Tumgik
#beloggradacrnaprinceza
Text
"I'm from Mars, Karen. I don't have people."
26 notes · View notes
Text
„A što niko ne upita: kako ti je u ovoj pustoši, kako živu dušu iznosiš iz najdužih noći na svijetu, kako s uma ne siđeš u toj strašnoj rupi? Ne, to niko ne pita, to se nikog ne tiče.”
- Meša Selimović
299 notes · View notes
Text
🖤
21 notes · View notes
Text
Tumblr media
-Ja sam pokeraš, Vinko, znaš?
-Šta si?
-Pokeraš. Ja ti igram život s kartama koje sam dobila i pravim se da sam baš te karte htjela.
19 notes · View notes
Text
„Ostaje nada da će nekad negde neko hteti da shvati mene, moja lutanja, maštanja i sanjanja i znati da ih prati.”
500 notes · View notes
Text
Kako preboleti?
Preboleti. Šta znači „preboleti”? Vratiti se u vreme „pre bola”? Ili, kada te toliko boli da „pre-boli” do tačke kada više ne osećaš ništa?
„Možda sam solo al' nisam preboleo ništa i nikoga što sam ikad iskreno voleo”/ „Kada vreme oboli da li čovjek sve baš sve na kraju preboli?”
Ne verujem u preboljevanje. Ne umem. Sanjam te i dalje i boli me sve što nismo postali. Boli me tvoj život koji sam želela da bude naš, boli me moj život nad kojim se večno naginje jedna senka onoga što smo bili. Najlepša noć u mom životu - nas dvoje na plaži, tišina, mesec, zvezde, talasi. I onda je kvare neki ljudi, dvoje turista poput nas nailaze niotkuda sa nekim svojim pričama. Na kraju uspemo da im pobegnemo i smejemo se. Ti i ja, tim. Naš svet unutar njihovog. Nedodirljiv. Nesalomiv.
Krenula sam dalje, ali nisam prebolela. Postoji razlika i ne razumeju je samo oni koji nikad nisu voleli ovako. Život je nastavio dalje, onako kako život ume, onako kako mu je svojstveno. Kosa mi doseže do kukova i nekad u ogledalu uočim po koju jedva vidljivu crticu na čelu. Ljubila sam druge usne, čekala jutra sa drugima na nekim drugim obalama. Imam neke nove teme i malo bolje razumem sebe. Naravno da život ide dalje. Ali onda čujem pesmu na radiju koja vrati uspomene, ili odgledam neki film gde se neki par baš onako žustro posvađa, ili prođem nekom ulicom u kojoj koraci na trotoaru odzvanjaju u poznatom ritmu i na tren ne mogu da dišem. Nekad pričam o tebi. Služim se glagolima u prošlom vremenu, ali naučila sam na psihoterapiji da mozak ne zna razliku. Njemu se sve događa sada. To je objašnjenje, govorim sebi tada, samo nervni impulsi, ništa drugo. Ali malo jače se pridržavam za dršku od stolice. I primećujem poglede sažaljenja, za koje misle da ih dobro sakrivaju. Verovatno misle da sam jadnica. Ili ludača. Ili oba. Možda i jesam, i to je u redu. Znam da nije normalno ovako pričati o nekome posle toliko godina. O nekome ko i dalje živi i diše i hoda ovom planetom samo nekoliko kilometara udaljen od tebe, a opet vas svetlosne godine sada dele. Briga me. Ne živiš ti negde tamo. Pocepaću grudi i pustiti da se sva krv razlije po podu, pa im možda tada postane jasno. Nisi ti negde tamo, tu si. Ovde si. I zauvek ćeš ostati.
Neka mi ne pričaju o preboljevanju. Ja tu reč ne razumem. Ne postoji u mom vokabularu. Ako si preboleo, nisi ni boleo. Nisi ni voleo. Živim bez tebe i nekada mi je baš lepo. Nekad sam tužna zbog hiljadu i jednog razloga koji nemaju nikakve veze sa tobom. Dani i nedelje mogu proći da mi se ni ne pojaviš u mislima. Ali u nekim noćima stežem jorgan malo jače i gušim jecaje koji su u stanju da zalede krv u žilama ako bi ih iko ikada čuo.
I molim se da si srećan.
- Katarina
59 notes · View notes
Text
Tumblr media
If I follow you to the river Send my blues out to the sea Will you stay with me forever? Will you chase me in my dreams?
31 notes · View notes
Text
Lako se ljudi izgube Ali se teško pronađu
16 notes · View notes
Text
Si una vez dije que te amaba, hoy me arrepiento Si una vez dije que te amaba, no sé lo que pensé, estaba loca Si una vez dije que te amaba Y que por ti la vida daba Si una vez dije que te amaba, no lo vuelvo a hacer Ese error es cosa de ayer.
13 notes · View notes
Text
I nećeš nikad da razumeš Ove oči boje tuge I svi bi da se druže Druže, izgubljene duše Skupe su to suze Bog ti daje, Bog ti uzme
14 notes · View notes
Text
Ima neka tajna veza.
