrijeme da se ukrcamo na brodić koji će nas odvest na matični brod, pojavile su se horde Vijetnamaca koji su se počeli naguravat ko da je to zadnji brod ikad s pustog otoka nasred oceana! Izgledali su presmiješno načičkani tako na barkici, ko neki siroti migranti na putu za Italiju.

Slika 24: Ribarenje je posao u koji je uključena cijela familija

Slika 25: Riba se suši

Slika 26: Iz daljine izgleda kao tropski raj

Slika 27: A izbliza... Ovoga nema na instagramu

Slika 28: Luka na plaži smeća

Slika 29: Podvodni selfie

Slika 30: Migranti. Valjda im se neće potopit brod

Naša zadnja destinacija bila je otok Hon Bo Dap, makar zapravo nismo nikad stupili nogom na otok jer se brod usidrio u zaljevu ispred, pokraj koraljnog grebena, i s njega smo išli direkt snorkelat. Luka i ja smo bili jedini koji su zapravo snorkelali, dok su svi ostali obukli na sebe narančaste prsluke za spašavanje i u njima plutali ispred broda, ko jato nasukanih blobfisha. Smijurija!

Slika 31: Lukin nos je prevelik za ovu retro masku

Slika 32: Uron

Slika 33: Luka roni na dah

Slika 34: To je taj nosić

Izlet je završio i dogovorili smo se da idemo s Nhatom i njegovom mamom na večeru. Našli smo se u luci i sjeli u riblji restoran - žgabucin. Dopustili smo Nhatu da naručuje hranu, ipak je lokalac i donekle kužer. Prvo nam je na stol došla porcija rakova, velikih, puno većih od grancigula koje je moj tata lovija na muliću kad sam bila mala. Nisam nikad prije jela rakove, a odlučila sam da ih, poslije ove prigode, isto više nikad neću jest. Uvjeti u kojima ih drže u restoranima su očajni, zavežu im nogice i onda ih tako žive nabacaju u akvarij di jadni ne mogu mrdat ni lijevo ni desno nego samo mirno čekaju svoj kraj. A i ruku na srce, nema se tu šta puno ni jest. Poslije rakova stigao je hotpot s plodovima mora, a mi smo bili malo ponosni šta smo već prije naučili kako se jede i šta nismo ispali totalne budale. Za stolom do nas sjedilo je društvance od nekakvih 5 ljudi koji su nam prvo počeli poklanjat pive, a onda smo im se u nekom trenutku pridružili za njihovim stolom, na kojem je bila gotovo pa netaknuta trpeza morskih delicija, jer oni su bili očigledno više raspoloženi za cuganje nego za klopu. Nije prošlo dugo i krenuli su s karaokama i uvukli su i nas. Nepristojno bi bilo odbit pjevat sad kad su nas već toliko počastili s klopom i cugom i eto, pristali smo na to. Ja sam im servirala jednog Olivera i malo Beatlesa, a Luka Milu Kitića, šta ih je puno više razgalilo iako lik evidentno ne zna pjevat. Ova žurka se nastavila do ponoć, šta je za vijetnamske pojmove dosta kasno, i već su se svi pokupili ća, i drugi gosti i vlasnici restorana, samo smo mi ostali pit i halabučit. Autentično iskustvo, šta reć. 

Slika 35: Friday night out: hotpot i karaoke

Video 1: Žurka na vijetnamski način

Sutradan ujutro smo se vratili na kopno, u Rạch Giu, i krenuli prema istoku. Krajnja destinacija nam je Sóc Trăng na krajnjem istoku poluotoka, odakle ćemo na brod za Côn Đảo, ali put do tamo je predug i moramo jednu noć prespavat na pola puta - dopalo nas je da to bude gradić Vị Thanh, gdje smo našli neki motel uz cestu. Možda je motel prenabrijan opis za ovu vrstu smještaja, to su više sobe, čija su klijentela gospoda i dame upitnog morala - to smo shvatili kad smo, na noćnom ormariću pokraj kreveta, ugledali kondom. Kupaonica je vrlo basic - čučavac, tuš s hladnom vodom i kanta, ali za 150 000 dongova koliko smo platili (40 kn) ni ne očekujemo neki luksuz; tu smo ionako došli samo prespavat. Na krevetu je jeftina kineska posteljina od poliestera pa smo se fino ušuškali svak u svoju kukuljicu, ja pamučnu a Luka svilenu jer on je ipak gospodin. Odjednom smo izvana čuli glasno brundanje motora i otvorili smo vrata da provjerimo o čemu se radi, te shvatili da naših motora, koji su bili parkirani ispred sobe - nema! Panika, šok i nevjerica! Luka je odma otrčao do nonića - vlasnika, i ovaj ga je smirio i odveo u sobu do naše, gdje su motori bili parkirani na sigurnom, pod ključem. Carevi su ih samoinicijalno tamo preselili, da ih ne bi netko drpio! Ova epizoda nam je malo dala za mislit i odlučili smo kupit lokote za motore - ziher je ziher. 

Slika 36: Brlog - rupa

Slika 37: Doctor young lovers - nismo ga iskoristili

Slika 38: Ovako izgleda wc u motelu...

Slika 39: ...a ovako u kafiću kraj ceste. Rupa u podu, sve pada direkt u rijeku!

Sutra ujutro vozili smo se još jednom posljednji put po Delti, i uskoro se oprostili s njom, na ulijevu blatnog pritoka Mekonga u Južnokinesko more. Katamaran nas čeka, bodul u meni skače od veselja, idemo opet na otok!

Slika 40: Posljednja vožnja kroz bujni mekonški krajolik

Slika 41: Nasukani brodovi na delti

Slika 42: Čokoladno more

Slika 43: GPS track: Brodom 2 x 89 km i još 174 km na kopnu: sveukupno 352 km

[brlog]

5.

Rijetko kad u životu nisam u pravu, ali kad se to ipak dogodi, nije mi problem priznat. Evo, priznajem: nisam bila u pravu (ili da preformuliram, Luka je bio u pravu). Radi se naravno o famoznoj vožnji motora, temi oko koje smo se najžustrije raspravljali u zadnjih godinu dana, o mojem ne baš iracionalnom strahu od pada, koji me je zamalo spriječio da odem na ovo epsko putovanje. Priznajem dakle javno da sam bila sam u krivu, putovanje motorom po Vijetnamu je jebena stvar. 

Prvih sat vremena je bilo stresno naravno, izlazak iz Ho Chi Minha, gužva na cesti itd., al čim smo se dočepali otvorene ceste - bajka. Pičiš, vjetrić pirka, oko tebe polja riže i ananasa. Piša ti se, staneš, popiješ kavu u bircu kraj ceste s hemocima, pišaš, ideš dalje. Ogladniš, staneš kraj ceste, kupiš ananas od barbe, pičiš dalje. Nema trčanja na autobuse, nema brige da će ti vozač kopat po stvarima. Litra benzina 4 i po kune. Pa ti reci! 

Slika 1: Bakica na motoru

Prva etapa našeg road tripa je delta Mekonga. Mekong, u doslovnom prijevodu 'majka rijeka', sedma je najduža rijeka Azije; izvire na tibetanskom platou i prolazi kroz Kinu, Burmu, Laos, Tajland, Kambodžu i Vijetnam, gdje se napokon ulijeva u Južnokinesko more. Ovo područje bilo je većinu povijesti pod Khmerima i pripadalo Kambodži, i nekad krajem 17. stoljeća su se odvojili i pripojili Vijetnamu. Ima masu kanala, zbog čega je bilo praktično da se sav promet odvija vodenim putem, iako je rijeka hirovita sa svojim vodostajem u kišnoj sezoni pa malo otežava stvar. Isto tako, ovo je najplodnija zemlja u Vijetnamu; tu se proizvede više od 50% cjelokupne količine riže u čitavom Vijetnamu! 

Naša prva stanica je Bến Tre, gradić di smo prošetali po pazaru i marendali ribicu. Svi nas čudno gledaju, očito smo jedini zapadnjaci u ovim krajevima. Lokalni krezubi car nas je pitao otkud smo i Luka mu je pokazao sliku naše repke na izblijeđenom posteru sa svjetskog nogometnog prvenstva koji je visio na zidu. Kad kažeš Croatia, to ljudima ne znači puno, ali imena Šuker ili Modrić ipak izmame pokoji znalački osmijeh. Kod neke bakice uz cestu smo kupili durian, čuveno tropsko voće koje ljudi ili mrze ili obožavaju. Naime, užasno smrdi – ko muške čarape nakon treninga, i u puno hotela je zabranjeno uopće ga unosit u sobu! Mi ga nismo odma pojeli nego sam ga ja spremila u svoj gepek od motora, što to se pokazalo kao ogromna greška jer je, dok smo se dalje vozili po najgorem zvizdanu, fino iza sazrijevao i zasmrdio mi cijelu prtljagu. 

Napuštamo Bến Tre i vozimo se dalje prema zapadu kroz poprilično jednoličan krajolik, čini se kao da grad nikad ne prestaje. Uz široku cestu su konstantno nekakvi kafići, restorani, kuće, tek tu i tamo prođemo kroz polja bez ikakvih građevina. Približavamo se našoj slijedećoj stanici, Vĩnh Longu, i tu se cesta počinje sužavat. Pada mrak pa ćemo tu prespavat, našli smo homestay na otočiću između rijeka Cổ Chiên i Mekonga, i tu vlada prava seoska idila. Imanje je krasno, mirno je, imamo terase s hemocima, vrt s domaćim voćem i povrćem, pse, kokoši, pa ćemo ostat par dana. 

Slika 2: Riječna posla

Čim smo se smjestili u novi brlog zamalo smo se onesvijestili od smrada jer sam ja otvorila svoj gepek sa sad već zrelim durianom. Bojala sam se da nam netko nešto ne prigovori, jer spavamo zapravo u nekakvoj vrsti štale od bambusa koja je pregrađena u sobe, ali bez stropova, tako da dijelimo zračni prostor sa svim drugima. U sobi do nas spava - kasnije će ispostavit - jedan jako naporni Holanđanin koji glasno hrče i ujutro ne čuje svoju budilicu, za razliku od svih nas ostalih koji sad više ne možemo spavat. Lik je bio bukirao izlet na lokalni floating market i sad je to prespavao, tako da je ostatak dana proveo u homestayu, derući jednu pivu za drugom u hladovini terase. Isprva nam je bio simpatičan, imao je neke fora priče, npr. kako su ga napali mravi i onda je dobio gangrenu na nozi (to je mene posebno zabavilo jer sam onda idućih pola dana guglala sve o smrtonosnim mravima i lagano paničarila šta ako me pojedu). Međutim uskoro smo shvatili da je lik pravi smarač s ozbiljnim psihičkim problemima. Cijela tri dana, koliko smo sve skupa proveli u Vĩnh Longu, on nije mrdnuo s terase i samo je pio jednu pivu za drugom, a onda navečer, kad bi već bio dobro podmazan, zvao bi na telefon u Nizozemsku mamu, pa curu, pa opet mamu, pa opet curu i tako do dugo u noć. Bio je pijan i jako glasan, i nitko nije zapravo mogao spavat od njega. 