Opet temperatura. I to nije ništa novo jer ovo stanje traje već tri ipo godine. Spiritualni učitelji kažu da je bolest lekcija. Pa šta mi to promiče? Šta to u svemu ovome ne shvatam? Kada je deka umro, pre tačno šest meseci, svi smo, uz ogromnu tugu i bol, osetili i olakšanje jer.. bar se više ne muči. Da li je to bila lekcija, njemu? I ako jeste, je li kažnjen što je nije adekvatno savladao? Ljudska bića sve gledaju kroz prizmu nagrade i kazne, drevno uverenje utkano u kolektivno nesvesno kroz ideju o grehu, Raju i Paklu. Šta ako nema lekcije od nekog sveznajućeg i svemoćnog Boga? Šta ako je sve ovo samo nasumično kolo sreće koje nikako da se okrene u tvoju korist? Ja nisam kockar ali gubim... Ne, ne, nama je potrebna kontrola. Ili makar iluzija iste. Bez toga si gotov. Naše pozitivne i negativne misli, naše molitve i stepen u kom pratimo nekih 10 pravila, (a što baš 10?), naša dobra ili loša karma... Ako ćeš Zemaljskije, Ti, tj neki skriveni, tajanstveni deo Tebe zvani Podsvest, koji te gura ka razvoju i celovitosti jer mu je tesno u ovoj psihičkoj realnosti. Ili, položaj zvezda i planeta? Program kompjutera i ništa drugo do (dis)funkcije u kodu? Lepo je, utešno, verovati da si deo nekog višeg plana, da u vrtlogu besmisla ipak postoji smisao. Sa ovim pulsiranjem u slepoočnicama, dok za svaku koščicu u telu imam utisak kao da je lome iznova iz sekunde u sekundu, teško je prepustiti se tim mislima. Pogotovo kad to traje i traje i ne nazire se kraj. Pitam se da li ću živeti tom punoćom kojom je on živeo i odisao, pa kada me u 85. godini jednog popodneva samo ne bude bilo, da li će neka voljena bića na koja sam ostavila neizbrisiv trag ipak odahnuti saosećajno: bar se više ne muči. Ili mi samo sutra neće osvanuti, pa će se oko rake okupiti lica nekih stranih, a poznatih ljudi i žaliti neku koja nikad nisam bila i onu koja nikad nisam postala?
Kad smo kod tih tajnih veza... Sinoć se tuširam u jedan ujutru i najednom na tren ne prepoznajem ni svoje kupatilo, ni tuš kabinu, gledam u svoje šake, a vidim zaseban entitet. I u glavi, brzinom svetlosti, dolazi i nestaje slika: mog beživotnog tela koje izvlače. U tom trenutku, vraćam se u prostoriju, Spotify u pozadini tiho pušta: Oprosti mi pape. Počinjem da plačem iz dva razloga: prvi, jer je šest meseci od kada nema deke. Drugi, jer još jedan od nekolicine ljudi zbog kog ostajem na ovom svetu nikad ne bi oprostio moj odlazak. I tu me prekida, kucanje na vrata. Kaća, jesi li dobro? Nešto si dugo unutra. I ja se naježim od glave do pete.
Ima neka tajna veza...
-Katarina
13 notes · View notes
Text
najbolje da odem kada niko ne zna
tamo gde me niko ne razume
ne zna šta mi je
pa i ne pita se
dok se otkrije da me nema celu večnost već
10 notes · View notes
Text
samo zamisli da je ovo srećan dan da je ovo prvi dan novog života
17 notes · View notes
Text
Philosophy and spirituality >>>>>>> therapy and psychiatry.
Bc the first two support and encourage our individuality.
The second two are like: be yourself, but not like that.
10 notes · View notes
Text
Tumblr media
Uvijek sam želio biti heroj Ne kao James Bond, prokleti tajni agent Želio sam biti heroj ulice Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat
Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme Ja bih bio Romeo, a ti Juliet Uvijek sam sanjao da sam ja heroj Koji će promijeniti baš čitavi svijet
Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve Nisam rođen da budem heroj
10 notes · View notes
Text
everything is okay. 
it is spring and the sun is out and i am young. i hide under my sunglasses, under my hat, my fake smiles. 
everything is okay. i pass my neighbor's house, they're having a party, singing songs about celebrating life. i wish i could block my ears but my hands remain in my pockets. i hope i don't run into anyone but i rehearse small talk in my head just in case. 
everything is okay. i am at home, i lie down on the couch with my dog, i eat some fruit. i play some music and joke with my dad. when he leaves the room, i silently cry, the tears burn my cheeks. my chest is heavy with something i cannot name. i suddenly want to smash everything around me. my dog looks at me confused. i pull myself together. i think about the clocks moving one hour forward. i think about time and how everything is so strange. i find comfort in my unimportance. 
i am small and impermanent and so everything is okay. i don't know if i care about everything too much or not at all, i don't know if i care about anything.. i don't know why i do certain things but i like it when i think what people must think of me. i imagine them so confused by my actions and suddenly i am laughing too hard. i catch myself and i stop, maybe i have lost my mind. but nothing is normal and it's so insane i find it genuinely hilarious. like a script of a really bad, lazy movie made just for shock value. i look at the bruises on my hands, i don't remember how i got them. i touch them to see if they hurt. in that moment, i am reminded i am real. i try to shake the feeling off. i repeat some mantras in my head. 
everything is okay.
7 notes · View notes