Slika 3: Brlog u štalici, iznad nas se gnijezde ptice

Prve večeri odlučili smo se otić u šetnjicu uz kanal. Obukla sam svoje papak - čarape i navukla na glavu svoju novu mrežicu za komarce. Pa nek me neko samo proba ugrist! Gazda je ranije zatvorio kapiju pa smo se išuljali sa strane, i dva psa iz homestaya su krenila za nama. Krenuli smo na desno ali nismo daleko stigli, jer su psi iz susjedne kuće krenuli mahnito lajat čim smo prošli onuda, i pokrenuli lavinu laveža i zavijanja. Za koju minutu na putiću ispred nas se stvorilo dvadesetak vrlo teritorijalnih đukaca koji nam doslovno nisu dali da prođemo dalje. Nismo htjeli ulazit u konflikt pa smo se okrenuli i otišli na drugu stranu, tamo je situacija bila malo bolja: samo nekoliko đukaca koje su ova naša dva domaća ušutkala. Po noći se nema šta vidit pa smo se brzo vratili doma, a sutra ujutro smo skužili da jedan pesonja šepa; nadam se samo da nije dobio batina radi nas. 

Slika 4: Neustrašivo protiv komaraca

Idući dan proveli smo uživajući seoskim usporenim tempom. Uglavnom smo se povlačili po hemocima, iz hlada u hlad, Luka je čitao guidebook, ja sam pisala blog. Povremeno bi nešto pojeli ili razmijenili koju riječ s napornim Holanđaninom. A onda je na dnevni red došao durian, s jedne strane je naciknuo što je znak da je dovoljno zreo i treba ga pojest prije nego umremo od smrada. Luka ga je već jeo prije i ima nekog iskustva, al smo ipak pogledali na youtubeu kako se čisti da ne bi nešto zeznuli. Uzbuđena sam jer ću probat nešto novo! Luka ga je bez problema otvorio i očistio, ali malo sam nesretna radi omjera jestivih i nejestivih dijelova – ima previše otpada! Od cijelog gomolja veličine bebine glave jestivo je svega 10-ak grumena veličine kestena. Ali zato je fiiiin, tekstura je gusta i kremasta, kao avokado, a okus sladak ko med! Sviđa mi se durian i jedva čekam prigodu da ga opet negdi pojedem. 

Slika 5: Gozba u homestayu

Slika 6: Chillanje u hemoku i duolingo. Tôi học nói tiếng Việt!

Slika 7: Luka znalački otvara durian. Ozbiljan posao!

Slika 8: Jedenje prvog duriana u životu, ekstaza

Sutradan smo od gazde posudili bicikle i otišli na vožnjicu oko kanala. Ceste su uske, polja plodna i djeca nasmijana. Nevjerojatno mi je kakva seoska idila ovdje vlada, a potrebno je samo preć rijeku i odma si u pravom pravcatom gradu. Preko malih kanalića postoje mostovi, mi smo ih prešli nekoliko puta, ali da bi došao na drugu obalu rijeke Cổ Chiên trebaš sjest na mini trajekt koji vozi svakih 10 minuta s jedne strane na drugu. Trajekt smo isprobali sutradan kad smo napustili Vĩnh Long i zaputili se prema Cần Thơu. 

Slika 9: Vožnja biciklom po idiličnom seoskom krajoliku

Slika 10: Gotova je škola, klinci igraju nogomet

Slika 11: Jedan od mnogobrojnih mostića preko kanala

Slika 12: Pitoreskni zalazak sunca nad kanalom

Slika 13: Napuštamo seosku idilu i idemo dalje

Slika 14: Umjesto mosta - trajekt preko rijeke

Zapravo ne postoji puno velikih mostova na delti Mekonga, točnije pet ih je, i svi su sagrađeni unutar zadnjih dvadeset godina. Šta znači da se do onda većina prometa odvijala vodenim putem, a ako se i putovalo cestom, opet je u nekom trenutku trebalo sjest na trajekt ili skelu da te prebaci s druge strane rijeke. 

Najspektakularniji most koji smo prešli je Cần Thơ, koji je dovršen 2010. godine. To je ovješeni most s najvećim rasponom u cijeloj jugoistočnoj Aziji. Poznat je po velikoj nesreći koja se dogodila za vrijeme njegove gradnje, kad se urušila 90-metarska rasponska konstrukcija pristupnog vijadukta ispod koje se u tom trenutku nalazilo oko 250 inžinjera i radnika. Poginulo je 54, a teže ozlijeđeno 80 ljudi, šta čini ovu nesreću najvećom katastrofom u povijesti suvremenog vijetnamskog graditeljstva. Šta se zapravo dogodilo? Privremeni oslonci koji su nosili rampu bili su temeljeni na pješčanom tlu, došlo je do nejednolikog slijeganja temelja i na koncu pucanja preopterećenih dijelova konstrukcije. Most je gradilo nekoliko japanskih firmi, koje su nakon ovoga dobile zabranu rada u Vijetnamu na godinu dana. Meni je pak neshvatljivo kako se ovako nešto moglo dogodit pedantnim Japancima. 

Video 1: Vožnja preko famoznog Cần Thơ mosta

Preko mosta smo ušli u Cần Thơ, najveći grad delte Mekonga i četvrti najveći grad Vijetnama. Na jednu noć smo se smjestili u hostelu koji je na slikama izgledao super, a u stvarnosti se ispostavio kao teška rupa; ‘deluxe’ soba je vlažna rupa bez prozora, s plijesni na zidovima, ulaznim staklenim vratima s poluprozirnim zavjesama kroz koje se sve vidi, i koja uopće nemaju bravu, pa smo sobu morali zaključat sa svojim malim lokotićem. Ovo nas ništa nije zabrinulo jer smo u sobi proveli jedva šest sati. Navečer smo otišli na večeru i prošetali gradom, a sutradan ujutro smo se digli već u 4 (nadmašili smo i Kineze) da bi otišli posjetit čuveni Cái Răng floating market. 

Slika 15: Rupa od brloga

Slika 16: Tito u parkiću

U luci nas je pokupio brodić, bilo nas je sve skupa četvero: vozač koji jedva da govori engleski, Luka i ja, te još jedan dečko iz hostela, samozatajni Bjelorus koji je s nama progovorio sve skupa 2 i po rečenice. Vožnja rijekom je počela magično, pod okriljem noći, dok je rijeka bila obavijena gustom maglom a na nebu je treperilo milion zvijezda. Ovakve trenutke je nažalost nemoguće zabilježit fotićem jer ne moš fotkat s dugom ekspozicijom bez stativa, i još na jurećem brodu. Zora je svanula, ali magla se nije digla još satima, tako da je rijeka zadržala mistični karakter još neko vrijeme. 

Slika 17: U luci, čekamo brodić

Slika 18: Noćno isplovljavanje

Slika 19: Gusta magla nad rijekom

Slika 20: Približavamo se floating marketu, magla se lagano diže

Video 2: Vožnja brodićem kroz maglu

A onda se magla digla i ugledali smo pravo lice delte: rijeka je mutna i prljava, smeće pluta naokolo; potleušice su se nabile uz obalu na tankim drvenim stupovima koji trunu i sve skupa polako, ali sigurno propada. Zabrinjavajuć je podatak da svega deset velikih svjetskih rijeka, među kojima je i Mekong, donosi čak 90% plastičnog otpada u oceane. Ovo je u Vijetnamu, u kojem se turizam tek razbuktava, gorući problem. Lokalci međutim ne izgledaju kao da ih to previše zabrinjava, nažalost nisu educirani o posljedicama koje masovna upotreba jednokratne plastike ostavlja na njihov okoliš, i posljedično, na njih same. Život se i dalje veselo odvija na rijeci, slijep na gomile smeća koje se gomilaju uz obalu, a ljudi koji po njoj plove i dalje nesvjesnim pokretima bacaju smeće s brodova, bez obzira radi li se o kori od ananasa ili plastičnoj boci. 

Slika 21: Tipičan ‘stambeni’ kanal

Slika 22: Sojenice

Slika 23: Klonja direkt iznad rijeke - kome još treba kanalizacija?

Slika 24: Ćesme

Slika 25: Lik je uzeo brod za uzde

Slika 26: Je li ovaj dječak svjestan smeća oko sebe?

Slika 27: Mama vozi klince u školu

Slika 28: Mladić

Slika 29: Vesela familija

Slika 30: Varioc

Slika 31: Oće upalit?

Slika 32: Riječna bengara

Slika 33: Ribolov

Sam floating market nas je malo razočarao jer smo očekivali da bude puno veći, s puno više akcije; modernizacija i izgradnja cestovne infrastrukture je ipak ostavila traga na riječnom životu. Na marketu se trguje ponajviše voćem i povrćem, a brodovi imaju izloge u vidu štapova na koje su nabodeni izložbeni primjerci. Tu i tamo nađe se i neki brod koji prevozi građevni materijal. Najviše nas je ipak fasciniralo plovilo (ne znam može li se nazvat brod) koje se po rijeci kreće veslanjem pomoću malog bagera. Kupili smo kavu kod tete u brodiću-kafiću i nastavili dalje s plovidbom. 

Slika 34: Voće i povrće

Slika 35: Prijevoz pijeska

Slika 36: Prijevoz opeke

Slika 37: Fjaka na brodu - odobravam!

Slika 38: Veseli brod je veseo zato jer vozi ćupove

Slika 39: Brodić - kafić. Cà phê sữa đá, cảm ơn bạn!

Slika 40: Veseli fotograf Luka

Video 3: Veslanje pomoću bagera

Brodovi na rijeci budno prate zbivanja oko sebe. Postoji nekoliko teorija zašto na pramcima imaju naslikane oči; jedna kaže da im pomažu da nađu put kući, druga da tjeraju vodena čudovišta, a treća pak tvrdi da donose sreću i bogatstvo. Ribari vjeruju da brodovi imaju dušu te da su im oči potrebne da bi mogli izbjeć opasnosti na putu. Oslikavanje brodova važan je ritual, često praćen ceremonijom, da bi se brodu ‘otvorile oči’ i udahnuo život. 

Slika 41: Netko nas gleda

Slika 42: Nosić

Slika 43: Opasan pogled

Slika 44: Debos

Slika 45: Dva para očiju vide bolje od jednog!

Nedugo nakon povratka s floating marketa napustili smo Cần Thơ i krenuli dalje prema zapadu. Naša iduća stanica je Rạch Giá, lučki grad u Tajlandskom zaljevu. Idemo na more, yay! 

Slika 46: GPS track: ukupno smo napravili 302 km

[brlog]

4.

Ho Chi Minh City, ilitiga po starinski Sài Gòn, nekadašnji je glavni grad Francuske Indokine i Južnog Vijetnama, a danas je najveći grad u cijeloj zemlji, dok je titula glavnog grada pripala Hanoiu na sjeveru. Ime je dobio po velikom vođi Hồ Chí Minhu, koji je 1945. odlučio stat francuskoj kolonizaciji na kraj i proglasio vijetnamsku neovisnost, što je na kraju rezultiralo famoznim 20-godišnjim ratom u koji su se uključili i Ameri koji se panično boje komunizma. Ne želim banalizirat nešto tako kompleksno poput rata pa ga neću ni pokušavat skratit u par rečenica, samo ću reć da se i danas, više od 40 godina nakon njegovog završetka, posljedice i dalje osjećaju. 

Slika 1: Stigli smo!

Čim smo sletili kupili smo vijetnamske sim kartice, digli milione dongova na bankomatu i sjeli na bus do centra. Grad je bio polumrtav - došli smo par dana prije tết-a - lunarne nove godine, čija proslava traje ni manje ni više nego tjedan dana, a posljedice se osjećaju još tjednima nakon - letovi i smještaji su prebukirani, sve je skuplje nego inače. U gradu je sve mrtvo: dućani ne rade, restorani ne rade, Vijetnamci su napustili grad i otišli posjetit familije; na njihovo mjesto došle su horde Kineza koji na polupraznim ulicama fotkaju selfije s kičastim ukrasima koji nagoviještaju novu godinu - godinu svinje. Tết je generalno govoreći loše vrijeme za putovanje Vijetnamom, ali tu smo baš sad s opravdanim razlogom - sutradan se nalazimo s frendovima iz Pule i Beča, Edvinom i Sandrom, koji su otišli na put u novembru i sad nam se putanje križaju. 

Slika 2: Napokon milijunaši!

Slika 3: Kokoš na ulici je najnormalnija pojava. Posvuda su, ko golubovi!

Slika 4: KUD Zmaj izvodi dragon dance, za sretnu i uspješnu novu godinu

Za prvu noć bukirali smo si krevete u hostelu, i poslije večere prošetali do obližnje birtije Indika, koja mi je postala najomiljenije mjesto u gradu. Plejs je sakriven, s ulice uđeš u nekakav mali sokak pa prođeš kroz neki drugi restoran, skreneš lijevo pa opet lijevo, i dođeš u unutrašnje dvorište. U dvorištu je par stabala, stolovi, klupe, dj pult, diskretne lampice i nepometeno lišće na podu. Unutra jedva da ima ikog jer je lijepo vrijeme i svi sjede vani. Takva atmosfera me odmah vraća u dane mladosti kad smo zujali i ispijali beskrajne kave po birtijama splitskog geta. Te večeri, selektori su bili dečki iz kolektiva Banana Hustle, za koje je Luka ustvrdio da su jedno od vodećih imena saigonskog undergrounda. Popili smo svak po craft pivu i poslušali šta nam imaju za odsvirat - bilo je dobro. Po povratku u hostel dočekala su nas zaključana velika metalna vrata na kraju ulice - činjenica na koju nas u hostelu nije nitko upozorio, a Luka je jedva dočekao prigodu da se negdje ide pentrat. Ja sam ipak bila brža pa sam preko fejsa poslala poruku ekipi iz hostela i nedugo zatim se pojavila mlada Vijetnamka i otključala nam vrata. 

Slika 5: Indika - teški chill

Slijedeće jutro dok smo sjedili na terasi hostela i žnjopali doručak, dečko s recepcije otišao je korak dalje u želji da nam ugodi, puštajući s laptopa nekakvu hrvatsku treš muziku za koju nikad nismo čuli (shazamala sam, radi se o pop sastavu Pravila igre). Iako je muzika bila grozna, sam taj čin me jako ganuo :) Na putu smo već 3 tjedna i već sam se navikla na to da mi fale mama i sestra i frendovi; ali nisam sigurna jesu li se oni navikli na to da nas nema. Ja i dalje dobijam na fejsu invajtove za evente koji se događaju daleko od mene, na koje nema šanse da odem, ali iako se na njih ne attendam, ipak me poziv svaki put malo razveseli.

U Vijetnamu ćemo provest skoro 2 mjeseca, kretat ćemo se i po gradovima i po vukojebinama, tako da sam na mob instalirala duolingo i počela učit vijetnamski. Naučila sam reć 'tôi ăn chay' - ja sam vegetarijanac, i  'không đường' - bez šećera, vrlo bitno za znat jer ga ovdje po defaultu stavljaju u sve.

Instalirala sam i grab - aplikaciju sličnu uberu (s tom razlikom da osim auta možeš naručit i da te pokupi motor) i naručila nam auto da nas odvede do našeg novog brloga - luksuznog stana u luksuznom kvartu, koji smo skupa s Edvinom i Sandrom rentali preko airbnb-a. Mjesto se zove Vinhomes, to je moderni development kraj rijeke: 4 nebodera od 45 katova, bazeni, teretana, zavjese u stanu koje se otvaraju pritiskom gumba, uređeni park s terenom za mini golf, teniski tereni, portiri, stražari koji patroliraju okolo i čistači koji neumorno metu ulice i sve izgleda tip-top. Ovakav standard si u Hrvatskoj ne bi mogli priuštit ni u ludilu, tu u Vijetnamu nas košta smiješnih 80kn dnevno. 

Slika 6: Brlog s 5 zvjezdica

Slika 7: Luka na zasluženom wellnessu

Slika 8: Fina dama iz Vinhomesa

Slika 9: Mladi milijunaš se brčka

Naši prijatelji su došli i to je, skupa s tếtom, promijenilo dinamiku našeg putovanja idućih tjedan dana. Dane provodimo chillajući na bazenu, jedući instant noodle i gledajući netflix. U stanu je sve novo i izgleda kao da smo prvi gosti koji su u njega kročili nogom. Na televiziji je folija, na stolicama je folija, sve j 9 e u foliji! To me uznemirava, OCD u meni se razbuktava, počela sam gulit foliju sa stolica, i onda sam naprasno prekinuta: Sandra mi objašnjava da Azijati briju na to. Slogan je - ‘keep it new’. Ako skuže da smo skinuli foliju, bit će uvrijeđeni, smatrat će da smo uništili te stvari! Ma kakva klima, hrana, religija; u ovakvim detaljima se krije prava kulturološka razlika! 

Slika 10: Netflix and chill

Slika 11: Po cijele dane zezanje u bazenu

Za staru godinu sreli smo se sa Sandrinim frendićima iz Beča koji su također bili u gradu i svi smo skupa izašli vani. Prošetali smo centrom, sve je bilo blještavo i puno ljudi; Luka je komentirao da je tết seljačija - ko trka na prstenac u Barbanu, samo u većem mjerilu. Nije u krivu, ali nije li svaka manifestacija bilogdje na svijetu isto takva - prilagođena ukusu većine; bila to nova godina, doček nogometaša ili nešto treće? 

Slika 12: Vijetnamska trka na prstenac

Slika 13: 2019. - godina svinje (to sam ja)

Slika 14: Za potrebe fešte, dofurali su prijenosni odašiljač u grad

Slika 15: Roza Porsche na šljokice se divno uklopio u ovu tết estetiku

Najluđu noć u godini, za nas već drugu u zadnjih mjesec dana, zapečatili smo odlaskom u jedan od rijetkih klubova koji su radili - The Lighthouse. Navodno underground, iako nije - ni u doslovnom ni u prenesenom smislu. Klub je naime na krovu zgrade, kao i svi drugi klubovi u Saigonu, i jedini Vijetnamci u njemu su konobari, vjerojatno zato jer je cuga skupa čak i nama ‘zapadnjacima’ - najjeftinije piće je mala limenka pive koja košta 80 000 VND (22 kune). Zato ekipa cucla balone s dušikovim oksidom koji se mogu kupit na šanku, i atmosfera je ko na britanskim festivalima. Nesnosna je gužva i uopće mi se ne biva tu, teško se adaptiram na činjenicu da nas je sad odjednom 6 u društvu a ne samo Luka i ja, i da pričam na engleskom cijelo vrijeme, i da se svaka moja potreba da sjedim u tišini i kontempliram tumači kao to da sam nedruštvena ili da se zbog nečega durim. Možda sam se i ja odvikla od bivanja među ljudima, a možda je samo generalno nezadovoljstvo, otuđenje od same sebe, potaknuto putovanjem kao takvim, mijenjanjem svojih ustaljenih navika i bioritma. Činjenica je da već 3 tjedna, otkako smo otišli, nismo ništa ozbiljno trenirali i da je tijelo toga bilo itekako svjesno. I tako smo odlučili stat tome na kraj i sutradan smo otišli u teretanu. Prvo smo vježbali jogu, a onda još malo radili čučnjeve, i ostatak dana se osjećali fenomenalno. Idući dan smo otišli trčat u parkić u kvartu, a navečer smo se vratili u taj isti parkić s ekipom, ponijeli dekicu, zvučnik, pive. Bila je topla i vedra noć, obasjana zvijezdama i šarenom svjetlošću nebodera, i pirkao je ugodni vjetrić. Sjedili smo tu u parkiću, kreveljili se i vješali po spravama na dječjem igralištu, pili, slušali muziku i zezali se kao da smo doma, kao da smo na svom teritoriju. Sviđao mi se taj osjećaj, da možeš prenijet dio sebe i svojeg života tako na drugi kraj svijeta, i da sve ostane isto - i ljudi, i priče, i zajebancija, a samo da se ambijent promijeni. 

Slika 16: Svi prštimo od euforije na ovu najluđu noć

Slika 17: Novogodišnji vatromet, disko kugla na terasi Lighthousea

Nakon 5 dana napokon smo napustili udobnost našeg kvarta s 5 zvjezdica i otišli malo do grada. Naručili smo grab bike, i to mi je bila prva vožnja motorom u Vijetnamu. Bilo je, blago rečeno, stresno. Čak i u ovo praznično doba kad je grad poluprazan, na ulicama je kaos. Svi više-manje voze motore, al ajde barem nose kacige, za razliku od Tajlanđana. Voze ih se po 4-5 u jednoj traci, svi pretječu sve sa svih strana, semafor je više preporuka nego pravilo. Kakva svjetla, kakvi žmigavci! Prolazak kroz raskrižje je noćna mora, svi nadolaze sa svih strana, i trube, stalno trube! Trubom se označava preticanje, skretanje, trubom najavljuješ svoj dolazak u raskrižje. Glasno je i stresno. Svejedno, imam više povjerenja u svog vozača Graba nego šta imam u Luku kad se s njim vozim po Zagrebu na skuteru. Ovdje su ljudi rođeni s tim, na motoru su od rane adolescencije, voze ga bez po muke; uz to poznaju svaku ulicu, svako križanje, gužva im je normalna stvar. Na motoru prevoze sve i svašta, frižidere, vreće cementa, kaveze sa svinjama. Voze se cijele familije, po 4 ih se stisne na jedan skuter - tata naprijed, mama iza i još 2 curice u sredini; stišću se ko srdele i zbližavaju. Moj vozač vozi slalom između drugih auta i motora, provlači se ko jegulja između njih. Ja se iza čvrsto držim, zatvaram oči i mantram: sve će bit u redu, sve će bit u redu. I sve je bilo u redu. I prvi i drugi i treći put, i onda sam se konačno malo opustila, i ja sam se saživila s tim ludilom. Ipak, krajnji cilj našeg boravka u Saigonu bio je kupit motore, a nakon toga trebalo je sjest na te iste motore i odvozit road trip po Vijetnamu; opustit se u prometu i bit sposoban vozit u ovim kaotičnim uvjetima bilo je krucijalno, a vožnja Grab bikeom dosta je tome doprinijela. 

Slika 18: Vožnja grab bike-om

Slika 19: File lososa kao suputnik

Slika 20: Prijevoz tereta na motoru ovim momcima ne predstavlja nikakav problem

Video 1: Prometno ludilo na ulici

Tết se bliži kraju i grad se lagano budi; restorani rade, sve je više ljudi na ulicama. Familije se okupljaju oko malih stolova na pločniku, jedu i pjevaju karaoke - omiljena razbibriga u ovim krajevima. Pjevaju svi u krug, bez obzira imaju li sluha ili ne. Život se opet odvija na ulici; tu na prljavom podu se prodaje hrana, tu se kuha, tu se pored uličnih lampi bacaju ostaci hrane koje onda jedu ulični psi. Na malim oltarima pale se lažni dolari i mirisni štapići, ostavlja se hrana i piće za bogove. Azijatkinje ful briju na kombinezone, hodaš ulicom i sve žene ga nose, na cvjetiće ili neki drugi šareni uzorak; izgledaju ko da se spremaju na neki veliki pidžama party. 

Slika 21: Obiteljsko okupljanje na ulici uz večeru i karaoke

Slika 22: Lik se brije na balkonu nožem, bez pjene i ogledala. Hard core!

Slika 23: Lokalci

Slika 24: Čistač cipela - kod nas ga nisam dugo vidila

Slika 25: Lažni dolari - mito za bogove da budu milostivi

Slika 26: Old school gejmanje

Slika 27: Azijatkinje sa slumber partyja

Fasciniraju me uske kuće, poput ljudi na motorima i one su se nagurale i onda rastu samo u vis. I stare kolonijalne, i nove moderne, sve su uske. Najtanja šta sam ju vidila nema ni 2 metra! Razlog tomu je šta se prije porez na nekretnine plaćao prema širini kuće na uličnom pročelju, a ne prema bruto površini. 

U čitavom gradu isprepliću se socijalistička arhitektura i simbolika, koji u meni neminovno bude nostalgiju prema djetinjstvu u staroj Jugi, i KFC, Starbucks i drugi simboli kapitalizma; klasicistička zdanja koja podsjećaju na vrijeme francuske kolonizacije, derutne kuće koje služe samo kao spavaonice i spremišta, jer svi žive na ulici, i superluksuzni neboderi poput našeg u Districtu 1 koji budno promatraju grad s visine. Gradi se puno, najviše uz rijeku Sài Gòn, i bilo bi doista uzbudljivo vratit se u grad opet za 5-10 godina, da vidimo kako je izrastao.  

Slika 28: Mršave kuće

Slika 29: Mršave kuće, modernija verzija

Slika 30: Krasan raspadajući blok zgrada u socijalističko - modernističkom stilu

Slika 31: Ljubav na prvi pogled, najljepše zdanje Saigona - Fakultet medicine i farmacije. Nažalost portiri nas nisu pustili unutra da bolje pofotkamo

Slika 32: Pogled na Bitexco Financial Tower i skydeck na 49. katu na koji se nismo popeli

Slika 33: Isus nas blagoslivlja s balkona

Slika 34: Srp, čekić i Starbucks

Otišli smo do backpacker districta, s ciljem da obiđemo hostele i vidimo ako netko prodaje motor. Nismo našli ništa jer jebiga, ipak je 2019. i sve se odvija na internetu. Sjeli smo u hipsterski kafić popit najsporiju kavu na svijetu - naručiš je i onda prvo sjediš 15 minuta i čekaš da iskapa kroz filter, a onda tek moš pit. Nije za nestrpljive! Za to vrijeme, ulica se napunila ljudima i motorima, i pretvorila u jedan neviđeni kaos. Pločnici su svi bespravno zauzeti terasama kafića (problem koji očito muči i Vijetnam, a ne samo Hrvatsku), i na ovih jadnih 5 metara ceste šta je ostalo se zbilo sve živo i neživo, i svi se nervozno guraju i psuju. U takvom kaosu najsmješnije je vidit taxi kako bespomoćno stoji nasred ceste - pa šta njemu bi da prolazi ovuda, ako je fetivi Saigonac onda valjda zna da backpacker street treba izbjegavat ko kugu. 

Slika 35: Luka čita knjigu dok najsporija kava na svijetu kapa

Slika 36: Kava s vijetnamskim potpisom: na dnu šalice je kondenzirano mlijeko, a na vrhu filter iz kojeg kapa kava, kap po kap, i tako do preksutra

Slika 37: Lijepa strana backpacker districta

Slika 38: Prometni kaos u backpackerskoj ulici Bùi Viện

Slika 39: Siroti ljudi. Nama je pješke trebalo sat vremena da dođemo od jednog do drugog kraja ulice :D

Prvi dan kad smo došli u grad, u restoranu smo naručili juhu s noodlima, uz koju nam je konobarica donijela tanjur pun raznih začinskih trava, i još komadić limete i neki umak. Mi smo trave poprskali limetom i pojeli na salatu - koji kreteni! Trebalo nam je tjedan dana da to shvatimo, kad smo otišli sa Sandrom i Edvinom na phở, i onda su nam oni objasnili kako se jede. Znači limeta se stavlja u juhu, i začinske trave se isto stavljaju u juhu, i jede se sve skupa. Tako već ima smisla. 

Slika 40: Luka je seksi dok jede phở

Tu smo već tjedan dana, udomaćili smo se, ali još nismo našli motore. Edvin i Sandra su otišli dalje za Mũi Né, a mi smo se preselili u hostel i vratili našem starom ritmu. Malo štedimo pa nismo uzeli dvokrevetnu sobu nego dorm, što za posljedicu ima smanjeni komfor; netko u sobi hrče pa spavam s čepićima u ušima. Jastuk mi je prevelik i boli me vrat, sreća pa sam ponijela mali kamperski jastuk na napuhivanje - jedna od stvari za koju sam prije puta vagala jel mi doista treba ili ne, jer trebalo je racionalizirat prtljagu, a na kraju se evo ispostavilo da će dobro doć. I da, praktičniji je za nosit nego veliki anatomki jastuk kojeg moja sestra vucara sa sobom di god da ide otkad je operirala kralježnicu. Ono šta me možda najviše smeta u hostelu su madraci, koji su novi novcati, lijepi i tvrdi, ali i dalje umotani u plastiku (keep it new) i zbog toga nenormalno škripe pri svakom ma i najmanjem pokretu. Sunce izlazi u 6 ujutro, pijetlovi počinju s kukurikanjem oko 5 i po, ali najveći ranoranioci su Kinezi, koji se bude u 5 ujutro i onda bez imalo obzira za druge halabuče po hostelu. I Vijetnamci se dižu rano, oko 10 već upeče sunjara pa svi prestaju radit i poliježu di ko stigne - po zidićima, hemocima ili travici u parku. Dućani rade dvokratno, ko u Splitu nekad davno. Hodaš ulicom u podne, jedan, i nema žive duše; ako slučajno vidiš nekoga onda sa sigurnošću moš ustvrdit da se radi o zapadnjaku, jer su samo oni dovoljno ludi da hodaju po najgorem zvizdanu. 

Slika 41: Grlice i kokoši, naši prvi susjedi u hostelu

Slika 42: Udre zvizdan, a ti trk do najbližeg hlada leć u hemok

Slika 43: Nisam Vijetnamac, ali znam i ja šta je fjaka!

Slika 44: Kartanje na ulici, omiljena zanimacija poslije karaoka

Idućih par dana smo gledali neke motore s oglasa, redom sve karampane. Dvije Holanđanke su nam nudile svoje Honda Winove za po 250$ ali ja nisam htjela da ih kupimo; motori su jako mali, istrošeni i izgledaju nepouzdano; nisam se mogla vizualizirat da se na njima vozimo sve do Hanoia. Neki muljator je pak za svoj Honda Win tražio smiješnih 350$, a bio je u još gorem stanju nego ova prva dva. Onda smo gledali neki malo jači motor, očito sastavljen od raznih dijelova drugih motora. Auspuh mu je bio premali pa je bio jako glasan, šta je Luki odma zasmetalo. Odveo ga je provozat đir po kvartu, i nakon 200 metara mu se odvidao gas. Objasnili smo čovjeku da ne može takav motor prodavat za 600$ i, pošto više nije bilo ničega vrijednog spomena na tržištu, odlučili da ćemo motore ipak rentat, a ne kupit. Našli smo dućan s dobrim preporukama i rezervirali dvije Honde XR150, koje ćemo uzet tu a vratit u Hanoiu. 

E sad kad smo riješili ovaj najvažniji dio radi kojeg smo se toliko dugo zadržali u Saigonu, sad smo bili lagani. Ostalo nam je još 2 dana dok nam motori ne budu spremni, i proveli smo ih u razgledavanju. Bili smo u war museumu, otišli na market u Chợ Lớn - najveći Chinatown na svijetu. Nakon šta smo savladali phở, naučili smo jest još neka vijetnamska jela: bánh xèo - gigantska palačinka punjena povrćem i mesom ili škampima, koja se servira uz začinske trave i salatu. Komadić palačinke se skupa sa začinima umota u list salate i onda se sve skupa umoči u umak. Kad naručiš pečenu ribu - cá nướng, uz nju dobiješ rižin papir, noodle i salatu. I onda opet slijedi motanje! Riba i noodli se umotaju u salatu, i onda se to sve skupa umota u rižin papir i opet toća u umak. I onda za kraj lau - hotpot. Na stol ti donesu malo kuhalo i na njega teču s juhicom, i onda još sa strane tanjur s hrpom ili sirovog mesa, ili ribe, školjki, morskih plodova, pa onda još drugi tanjur s travama i povrćem, i treći tanjur s noodlima. I onda sve sam moraš kuhat, postoji redoslijed kojim se hrana ubacuje u juhu i redoslijed kojim se vadi. U svakom slučaju, u Vijetnamu hrana gotovo nikad nije gotovo jelo, u kuhinji obave pola posla i onda tebi ostane druga polovica. 

Slika 45: War museum, Luka i helikopter

Slika 46: War museum - slikoviti prikaz posljedica Agent Orangea

Slika 47: Ovako izgleda peškarija

Slika 48: Sušeni škampi na marketu, njam!

Slika 49: Luka suvereno vlada umijećem kuhanja hotpota

I došao je napokon taj dan kad smo išli pokupit motore. Možda nije naodmet napomenut da se ja užasno bojim motora, i da sam se smrtno posvađala s Lukom prije godinu dana dok smo planirali put i on je izjavio da ćemo u Vijetnamu putovat na motorima. Rekla sam kategorički NE. Ali pošto u životu treba radit na sebi, odlučila sam stat na kraj svom strahu, i na jesen upisala autoškolu za A kategoriju. Instruktor se čudom čudio šta ja tamo uopće radim, kad se iz aviona vidilo da se bojim vozit. Al ajde, prošlo je neko vrijeme, i osjećala sam se sve sigurnije, savladala sve zadatke na poligonu, osim omraženih osmica. Bojala sam se skretanja udesno. Lijevo sam skretala bez problema, desno nikako. Onda smo obrnuli osmicu naopačke pa sam počela normalno skretat udesno, ali sad mi je štekala lijeva strana. Moj strpljivi instruktor se valjda propio od muke! Na dan kad sam trebala imat ispit, u poodmaklom 11. mjesecu, padala je kiša i iz HAK-a su zvali da odgode ispit za proljeće. I tako sam ja otišla na put, vozit road trip po Vijetnamu, bez vozačke dozvole. Čovjeku koji nam je rentao motore to nije nešto posebno smetalo, a ja sam se nakon 2 kruga po kvartu prisjetila svega. Al vjerujem da sam smiješan prizor na cesti, na velikom cross motoru koji izgleda ko zvijer iako ima samo 150 cc, a vozim se ko baba :D

Na dan odlaska digli smo se u 5 ujutro, netom nakon Kineza, i prije zore i gužve napustili grad. Idemo na jug, na deltu Mekonga. Prava avantura tek počinje!

Slika 50: Luka izgleda opasno sa svojom Hondom XR150

[brlog]

3.

Čitala sam o tome već prije, nije da nisam znala, ali me isto iznenadilo koliko jako lože klimu na brodu. Unaprijed sam se pripremila tako šta sam obukla svoje papak-čarape i iz velikog ruksaka u mali premjestila vjetrovku i šal, šta se na kraju ispostavilo kao nedovoljno, jer sam komotno mogla bila obuć i flis i opet bi mi bilo hladno. Ta 4 sata koliko traje vožnja katamaranom od Koh Taoa do luke provela sam zamotana ko muslimanka, a onda smo u luci sjeli na bus za Surat Thani u kojem je bilo ipak malo toplije. 

Slika 1: Katamaran (primjetite retrovizore!)

Slika 2: Zamotana

Ono o čemu sam isto čitala je to da kad se voziš autobusom, vrlo je izgledno da će ti tijekom vožnje neko od šofera kopat po prtljazi i probat ukrast neku vrednotu, ako je imaš. Naravno, svi traže pare, ali mi nije jasno je li to zbog toga što: a) nisu svjesni vrijednosti nekih drugih predmeta iz prtljage, ili b) misle da bi bilo preočito da maznu nešto volumena većeg od par novčanica. Kako god okreneš, to da su nam kopali po prtljazi je preočito, jer seljaci ni ne znaju propisno zatvorit ruksak. A ne znaju ni da sam backpack (ganz novi Deuter Aircontact Pro) vrijedi više nego sva sranja u njemu, jer naravno da sve iole vrijedno nosimo sa sobom u malim ruksacima. Svejedno, kopanje po stvarima mi je diglo tlak jer mi je mali đikan totalno sjebo koncept mog savršeno posloženog ruksaka s vakumiranom robom, strgo je pola zipova na kesama i sad više ne mogu vakumirat; otišo je tolko daleko da je otvarao torbicu s prvom pomoći i pola bočice Cerustopa se razlilo posvuda i sad je sve masno. I onda kao šlag na kraju, usred tog prekopavanja Lukini su ključevi od stana izgleda ispali iz ruksaka i to smo skužili tek tjedan dana nakon. 

U Surat Thaniju su nas premjestili s busa u kombi, i kad smo došli u Khao Sok već je bio mrkli mrak. Cesta je bila mračna, temperatura ugodna, i atmosfera baš onakva kakvu sam priželjkivala: mlačna noć na rubu džungle, praćena orkestrom žaba. Aritektonski stil koji ovdje prevladava može se nazvat u najbolju ruku neoneoklasicizam (ili kako ga je Luka nazvao - neokus); ekipa ful brije na starogrčke i starorimske redove, od kojih su im daleko najdraži korintski i kompozitni, naravno sve pomiješano s nekakvim elementima tradicionalne tajlandske arhitekture i s neizostavnim prefabriciranim betonskim balustradama radi kojih sve skupa izgleda ko hrvatska obala. Tako su 'luksuzni' resorti na koje smo znali naić u oglasima zapravo teški kičeraj, neukus najgore vrste. 

Slika 3: Suburbana kičasta arhitektura, pogled iz busa

Slika 4: Arhitektonski neukus na tajlandski način

Slika 5: Benzinska stanica u Khao Soku

Bungalow koji smo rezervirali u Khao Soku bio je sušta suprotnost: arhitektonski minimalizam, tradicionalna gradnja bambusom, najzeleniji i najgušći vrt do sada, i prejebena chill-out zona s mnoštvom hemoka. Vlasnik je Nijemac, šta objašnjava zašto su stvari napravljene kako treba. Za vrlo pristojnu cijenu (450 bahti / 90 kn) dobili smo bungalow s ventilatorom, mrežicom protiv komaraca i kupaonicom bez tople vode (u tropima to i nije toliko bitna stavka). Bilo je tu i noćnih posjeta svakojakih buba i insekata, šta mene nije posebno uznemirilo jer jebiga – u džungli smo. Luka je ipak povremeno negodovao jer su mu tropski žohari njuškali po stvarima.

Slika 6: Chillanje u hemoku ispred bungalowa

Slika 7: Brloženje ispod mrežice za komarce

Nacionalni park Khao Sok prostire se na površini od 739 m2; to je najstarija prašuma na svijetu i najveća divljina koja postoji u Tajlandu. Karakterističan je po ekspresivnom krškom reljefu koji je nastao pomicanjem tektonskih ploča i erozijom tla zbog obilnih monsunskih sezona, a u svoj svojoj ljepoti ogleda se u jezeru Cheow Larn, omiljenoj turističkoj destinaciji. Svoju dobru očuvanost može zahvalit smrtnoj epidemiji koja je 40-ih pokosila lokalno stanovništvo i tajlandskim partizanima koji su 70-ih okupirali cijelo područje, zbog čega nije eksploatirano i danas imamo tako dobro očuvanu prašumu. Prvi dan otišli smo na deep jungle hike u jugozapadni dio parka; bilo nas je 5 u grupi – Luka i ja, neki drugi mladi zaljubljeni par iz Bugarske, i lokalni vodič. 

Slika 8: Ja i mladi Bugari koji su se obukli kao da idu na festival, a ne u džunglu

Slika 9: Mladi Indiana Jones ispred slapića

U ovom dijelu džungle raste najveći cvijet na svijetu – Rafflesia. Divovski cvijet je zapravo parazit koji raste na korijenu lijane, dok ne procvjeta izgleda ko kupus, a kad procvjeta bude promjera i do 1 metar i smrdi smrdi užasno smrdi (po trulom mesu)! Navodno da ga ljudi i jedu, jer ima mesnate latice debele ko steak, i fin je unatoč nesnosnom smradu. Nije nas dopala ta (ne)sreća da vidimo neku Rafflesiu u cvatu jer jebiga, cvatu samo tjedan dana godišnje.

Slika 10: Rafflesia netom prije cvata

Ono šta je karakteristično za stabla koja rastu u džungli su tzv. ‘buttress roots’ ilitiga u slobodnom prijevodu kontrafor-korijenje. Stvar je u tome da je plodno tlo u prašumama dosta plitko, pa od dubokog temeljenja nema neke koristi. Tako se korijenje više razvija u širinu, i ima visok presjek radi stabilnosti na horizontalne sile (Luka ga je nazvao visokostijeni nosač). 

Slika 11: Visokostijeni nosač (i ja za mjerilo)

Druga biljka često viđena u prašumi je bambus. Apsolutni šampion šta se tiče brzine rasta (1 metar dnevno!!!), zbog čega našeg vodiča nije grizla savjest kad je sa svojom malom mačetom posjeko par komada da nam napravi suvenire - šalice od bambusa. Ono šta je isto fascinantno je to da bambus ima tlačnu čvrstoću veću od betona i vlačnu čvrstoću jednaku čeliku, zbog čega je odličan izbor za građevni materijal. Koristan je još i zato jer spriječava eroziju tla, sveprisutnu u šumi gdje pada prosječno 3500 mm kiše po m2 godišnje! 

Slika 12: Nepregledno prostranstvo bambusa

Slika 13: Naš vodič siječe bambus da nam napravi šalice

Mi tu famoznu kišu nismo doživili jer sad je dry season, ali samo se zato smočili par puta (ako ne računamo kupanje u znoju). Prvo smo se kupali ispod vodopada di smo nahranili ribice korama od ananasa, onda smo se još jednom okupali kad smo prelazili rijeku na mjestu di je bilo nemoguće preć ikako drukčije, a mladi Indiana Jones se smočio još jednom kad se poskliznuo na kamen i upao u rijeku – sigurno mu je bilo zabavno gacat dalje po džungli tako u mokrim patikama :)

Slika 14: Slapić ispod kojeg smo se kupali

Slika 15: Hranjenje ribica ananasom

Životinje je jako teško susrest iako ih je masu, jer ili žive visoko u krošnjama ili su aktivne noću (ili oboje). Mi smo vidili zmiju, gigantske paukove, cvrčke, termite, krijesnice, par majmuna i par svinja. Jedina veća zvijer koja je pokazala njušku usred bijela dana bio je Luka :)

Slika 16: Dvije svinje

Slika 17: Mladi Indiana Jones - gospodar džungle

Drugi dan otišli smo na jako popularan dvodnevni izlet na jezero Cheow Larn. Ispred bungalowa nas je pokupio kombi koji nas je nekakvih sat vremena vozio do luke na jezeru. Fascinira me unutrašnje uređenje kombija, mješavina retro futurizma i kineskog kiča. Luka kaže da su svi auti koji se tu voze proizvedeni u Kini pa je tako i estetika prilagođena kineskom tržištu. 

Slika 18: Odiseja 2019 u Khao Soku

U luci se naša grupa od cca 12 ljudi skupa s vodičem i vozačem - thai rastafaraijancem ukrcala na long tail boat. Kao što ime daje naslutit, to je dugačak i vitak drveni brod na kojeg je montiran rabljeni motor od kamiona ili auta, s dugačkom osovinom na kraju koje je propeler. Piči po vodi ful brzo ostavljajući za sobom oblak vodene prašine. 

Slika 20: Long tail boat

Slika 21: Ova zvijer od motora pokreće brodić

Slika 22: Osim motora, ponekad se recikliraju i drugi dijelovi motornih vozila, kao npr. sicevi i volani

Vozit se u brodiću jednak je gušt kao i promatrat druge brodiće kako prolaze. Vožnja je trajala nekakvih sat vremena, orgazmičko iskustvo kroz jedan od najljepših landscapeova koje sam ikad vidila, popraćeno povremenim osvježavajućim prskanjem vode. 

Slika 23: Krški fenomeni na jezeru Cheow Larn

Slika 24: Layeri i layeri ljepote

Slika 25: Long tail boat praši po jezeru

Onda smo stigli u naš novi brlog za naredna dva dana: 'floating bungalows', poredani u niz uz dugački dok. Kad izađeš iz svojeg bungalowa moš direkt skočit u jezero i kupat se, ili otić na vožnju kajakom. 

Slika 26: Plutajući bungalowi

Slika 27: Chillanje na terasici ispred bungalowa

Slika 28: Teški brlog

Slika 29: Zamišljeni pogled u daljinu: hoće li nam ikad više bit ovako lijepo?

Prvo smo se malo kupali, a onda smo otišli na lagani hike kroz džunglu i posjet zloglasnoj špilji Nam Talu. Zloglasna je zato jer je prije 10-ak godina tamo umrla grupa od 8 turista, greškom vodiča koji su ih odveli u špilju u špici monsunske sezone (iako su dobili naputak od uprave parka da to ne rade), i bujica vode ih je odnijela ravno u smrt. Špilja je pretežito suha, iako ima dijelove koji su potopljeni i voda ti dođe do grla. Za razliku od naših špilja, tu je temperatura ugodna; mi smo išli unutra u kupaćim kostimima i bilo nam je taman. 

Slika 30: Naš veseli vodič i rasta vozač

Slika 31: Biljni tunel na putu u špilju

Slika 32: Veličanstveni Luka ispred veličanstvenog stabla

Slika 33: Ulaz u Nam Talu Cave i ja točno ispod velikog falusa

Nevjerojatno je koliko je turističko špiljarstvo zapravo neuređeno u Tajlandu (ovo sad ne pišem iz perspektive jednog špiljara, nego običnog turista). Špilja nije umjetno osvijetljena, šta ajde nije toliki problem jer je ovo ipak 'avanturistička tura', dakle nije za nesposobne, i svak dobije svoju naglavnu lampu prije ulaska. Nema nikakvih kaciga. Nema kaciga! Dijelovi su jako skliski i nema nikakvih ograda ili gelendera, jedan dečko si je fino oderao ruku. Vodiči ne daju turistima nikakve upute za ponašanje, ekipa unutra viče, plaše šišmiše i uperuju svjetlost lampe u njih. Tako nešto kod nas je nezamislivo; doduše naši šišmiši hiberniraju preko zime jer nemaju šta jest i onda ako ih slučajno probudiš oni jadni umru od gladi. U Tajlandu je ipak nemoguće umrit od gladi u bilokoje doba godine. Ispred špilje je info tabla s najbesmislenijim engleskim prijevodom kojeg sam ikad vidila, sigurno je Google translator krivac za taj nonsens. Sve u svemu, Luki i meni je bilo ok, i kupanje u špilji je bio možda highlight svega. 

Slika 34: Kako je moguće da institucija poput nacionalnog parka ne angažira dobrog prevoditelja? 

Predvečer (Sunce tu zalazi u 18h) smo otišli brodićem skupa s grupom na 'night safari'. Safari se odvija na jezeru, približiš se brodom ful blizu obale i onda se ugasi motor i čeka da se pojavi neka životinja. Vidili smo 2 makakija na stablu bambusa (tamo spavaju); prvo su se poseksali a onda je uslijedilo postkoitalno timarenje. Slatko :) Onda smo vidili jato great hornbilla, ilitiga dvorogih kljunorožaca. To su velike (i ugrožene ptice) žutog kljuna, raspona krila do 1,5 m. Doletili su odnekud i onda se smjestili po stablima uz rijeku, spremajući se na počinak. Cijelo iskustvo je pokvario drugi brod koji je došao iza nas, i sa svojim glasnim motorom nadglasao zvukove prašume i uplašio ptice. 

Puno bolji safari organizirali smo si Luka i ja sutradan ujutro, ustavši se u cik zore (5 ujutro), dok su svi drugi još spavali. Uzeli smo kajak i odveslali s njim u obližnji rukavac jezera. Noć je polako blijedila, a džungla okupana jutarnjom maglom je pjevala svoju simfoniju. Ima tu svega: majmuni, ptice i divlje kokoši, koji se naizmjenično nadglašavaju u savršenoj fugi zvukova kakve može komponirat samo majčica priroda. Ovo je bilo nešto najljepše šta smo dosad napravili!

Slika 35: Zora nad jezerom

Slika 36: #nofilter

Slika 37: Ranojutarnje razbuđivanje veslanjem

Slika 38: Luka je sretan jer nam je lijepo :)

Slika 39: Prve zrake Sunca probijaju se kroz maglu nad jezerom

Po povratku u bungalowe smo se još malo kupali, a onda otišli posjetit još jednu špilju - Diamond cave. Vrlo mala špilja s lijepim ulazom, do koje se može doć samo brodom. Osim šišmiša, u špilji smo naišli i na mali kipić Rame V.

Slika 40: Three rocks

Slika 41: Pogled na jezero s ulaza u špilju

Slika 42: Mladi speleološki pripravnici

Slika 43: Rama V. se udobno smjestio u ovu malu nišu

To popodne oprostili smo se od Khao Soka, ali ne i pustolovine, jer pred nama je bila još jedna noć prije napuštanja Tajlanda. Lokalnim autobusom uređenim standardno kičasto smo se odvezli do Phuketa, odakle smo sutradan letili za Ho Chi Minh. 

Slika 44: Tipičan tajlandski autobus: zavjesice, plafonjere i imitacija mramora

Odlučili smo uštedit malo para i ne otić u hostel, nego umjesto toga spavat u hemocima na plaži ispod aerodroma. Plaža je bila dugačka, bilo je teško hodat s 20 kg ruksaka na leđima po mekanom pijesku, a prešli smo je uzduž i poprijeko dok nismo našli ok mjesto za kampiranje. Ja sam radila paniku jer je s jedne strane na plaži bilo lokalaca koji su lovili rakove i mislila sam da će nas po noći doć opljačkat, a s druge strane je bila avionska pista po kojoj su se prešetavali radnici i mislila sam da će nam zvat policiju. U svakom slučaju, nakon napornog traženja napokon smo našli 2 palme u relativno sakrivenom dijelu, i postavili hemoke na kat - ja dole, a Luka gore. Okupali smo se po posljednji put i išli spavat. Dok sam ja sjedila u donjem hemoku, Luka se krenuo preko mene penjat u svoj i onda smo odjednom čuli KRC i ja sam se našla na podu, s Lukom, njegovim hemokom i palmom na sebi. Da, srušili smo palmu. Očito je bila suha i mrtva, a mi to nismo skužili po tom mrklom mraku. Sva sreća da smo bili na pješčanoj plaži a ne na škrapama, jer bi inače završili s par ozbiljnih prijeloma! 

Slika 45: Luka sklanja srušenu palmu s mjesta zločina

Nakon ovog nemilog događaja nije nam preostalo ništa drugo nego premjestit hemoke na druga stabla. Noć je bila kratka i popraćena zvukovima aviona koji polijeću i slijeću, ali to nas nije puno smetalo jer ja spavam s čepićima za uši a Luka ima tvrd san. Možemo reć da je naše prvo 'kampiranje' prošlo dobro! Sve dok nije svanulo jutro, kad su se skupa s nama probudili i mravi ubojice i počeli nas mahnito grist bez ikakvog razloga. Ugrizi su bolni, a nakon 12 sati bol prestaje i počinje nesnosan svrab koji traje danima. Lijepa uspomena na ovu lijepu zemlju :)

Slika 46: Moj hemok okupan svjetlošću reflektora s avionske piste

Slika 47: Jutarnji pogled na hemoke i plažu

Slika 48: Avion slijeće

Da si još malo zakompliciramo život na kraju, pretumbali smo svu prtljagu da smanjimo težinu backpacka na 15 kg, koliko je bio maksimalni limit na našem low cost VietJet letu, i nismo uspili jer i nakon šta smo dupkom napunili svoje carry on ruksakiće s teškim stvarima, backpackovi su i dalje imali po 17 kg svaki. Međutim barba na šalteru nije imao nikakvih primjedbi i tako smo bez ikakvih dodatnih naknada uspjeli čekirat svu prtljagu. Opet puno drame nizašta!

Slika 49: Posljednji pogled Na Tajland iz aviona - Phang Nga zaljev

[brlog]

2.

Na kolodvoru u Chumphonu su nas žigosali, u luci nam skenirali putovnice, a potom smo se uz prve zrake sunca prošetali dugačkim drvenim dokom dugo dugo sve do kraja gdje nas je čekao katamaran. Na moru smo! Pješčana plaža, palme, cijeli komplet. Vožnja do Koh Taoa je trajala 2 i po sata i bila je dosta ugodna; bili smo opet na brodiću, zrak je bio čist, vrijeme je bilo lijepo, sve je bilo lijepo. 

Slika 1: Izlazak Sunca, pogled s katamarana

Prvo smo se na 2 dana smjestili u hostelu blizu luke dok se malo ne dobijemo i ne proučimo situaciju. A situacija je bila slijedeća: otok je bio krcat backpackerima, bili su glasni, jeli su zapadnjačku hranu i navečer cugali u nekom od 100 kafića načičkanih na plaži. Kafići su slatki ali puštaju groznu muziku, uglavnom EDM, pa većinu vremena sve skupa izgleda ko u najboljem slučaju Bačvice, a u najgorem Zrće. Svi voze motore bez kaciga pa onda kad padnu i razbiju se, kaže se da su dobili ‘Thai tatoo’. Mene je Luka nagovarao da rentamo motor i istražujemo otok al sam kategorički odbila jer su ceste očajne i vozi se lijevom stranom i ne želim se tetovirat. 

Slika 2: Brlog #1 u hostelu

Slika 3: Patka nonšalantno šeće cestom i kenja

Slika 4: Stanje na cestama

Sve je malo skuplje nego na kopnu, al to je normalno – tako je i u Hrvatskoj. Ipak, može se nać hrane po povoljnim cijenama, u malim uličnim lokalima. I po pitanju ponude tu je stvar malo drukčija nego u Bangkoku, jer ovdi je baš sve prilagođeno zapadnjacima, pa tako na svakom uglu ima pizze, hamburgera i palačinki, a za pronać fried rice ili pad thai se ipak treba malo više potrudit. Od neobične hrane probala sam sladoled od kukuruza, naravno zabunom jer je na omotu bio nacrtan žuti sladoled i pisalo je nešto na tajlandskim hijeroglifima, a ja sam naivno pretpostavila da se radi o ananasu. Boy, was I wrong! Sladoled je bio presladak, baš kao i sve ostalo, jer Tajlanđani stavljaju šećer u SVE. Ali ono, baš sve. Jogurt, peciva, krekere s češnjakom, čak i vodu. Kad naručiš hranu u restoranu, uglavnom bude bezokusna i moraš si je sam začinit.  Na svakom stolu nalazi se set od 4 začina, a Tajlanđani si u jelo stave od svakog po jednu žličicu. Začini su: chilli (ljuto), riblje ulje (slano), ocat (kiselo) i - fanfare molim - šećer (slatko). Uopće ne čudi da cijela nacija ima problema s viskokim krvnim tlakom i dijabetesom. Tajlanđani inače ne poznaju institut wc papira, oni kraj wc školjki imaju instalirane male tuševe za oprat guzicu, a wc papir je tu samo kao ustupak zapadnjačkim turistima i zabranjeno ga je bacat u wc (nešto šta uvijek iznova moram podsjećat Luku da ne radi, c c c). Kanalizacija ima ispust na nekoliko mjesta na plaži pa onda kad šetaš s dragim u suton možeš primjetit jata riba kako se naguravaju oko tih ispusta i bore za svoj komad večere. Njam! 

Slika 5: Sairee beach - plima

Vode na otoku ima malo, crpe je iz bunara s kišnicom, a sad je sušna sezona. Pritisak vode u cijevima je nikakav i nemoguće se kvalitetno otuširat. Međutim, pritisak u tušu za guzicu je odličan pa se ja većinu vremena tuširam njime, čućeći na podu wc-a, i izgledam ko debil. Jebiga, treba se snać. U lokalnoj samoposluzi našla sam čarape za japanke i kupila ih, jer me sestra ukorila da moram nosit čarape da me ne bi boli komarci. Sad ih nosim stalno i sama sebi sam super jer se osjećam još malo manje kao turist, a Luka mi se smije i kaže da izgledam ko seljanka. Ma ko ga šiša! 

Slika 6: Papci

Treći dan na otoku napustili smo hostel i preselili se u slatki mali (i jeftini – samo 500 bahti dnevno) bungalow blizu plaže. Vrlo je basic, ništa luksuzno, ali je okružen divnim tropskim vrtom, ima hlada, stabala za objesit hemok, i svako jutro se budimo uz zvukove čudnih ptica i mršavih kokoši koje počinju kokodakat i kukurikat već u 5 ujutro, sat i po vremena prije zore. Valjda i one imaju neki svoj unutarnji jet lag. 

Slika 7: Brlog #2 - bungalow

Slika 8: Na terasi brloga - ja metem, Luka proučava guidebook

Slika 9: Luka chilla u hemoku ispred kuće. Ma ko ovo more platit!

Koh Tao inače u doslovnom prijevodu znači otok kornjača. Kornjače su ovdje nekoć bile česti gosti, tu su dolazile položit svoja jaja i onda bi se rodile horde malih kornjačica i sve bi odjednom sa svojim malim nožicama odjurile prema moru, baš kao u dokumentarcima. Neko vrijeme ih nije bilo vidit ni čut, radi turizma i zagađenja, i evo od nedavno su opet počele posjećivat neke plaže. Yay! 

Otok je okružen koraljnim grebenima i ima bogato podmorje, pa je prije svega zanimljiv roniocima. Na otoku ima masu ronilačkih klubova koji nude razne tečajeve, navodno najjeftinije na svijetu. Zbog toga, najveći dio turista koji se tu nalaze je došao upravo to – naučit ronit. Naravno, ni ja nisam iznimka. Luka je tu korak ispred mene, on je svoju prvu zvjezdicu od CMAS-a dobio još prije 4 godine u Puli, i sad je upisao advanced course. Ja sam ko i većina drugih upisala Open water course, tečaj u trajanju od 3 i po dana koji se sastoji od 9 teoretskih cjelina s mini testovima, završnog ispita, 4 sata treniranja u bazenu, i na kraju 4 zarona u otvorenom moru. Tečaj košta 11000 bahti i cijena je ista svugdje na otoku. Teoriju sam položila bez problema jer sam štreber po prirodi, a onda smo krenuli ronit. U bazenčiću di smo trenirali je bila pljuga jer je plitko, al smo se neoprenima unatoč smrzli ko pičke, jer nije lako bit mokar 4 sata u komadu. I onda sutradan smo sjeli svi na brodić i krenuli prema jednom od obljižnjih koraljnih grebena. Puhalo je, more je bilo nemirno. Instruktorica je pitala jel netko možda pati od morske bolesti i svi smo samouvjereno rekli neee, ali čim je brodić isplovio iz luke ja sam pozelenila i provela idućih pola sata pjevajući rigoletto na brodskom wc-u. Prvi zaron je bio trapav, svi smo se borili s balansiranjem, strugali smo perajama po pješčanom dnu. Treba vježbat! Čim smo izronili na nemirnu površinu meni je opet postalo zlo i prvo sam malo bljucnula kroz regulator, a onda sam se popela nazad na brod i nastavila na wc-u. Instruktorica me ostavila da spavam u kapetanovoj kabini i odvela grupu na drugi zaron bez mene. Sat vremena kasnije probudila sam se sama na brodu s još 2 člana posade i shvatila kako je obljetnica tatine smrti i kako bi bilo baš bedasto da sam i ja umrla na isti dan, na drugom kraju svijeta, negdje ispod mora.

Slika 10: Na brodiću, ide se ronit

Idući dan iz mjera predostrožnosti nisam jela i popila sam tabletu protiv mučnine. Instruktorica i ja smo išle same ronit jer su ostali iz grupe svoje zarone već dovršili – eto jedne svijetle točke u cijeloj priči. Ovog puta je sve prošlo bez problema i bilo je krasno! Ribica je masu, šarene su i znatiželjne. Jednom kad se ufuraš više ni balansiranje ne predstavlja problem, i odjednom te preplavi osjećaj slobode, baš kao da letiš. Shvatila sam kako ronjenje ne bi bilo moguće da u zadnje 2 godine nisam operirala sinuse i skinula dioptriju s očiju, i onda mi je na trenutak sve izgledalo kao da ima savršenog smisla i kao da ništa u životu nije slučajno. Nakon završenih tečajeva ronjenja ostao nam je još jedan slobodan dan i odlučili smo otplaninarit do plaže na drugoj strani otoka. Pošto smo inače ovako ranoranioci po prirodi, na planinarenje smo krenuli po najgorem zvizdanu, i Sunce nas je toliko opalilo da smo se uspili izgubit u džungli (Luka će naravno tvrdit da sam ja kriva jer sam krivo navodila. Dobro, možda je malo u pravu). 

Slika 11: Luka izgubljen u džungli

Nismo imali kompas i turistička karta otoka koju smo imali je bila zakurac, ali nas je snalažljivi Luka uspio vratit na pravi put, i uskoro smo se našli na vidikovcu na vrhu brda – golemoj stijeni po kojoj ekipa slobodno penje. 

Slika 12: Pogled s vidikovca prema Mae Haadu

Slika 13: Luka i levitirajući šešir

Do uvale Laem Thian na zapadnoj strani otoka došli smo izrovanim putem koji je do ne tako davno bio asfaltirana cesta i vodio do resorta. Resort je napušten 2011., a asfalt su odnijele bujice u narednim monsunskim sezonama. Na plaži je bilo svega troje ljudi koji su se uskoro pokupili ća pa smo Luka i ja ostali sami u tom malom komadiću raja. Predimenzionirane zaobljene stijene u Flinstones điru, pješčana plaža, hemok, (polumrtvi) koraljni greben, šarene ribice i jato barakuda. Dugo je trajalo, al isplatilo se doć!

Sutradan ujutro spakirali smo se i zauvijek napustili naš mali bungalow te otišli na trajekt, u novu pustolovinu. 

Slika 14: Kamenje s nekog drugog svijeta

Slika 14: Laem Thian - chillanje u hemoku

Slika 15: Priroda polako uzima nazad ono šta joj pripada

Slika 16: Napušteni resort i sanjivi pogled u daljinu - što li nam donosi sutra?

[brlog]

1.

Stigli smo u Bangkok!

Grad je ogroman i prljav. Vozimo se vlakom prema centru, bukirali smo si sobicu u hostelu na rubu Chinatowna. Prva dva dana provodimo više – manje u borbi protiv jet laga: spavamo, onda se spustimo na ulicu nešto pojest, pa se vratimo spavat. Treći dan već je malo bolje, uspijevamo se ustat iz kreveta prije 2 popodne, i onda ko za inat Luku opere fibra i proljev – jebiga, bilo je pitanje vremena. Nasreću, spakirali smo masu medicine sa sobom, i 2-3 Lupoceta i par žličica Enteros gela kasnije on je kao nov, živahan i gladan :)

Slika 1: Izležavanje u bankoškom brlogu

Život blizu Chinatowna je praktičan jer na dohvat ruke imaš ponudu raznovrsnih autohtonih jela koje lokalci prodaju na ulici – po više nego prihvatljivim cijenama. Moš pojest ručak za 50 tajlandskih bahti (cca 10 kuna), i ono šta je najbolje od svega, na hranu čekaš maksimalno 3-4 minute, šta je jako važno kad pokušavaš ukrotit vječno gladnu zvijer poput Luke. Svaki ulični prodavač je specijaliziran za samo jednu vrstu jela, pa tako neki rade noodle, neki pad thai, a neki lignje na štapiću. Nađe se tu još i pokoji frigani škorpion, kamenice, patke i kokoši koje mrtve i očerupane vise na kolicima i smrde.

Slika 2: Chinatown - noću jednako hektičan kao i danju

Slika 3: Kuha se na ulici, jede se unutra: Thipsamai Pad Thai

Slika 4: Najbolji pad thai u gradu na tanjuru = osmijeh na licu

Osim smrada sirovog mesa koji je zaštitni znak Chinatowna, tu je još i neizostavni smog zbog kojeg masu ljudi nosi maskice na licu, pa se tako u dućanima osim standardne ponude mogu nać i maskice različitih dizajna – još jedan accessory koji treba modno uklopit u svoju odjevnu kombinaciju.

Spas od buke, smrada i vrućine dobro je potražit u gradskim parkovima. Kad zađe sunce, ekipa oblači sportsku odjeću i odlazi u parkove na rekreaciju. Park u kojem smo bili imao je pravu pravcatu teretanu – na otvorenom. Ništa čudno, jer tu se većina stvari odvija na otvorenom. Pa smo tako šetajuć uz kanal vidili ekipe kako jedu i cugaju na podu, na ulici. Malo ćiribimbiš kroz njihove prozore i jasno ti je zašto: kuće su im rupe, neodržavane i načičkane stvarima, puno je ljepše onda bit vani. Sušta suprotnost tome je vozni park, jer svi voze nove i nabrijane pick-upove, oprane i ulaštene.

Isto kako su prodavači hrane specijalizirani za jednu vrstu jela, tako su i svi drugi specijalizirani za nešto, i vrlo praktično grupirani po ulicama. Pa tako u jednoj ulici svi prodaju cipele, u drugoj plastične kanistre, u trećoj felge. Ako znaš šta trebaš i di to možeš nać, cijelo iskustvo šopinga je manje traumatično nego inače!

Po gradu se krećemo uglavnom metroom, brodom i taksijem. Taksi je jeftin i moš doć bilodi za max. 100 bahti, ali treba inzistirat na tome da se upali taksimetar, jer te inače žele prevarit. Isto kao i tuk-tuk, s kojim se nismo nijednom vozili, ali funkcionira na način da kažeš vozaču di želiš ić i onda se dogovorite za cijenu. S tuk-tukom se voze samo turisti i vozači ih uvijek pokušavaju nasamarit, pa tako za relacije koje bi taksijem platio 40 - 50 bahti oni traže 200. Nama ipak najdraži način javnog prijevoza u Bangkoku je brodić. Bangkok, poznat još i kao Venecija istoka, je naime nastao na delti rijeke Chao Phraya, i cijeli grad je ispresijecan kanalima. Prvi kanali su iskopani krajem 18. stoljeća u obrambene svrhe, a do sredine 19. stoljeća njihova glavna zadaća postala je transport i navodnjavanje. Život se odvijao uz kanale, i oni su povezivali sve dijelove grada. Krajem 19. stoljeća, da se olakša transport velikih količina robe europskim trgovcima, mnogi kanali su nadsvođeni i pretvoreni u ulice, što je pretvorilo Bangkok u grad orijentiran cestovnom prometu. To je za posljedicu imalo ubrzan rast broja automobila i nenormalno zagađenje, zbog čega se danas pojačano radi na izgradnji infrastrukture javnog prijevoza. Javni prijevoz na vodenim putevima postoji od 1970-ih, i danas je najugodniji način transporta (barem meni). Brodovi su brzi i učinkoviti, zaustavljaju se na stanicama max. minutu, i jefitni su (cca 15 bahti / 3 kune). Dodana vrijednost je vjetar u kosi i pogled na živopisne kućice uz kanale. Postoje naravno i turistički brodovi koji voze gore-dole uz rijeku Chao Phraya i koštaju 15 puta više, ali njih ostavljamo bogatim turistima kojima se ne da proučavat vozni red.

Slika 5: Prometni kaos i suludi cable management

Slika 6: Luka je sretan jer se vozimo u brodiću

Slika 7: Kondukter na brodiću - uzoran primjer primjene zaštite na radu

Vozili smo se brodićem po rijeci skroz na sjever da bi došli do Chatuchak marketa, i kanalima skroz na istok da bi u nekom predgrađu kupili opremu za gopro. Brodićem smo išli i posjetit kuću Jima Thompsona, američkog arhitekta koji je dao otkaz i otišao u vojsku, a potom ga je sudbina odvela na Tajland, gdje je prvo za vrijeme 2. svjetskog rata radio kao špijun za preteču CIA-e, potom kao vojni ataše za kolegu s faksa, da bi na kraju završio prodavajući zapadnjacima ručno tkanu tajlandsku svilu. Kuću je sagradio tako da je kupio 6 tradicionalnih drvenih tajlandskih kuća u različitom stilu, i doslovno ih dao razmontirat i premjestit u Bangkok, naravno složivši od njih zgodnu kompoziciju s tropskim vrtom, terasicama, bazenčićem i neizostavnim komarcima koji dolaze u kompletu s bilokakvom vodom stajaćicom.

Slika 8: Tropski vrt s bazenčićem u kući Jima Thompsona (na slici su još i komarci koji se ne vide)

Naš nas je put odveo i u noviji dio Bangkoka, s blještavim šoping centrima koji su blještavi samo izvana, a iznutra doslovno izgledaju kao pazar na 6 katova. Ali najbizarnije je to šta se na trgiću ispred šoping centra održava cjelodnevna pank fešta, s bendovima koji se izmjenjuju svakih sat vremena. Prostor je ograđen ogradom i naplaćuje se ulaz! Ostali smo poslušat neki američki bend s 3 zgodne pičije, a oko stejđa su se načičkali mladi i stari nedojebi fotkat selfije sa zgodnom basisticom. Interesantno je i to da tajlandski pankeri čak i na neugodnim tropskim temperaturama ne odustaju od marti i uskih traperica i kožnjaka. Ne znam bil im skinula kapu ili ih šutnula u guzicu. 

Slika 9: Luka ispred MBK šoping centra

Slika 10: Pank koncert ispred tog istog šoping centra

Mi smo svoj noćni izlazak u Bangkoku obavili u subotu, na Lukin nagovor jer ja sam ipak stara baba i htjela sam ostat doma u bankoškom brlogu čitat knjigu. Na našu veliku žalost gotovo svi dobri underground klubovi su se zatvorili u zadnjih godinu dana zbog novog zakona koji im dozvoljava da rade samo do 2 ujutro, tako da smo završili u plejsu koji se zove Studio Lam i izgleda ko minijaturna verzija Mastersa, i imali su reggae/roots/dancehall večer. Upad 200 bahti, piva 160 bahti. Skupo čak i za naše pojmove, a kamoli za tajlandske! Nakon 2 ujutro ekipa se kupi iz klubova i onda afteriraju - a di drugo nego na ulici. Mali ulični restorani su otvoreni, 7/11 rade cijelu noć, cuga se na pločniku i na zidićima i sluša se muzika s mobitela. Ispred finih hotela patroliraju fine kurve, a ispred onih jeftinijih one malo manje fine. Htjeli smo pogledat neki sexy show u red light districtu (Luka koji je connaisseur je spominjao show s curama koje lansiraju ping pong loptice iz pipica), ali i sex klubovi zatvaraju u 2 ujutro, tako da smo ostali zakinuti za to, vjerujem nezaboravno, iskustvo.

Slika 11: Studio Lam (da nisu sve zasrali s visećim led trakama po stropu bio bi sasvim solidan klubić)

Prije napuštanja ovog smrdljivog velegrada priuštili smo si i malo welnessa, pa smo se tako jedno popodne bućkali u bazenu, a potom otišli na tajlandsku masažu (250 bahti), šta mi je osim vožnje brodićem ostalo u najljepšem sjećanju.

A onda smo sjeli na noćni vlak za Chumphon, gdje ćemo slijedeće jutro hvatat katamaran za Koh Tao. Vlak je star i budi u meni tople emocije. Vagon se sastoji od redova po 2 nasuprotna sjedala sa svake strane, a onda se u neko doba pojavi kondukter i pretvori ta sjedala u krevet, a onda još odozgo spusti drugi, viseći krevet, izvadi posteljinu, jastuke, dekice, cijeli komplet! Sve mi je to jako uzbudljivo, tim više šta je i Luku i mene dopalo da spavamo na gornjem katu jer su ispod nas neke stare bakice koje se ne mogu pentrat. Svaki krevet ima svoju zavjesicu pa onda imaš i malo privatnosti dok spavaš (ili šta već radiš u krevetu). Sve je to upotpunjeno zvukom rotacije ventilatora u vagonu, i bukom kotača koji prolaze preko tračnica. Vrlo je živopisno, ali isto tako i nemoguće zaspat od te silne buke. Zato u zoru stižemo u Chumphon mrtvi umorni pa dok čekamo katamaran spavamo na klupici na kolodvoru, a potom doručkujemo rižu i čaj kod tete na štandu za 12 bahti, dok se 50 metara dalje grupa zapadnjaka gužva u redu za palačinke. Baš su šašavi ti Rimljani!

Slika 12: Bankoški željeznički kolodvor Hua Lamphong u art deco stilu

Slika 13: Luka romantično gleda kroz prozor vlaka

Slika 14: Kondukter namješta krevete. Primjetite maskice!

Slika 15: Napokon me dopalo da spavam na gornjem krevetu!